SAD ne žele otići iz Iraka

Irak, zemlja zahvaćena kliještima vehabijske Saudijske Arabije i šiitskog Irana, nakon američke agresije 2003. i svrgavanja Sadama Husseina je postao područje trajnih sukoba u kojima lokalni i globalni akteri imaju svoje različite strateške ciljevima, koji su se ponekad podudarali, ali su se mnogo češće našli u međusobnom proturječju.

Sjedinjene Države, kada su u zemlji pokrenule operaciju „Iračka sloboda“, dokinule su ravnotežu koju je jamčio režim Sadama Husseina, čiji je Irak služio i kao „tampon država” između Saudijske Arabije i Irana, što je za SAD i Izrael, što nikada ne smijemo izgubiti iz vida, značilo da su naglim izlaskom na iranske granice stvorili izravnu prijetnju Islamskoj Republici, što je bilo moguće i zahvaljujući heterogenom sastavu iračkog stanovništva, većinom šiitskog, ali i koje je karakterizirao arapski nacionalizam.

Ipak, socijalni i vjerski sastav Iraka se prirodno očitovao u vladi zemlje, a tu je Teheran kroz diplomatske aktivnosti generala Qassema Sulejmanija učinio ogroman posao.

U međuvremenu se iranski utjecaj u Iraku, zbog vjerske i kulturne srodnosti, ne samo, povećavao, već je Bagdad postao raskrižje strateških interesa u kojem je Teherana gradio vlastitu sferu utjecaja. Južna sunitska osovina, koja bi ugušila Iran držeći ga dalje od Sredozemlja i pristupa Europi i njenim tržištima, razbijena je “šiitskim polumjesecom” koji iz Irana do Libanona ide preko Iraka i Sirije.

U ovom scenariju, Sjedinjene Države su se morale suprotstaviti , nakon što su smirile ambicije Rijada, prisutnost Teherana u zemlji koja nikada nije bila kristalni saveznik i u kojoj antiamerički osjećaji nikada nisu utihnuli. tijekom godina.

Nedavni događaji, posebice glasovanje iračkog parlamenta koji je velikom većinom glasovao za prijedlog kojim se traži povlačenje američkih trupa, još jednom pokazuju kako čak i oni šiiti koji nisu u sukobu s Teheranom nevoljko trpe američku vojnu prisutnost.

Irak, zemlja s ograničenim suverenitetom

Američka okupacija, ali i trenutačna nametnuta proiranska šiitska milicija koja djeluje gotovo slobodno u zemlji, čine Irak državom ograničenog suvereniteta , gotovo “nečijom zemljom” u kojoj se vanjski akteri ne samo aktivno suprotstavljaju jedni drugima – nedavni događaji govore sami za sebe – ali snažno utječu na vladinu politiku.

Iran, na primjer, ima tako značajnu težinu u vladi da je uspio integrirati neke milicije, poput Asa’iba Ahl al-Haqa, dijela Popularnih mobilizacijskih snaga, u sigurnosni aparat Zemlja i njihov vođa Qais al-Khazali dio je iračkog parlamenta.

Napad na američku ambasadu, vjerojatno orkestriran od strane generala Qasem Soleimanija, a zatim eliminiran zračnim napadom koji je u srijedu 8. siječnja pokrenuo raketnu represaliju , dobro predstavlja klimu koja vlada u Iraku: među pobunjenim gomilama okupljene. čak i uniforme šiitskih sigurnosnih snaga, koje imaju gotovo potpunu slobodu djelovanja u zemlji.

S druge strane, Sjedinjene Države, koje imaju oko 13 vojnih baza i više od 5000 ljudi u Iraku , što ga čini jednom od najbrojnijih na Bliskom istoku, koristi Irak kao vazalnu državu koja prijeti i ozbiljnim ekonomskim posljedicama u slučaju vlada odlučuje službeno zatražiti povlačenje američkih trupa.

Prema Haartezu , Sjedinjene Države zaprijetile su, osim zahtjeva za plaćanjem rada koji je obavljen u obnovi i primjeni baza, pravi embargo, pa čak i pomorska i zračna blokada. Irački predsjednik Barham Salih u stvari je izvijestio da mu je američka ambasada u Bagdadu dala nacrt zakonodavne odredbe u kojem će, pored sankcija, koje su, kako su to također rekle američke vlasti, one u Iranu učiniti blijedih, postoje i linije odmazde. To će zamrznuti sve američke aktivnosti u Iraku, okončati suradnju između američkih i iračkih kompanija i očito također zatvoriti zračni prostori pomorska blokada. Pravi ucjenjivanje diktirano ogromnim troškovima koje su Sjedinjene Države pretrpjele u godinama sukoba i obnove zemlje.

Ta obnova, međutim, još uvijek nije dovršena: unatoč tome što je Irak među najvećim svjetskim proizvođačima nafte – peta po dokazanim rezervama – i dalje postoje ozbiljni nedostaci u gospodarstvu i uslugama: elektroenergetska mreža ne jamči potpun pristup i kontinuitet opskrbe, na isti način su opskrba vodom i paradoksalno gorivo. Nije iznenađujuće ako mislite da Irak ima dug, također uzrokovan uništenjem dva rata i višegodišnjim embargom, jednakim 115 milijardi dolara, što je gotovo u potpunosti u američkim rukama, kao i prirodni resursi čiji su prihodi (i rafinirani proizvodi) preusmjereni su u inozemstvo.

Sjedinjene Države ne mogu napustiti Irak

Unatoč trenutnoj napetoj situaciji i nezadovoljstvu koje sada viri kroz iračko stanovništvo i vladu, Sjedinjene Države platile bi lošiju cijenu ako bi odlučile napustiti Irak umjesto da ostanu okupatori, barem u ovom povijesnom kontekstu.

Nakon trenutnog smirivanja koje je tražila Obamina administracija, što je dovelo do ratifikacije JCPOA ugovora o iranskoj nuklearnoj energiji, sada su u Washingtonu odlučili preokrenuti put i širenje Irana u regiji, što bi mu omogućilo da postane regionalna sila. hegemon, mora biti apsolutno ograničen ako ne i potpuno eliminiran.

Stoga Irak ostaje i ostat će ključna zemlja, ne toliko za izravan napad na Iran koji nitko ne želi – Bagdad je ponovio da nema namjeru podržati nijednu zemlju koja koristi svoj teritorij za napad na drugu – kao za borbu protiv širenja Iran, koji je sada postao prioritet upravo zbog smanjenja opasnosti od vehabija, čak i ako se smatra da je praksa Is gotovo potpuno zatvorena, iako Washington i Bagdad njegovu latentnu opasnost ne podcjenjuju, barem neki članovi njezine vlade poput iste Premijer Adil Abdul-Mahdi koji iznenadno povlačenje smatra mogućim pokretačem oživljavanja prijetnje kalifatom.

Vojna problematika zaljevske kontrole, kao i ona koja se odnosi na kontrolu nafte, potpuno su sporedna: Sjedinjene Države imaju nekoliko baza, čak i mnogo važnije, u svim zemljama regije, od Katara do prolaska Saudijske Arabije za UAE i Kuvajt, a budući da su postali samodostatni u energetici, a također i izvoznici, oni nemaju stratešku potrebu za nadziranjem resursa drugih, već osiguravaju da pomorski komunikacijski putevi kroz koje prolaze ostaju otvoreni (Hormuz , Bab el-Mandeb, Malacca itd.).

Dodatna oprema, ali ne sekundarna, izračun je, vrlo ciničan, koji je izveo Washington kako bi pokušao izvući novi nuklearni sporazum : jednostrano rastrgan JCpoa, a sada se Bijela kuća igra s Iranom, što se može nazvati “korejski papir” ili taktiku vršenja maksimalnog vojnog i diplomatskog pritiska na protivnika da ga dovede za pregovarački stol. Ono što se događa posljednjih nekoliko dana također se može pročitati, marginalno, u tom smislu.