SAD, sirijski Kurdi i mit o naftnim poljima Omar

Nakon najave Donalda Trumpa da će se američka vojska povući iz Sirije, Josh Rogin je za The Washington Post napisao “kako su SAD na sjeveru arapske zemlje uzeli naftu, koju američki predsjednik sada namjerava dati Irancima”.

Istina je da su Kurdi sjeverno od Eufrata zauzeli naftna polja Omar, ali postoji niz nerješivih problema oko njihove eksploatacije, što će se pokazati kada na red dođu pregovori i statusu kurdske manjine na sjeveru zemlje. Čak i ako ostavimo po strani da su ta polja smještena na teritorijima arapskih plemena od kojih su se dva najveća, Al-Shaitat i Baggara, priklonili vladi u Damasku, Kurdi s ovim poljima ne mogu uraditi doslovno ništa. No, poslušajmo što piše Josh Rogin?

“Postoji puno dobrih argumenata za održavanje američke nazočnosti u Siriji nakon pada Islamske države, ali predsjednik Trump izgleda da ne vjeruje u nijedan od njih. Možda će se oduprijeti svojoj želji za povlačenjem kada bi znao da Sjedinjene Države i njezini partneri kontroliraju gotovo svu naftu. Ako Sjedinjene Države odu, ta će nafta vjerojatno pasti u ruke Irana. To je jedan od ciljeva šire američke misije u Siriji, koja se provodi zbog iranskog ekspanzionizma, sprečavanja nove izbjegličke krize, borbe protiv ekstremizma i zaustavljanja utjecaja Rusije na regiju. Sjedinjene Države imaju ozbiljne nacionalne sigurnosne interese da osiguraju da sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, ruski predsjednik Vladimir Putin i Iran ne protjeraju Ameriku iz Sirije i proglase punu pobjedu”, piše Josh Rigin, kao da ta nafta treba biti američka, a ne ruska ili iranska, dok je ona zapravo vlasništvo svih sirijskih naroda, uključujući Kurde.

“No, Trump je više puta rekao kako ti poslovi nisu odgovornost Sjedinjenih Država i obećao je izvući oko 2000 američkih vojnika iz Sirije”, nastavlja američki novinar.

“Izaći ćemo iz Sirije, vrlo brzo. Neka se drugi sada brinu o tome”, rekao je ranije ovog tjedna Donald Trump.

“Prošlog mjeseca je Trump rekao kako, iako misli da su ubojstva koja čine Rusija, Iran i Assad u Istočnoj Gouti humanitarna sramota, on nema namjeru učiniti ništa, jer je naša misija “uništiti ISIL i vratiti se kući. Ipak, to je u suprotnosti sa stavovima ministra Mattisa, koji je krajem prošle godine izjavio kako će trupe ostati kako bi spriječile “ISIL 2″ i stabilizirale situaciju. Bivši državni tajnik Rex Tillerson je u siječnju najavio pet dugoročnih ciljeva američke politike u Siriji, uključujući lišavanje sirijskog režima oružja za masovno uništenje i rješavanje političkog sukoba. Obećao je da će Sjedinjene Države zadržati vojnu nazočnost u Siriji kako bi bili sigurni da ISIL ne može ponovno nastati”, piše Josh Rogin za The Washington Post.

“Ali ako se Trump s tim ne slaže i traži politiku u Siriji koja odgovara njegovoj kampanji, možda bi se trebao sjetiti da se stalno žalio da smo u Iraku “trebali zadržati naftu”. Naravno, ne možemo i ne bismo trebali uzimati ili zadrži sirijsku naftu, ali u Trumpovoj ideji ima zrno istine. Kontrola nafte jedini je utjecaj kojeg danas imamo u Siriji. Imamo ovih 30% Sirije, koji su vjerojatno davali 90% predratne proizvodnje nafte. Ovo je utjecaj”, rekao je David Adesnik, direktor istraživačkog odjela Zaklade za obranu demokracije.

“Ljudi koji drže teritorij s naftom nisu američke trupe, već većinom kurdske snage koje su obučene i naoružane od Washingtona, zajedno s lokalnim sunitskim arapskim čelnicima koji se odupiru napadima vladinih i iranskih snaga. Assadov režim i Iran imaju strategiju da preuzmu svu zemlju koju je Assad jednom kontrolirao, uključujući i dio koji sadrži najvrjednije energetske resurse Sirije. Štoviše, u svibnju se očekuje da će Trump povući Sjedinjene Države iz iranskog sporazuma, što znači da će ponovno uvesti američke sankcije na iransku naftu. Bilo bi vrlo kontraproduktivno predati Iranu nadzor nad Sirijom koja u isto vrijeme sadrži ogromne količine nafte”, nastavlja američki novinar.

Chagai Tzuriel, generalni direktor izraelskog Ministarstva za obavještajne djelatnosti, rekao je da “ako Sjedinjene Države i saveznici namjeravaju zaustaviti iransko širenje u regiji, ta misija mora započeti u Siriji”.

“Ako postoji istinska predanost da se SAD suprotstave Iranu, to na prvom mjestu treba učiniti u Siriji. Ako to ne bude učinjeno u Siriji, izgubit ćemo tu kampanju. Prisutnost američkih snaga je vrlo važna. To Washingtonu kupuje mjesto za stolom za kojim se odlučuje o budućnosti Sirije”, rekao je Tzuriel.

“Ako američke postrojbe odu, Kurdi će vjerojatno sklopiti dogovor s režimom i prepustiti sunite Assadovoj okrutnosti. Zatim će se Iran preseliti u to područje, stvarajući svoj kopneni most od Teherana do Bejruta. Ako Trump nema pravu strategiju za Siriju, on nema pravu strategiju ni za Iran”, piše Josh Rogin.

“Iran pretvara svoju mrežu, svoju osovinu otpora u vojsku otpora regije”, rekla je Melissa Dalton, viša suradnica u Centru za strateške i međunarodne studije.

Ona je rekla kako Iran sada u regiji ima više od 250 000 boraca koji su izravno ili neizravno pod njegovim utjecajem.

“Sirijski oporbeni čelnici traže od Sjedinjenih Američkih Država da rade s Kurdima i lokalnim čelnicima sunitskih Arapa kako bi konsolidirali kontrolu nad oslobođenim područjima i pomogli im u organizaciji lokalne uprave. Oni koji su se borili protiv Islamske države ne žele živjeti pod vladavinom Assada i Irana”, izjavio je Mouaz Mustafa, izvršni direktor takozvane “Sirijske izvanredne radne skupine”, nevladine udruge koja radi s takozvanom “sirijskom oporbom”.

“Nevjerojatno je važno da sa svim ovim bogatim naftnim područjima ne završimo u situaciji u kojoj se moramo izvlačiti i da Iranu u suštini uzme zemlju, naftu i osnaži svoj kopneni most koji gradi unutar zemlje. Uzeli smo naftu i moramo je zadržati”, rekao je Mouaz Mustafa.

Ovim završava članak Josha Rogina za The Washington Post. Naravno Rogin potpuno iz vida gubi nemogućnost suradnje arapskih vođa i Kurda, što smo pojasnili u članku o ustanku Arapa protiv kurdskih milicija u Raqqi. Jasno je da je najveća briga Rogina, bolje rečeno židovskog lobija u Sjedinjenim Državama i Izraela, prisutnost Irana u Siriji. Međutim, ona je već zacementirana kopnenim koridorom na graničnom prijelazu od Al-Qaima u Iraku do Al-Bukamala u Siriji, gdje Iran gradi dio ceste koja će povezati Irak s Deir Ez-Zorom i dalje do Damaska i Bejruta.

No, članak počinje s naftom. Što su zauzeli Kurdi? Naftna polja Omar, koja bez sumnje sadrže najveće rezerve nafte u zemlji. Ali, Trump nije toliko glup da ne vidi koliko kao ulog za pregovaračkim stolom ta polja zaista vrijede.

Ona su smještena na teritoriju na kojem žive Arapi i Kurdi tamo neće moći vladati. Drugo, bušotine i cijela infrastruktura je zapuštena, a dijelom razorena u borbama protiv ISIL-a. No, čak i da danas mogu pokrenuti proizvodnju, kome i kako će Kurdi prodavati tu naftu?

Možda je Trump bio toliko mudar da pogleda ili od obavještajnih službi traži kartu naftne infrastrukture u Siriji i vidio je sljedeće.

Dakle, od samog sjeveroistoka Sirije do rafinerija u Homsu se proteže jedan naftovod koji spaja tamošnja polja s rafinerijama u Homsu, Baniasu i izvoznim terminalima u Latakiji i Tartusu. Četiri kraka naftovoda iz polja Omar vode do stanice T2, gdje se spajaju i veliki naftovodom se kod Palmire pridružuje plinovodu, koji opet idu do Homsa i dalje prama obali kako je prikazano na karti.

Dakle, kurdske YPG milicije, pa čak i arapska plemena, uvijek ako SAD uspiju zadobiti njihovu naklonost, što im do sada nije pošlo za rukom, nemaju što raditi s ovim bušotinama. Na istoku je Irak u kojem pogranično područje nadzire šiitska Hashd Al-Shaabi armija, na jugu je sva potrebna infrastruktura za tranzit i preradu nafte, a na sjeveru je Turska.

Čak i ako su Erdogan i cijela njegova obitelj kupovali ukradenu sirijsku naftu od terorista “Islamske države”, mogućnost da istu suradnju uspostave s kurdskim snagama u Siriji ne postoji. Ankara bi tako davala novac svojim zakletim neprijateljima, koji bi dolarima iz turske državne riznice kupovali oružje, ali ne samo lako pješačko ili protutenkovsko, nego sve što se može naći na crnom tržištu. Postoji minimalna vjerojatnost da poneki prekupac od Kurda kupi cisternu ili dvije sirove nafte, ali je izvoz velikih razmjera nemoguć. Postoji jedan ogranak koji isporučuje dovoljne količine za grad Qamishli, ali tamo granični prijelaz s Turskom nadziru sirijska vojska, lokalne NDF i kršćanske milicije. Šiiti u Iraku će priječiti svaki pokušaj slanja pošiljki nafte od strane sirijskih Kurda i YPG milicije ne mogu računati na popustljivost Iraka. Istina je da je jedina karta na koju SAD mogu igrati ucjenjivati sirijsku vladu i zabraniti joj da raspolaže ovim resursima, ali ih ne mogu koristiti i novcem od ove nafte stvoriti Sirijski Kurdistan.

Ako postoji mogućnost da Erdogan stupi u savez s PKK i YPG milicijama i Irak dozvoli isporuke sirijske nafte preko svog teritorija i kroz iračku  infrastrukturu, onda možemo govoriti o “jakom adutu” kojeg su Kurdi i SAD dobili zauzimanjem naftnih polja Omar. Kako je ovaj scenarij znanstvena fantastika, Donald Trump je možda odlučio da je besmisleno bacati novac u sirijski bezdan, bez ikakve mogućnosti da išta promijeni.

Naravno, ovakvi i slični članci kakve je objavio The Washington Post će se i dalje pojavljivati, ali je jedini razlog zbog kojeg prema mnogima treba očuvati američku vojnu prisutnost u Siriji strah Izraela od regionalnog jačanja Irana, što je proces kojeg je nemoguće zaustaviti. Čak i ako SAD izađu iz nuklearnog sporazuma, Rusija, Kina i Europska unija  su rekli da za njih sporazum vrijedi sve dok IAEA i druge međunarodne agencije za nadzor nuklearne energije budu tvrdile da Teheran poštuje sve njegove odredbe. Stoga povlačenje američkih trupa iz Sirije i nije nemoguć scenarij, ali tada treba pažljivo gledati kako će Trump dalje postupati u izravnom sukobljavanju s Iranom. Što se tiče priče s naftom, ona je prenapuhani mit od kojeg za sada nitko nema koristi, a Kurdi i Arapi mogu imati koristi od te nafte jedino u dogovoru s vladom u Damasku.

Ustanak Arapa u Raqqi i moguće posljedice na rat u Siriji

Američke žrtve i navodno povlačenje SAD-a iz Sirije