Sankcije, banke i zamrzavanje računa u službi ostvarivanja geopolitičkih ciljeva Zapada

Upravo smo pisali o odustajanju Indonezije od kupnje ruskih vojnih zrakoplova i kineskih brodova, iako su za eskadrilu od 11 borbenih zrakoplova Su-35 već potpisan ugovor, a onaj za kupnju kineskih patrolnih brodica je bio gotovo sklopljen, da bi Džakarta zbog straha od američkih sankcija otkazala vojnu nabavu od „američkih neprijatelja“.

Sankcije kojima u pokušaju očuvanja utjecaja u svijetu koristi Washington su postale mjerilo suvereniteta pojedinih zemalja. Tako SAD prijete sankcijama za plinovod Sjeverni tok 2, za kupnju ruske i kineske vojne opreme, svima koji posluju s Iranom, Indiji za kupnju ruskih sustav S-400, a rekorderi, uz Islamsku Republiku, su Rusija i Sjeverna Koreja, kojima su američki zakonodavci nametnuli toliko sankcija da ih je nemoguće nabrojati.  Spomenimo i sankcije Siriji i predsjedniku Assadu, libanonskom Hezbollahu, embargo i sankcije nametnute Kubi i Venezueli i brojne druge, što je dovoljno za zaključiti da banke i zamrzavanje računa, uz otimanje imovine, kao što je slučaj s libijskim milijardama, služe za realizaciju geopolitičkih ciljeva Zapada.

Zanimljive su i sankcije Kijevu, izrečene još prije prevrata pučističkog režima u veljači 2014. Prijeteći sankcijama “svima onima koji imaju veze s narušavanjem teritorijalnog integriteta Ukrajine” se ispočetka prijetilo ukrajinskom predsjedniku Viktoru Janukoviču i visokim državnim dužnosnicima i prve mjere poduzete protiv njih je bilo zamrzavanje njihovih bankovnih računa na Zapadu. Nakon što je nova “demokratska vlast” Janukoviču u Kijevu, bez ikakve provedene istrage i sudske presude, čak i ako bi to bila pravosudna farsa, otela vilu, vjerojatno sagrađenu mitom i korupcijom, ista ta “demokratska Europa” je odjednom zažutjela o tajnim računima “heroine i mučenice” Julije Timošenko koja je u to vrijeme na 287 računa u 26 svjetskih zemalja krila preko 200 milijuna dolara, “zarađenih” u vrijeme dok je obavljala funkciju ukrajinske premijerke.

Međutim, ako netko misli da je ovo politika Washingtona i Zapada proteklih desetak godina, onda griješi. To je oduvijek tako, zato što su naivne ili korumpirane vlade u svijetu same sebe dovele u poziciju da ne mogu odlučivati o ničemu. Tako se Irak sada nalazi u problemima, jer s jedne srane želi protjerati američku vojsku iz zemlje, ali je od 2003. umrežen u sustave naplate koje nadziru SAD i imovinu drži u bankama koje su u vlasništvu američkih bankara ili čak na teritoriju Sjedinjenih Država. To Bagdad stavlja u situaciju da riskira izgubiti desetine i stotine milijardi dolara, samo zbog činjenice da su prethodne vlade zemlju financijski podredile institucijama koje kontroliraju okupacijske snage, što je vrlo teška situacija za aktualne vlast arapske zemlje.

Zamrzavanje bankovnih računa je pljačka nepoželjnih vođa i instrument ucjene Zapada

Od 2005. Transparency International, Organizacija za istraživanje financijskog kriminala (FATF), Ujedinjeni narodi i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) od Bruxellesa traže da u svrhu borbe protiv financijskog kriminala izglasa i provede odgovarajuće direktive koje će omogućiti zamrzavanje bankovnih računa takozvanih “politički istaknutih pojedinaca” (PEP). Već u početku je jasno da je ovaj kvartet bio pod potpunom dominacijom Bijele kuće, jer tih godina još nitko nije računao na Rusiju i Kinu.

Svrha tih mjera je deklarativno trebala biti „borba protiv utaje poreza i ostalih financijskih prijevara“. Bankovni računi PEP osoba su obično registrirani u off shore zonama i ponekad je vrlo teško dokučiti tko su njihovi pravi vlasnici.

Zemlja koja je bila omiljeno mjesto za prikrivanje protuzakonito ostvarenih zarada, Velika Britanija, prva naređuje svojim bankama da otkriju prave vlasnike računa.  U Velikoj Britaniji su aktivnosti u tom smislu pokrenute 2012. i 2013. godine, a uskoro su i ostale zemlje članice Europske unije slijedile britanski primjer.

Asia Times je podsjetio kako je u jednoj od takvih akcija 2013. godine Gulnara Karimova, kći pokojnog uzbekistanskog predsjednika Islama Karimova izgubila više od milijarde dolara. Kada su u pitanju goleme svote novca, vrlo teško je dokazati izvor njegovog porijekla, stoga postoji velika mogućnost da će taj novac zauvijek ostati u bankama u kojima je bio skriven.

Slučaj kćeri uzbekistanskog predsjednika nije jedini i mnogi su platili račun za „neopravdano bogatstvo“, a biti će ih još mnogo, naročito nakon uvođenja novih zakonskih mjera koje zapadnim zemljama daju pravo da od ovim ili onim izgovorom jednostavno otmu tuđe milijarde. Što se tiče slučaja Gulnare Karimove, ona je sad u zatvoru u Uzbekistanu gdje joj se sudi za korupciju, ali proračun zemlje neće vidjeti ti milijardu dolara, iako bi bilo pravedno da vlasti zemlje koja je otela taj novac milijardu dolara uplati u riznicu naroda koji je oštećen.

Nakon uspješnih akcija istražitelja Velike Britanije, Bruxelles usvaja odredbe za uspostavu registra stvarnih vlasnika tvrtki i zaklada u svim zemljama članicama Europske unije. Prema podacima Bloomberga, donedavno jena europskim bankovnim računima godišnje završavalo više od 1000 milijardi dolara i taj se novac mogao skrivati bez straha od oporezivanja. Budući da uvođenjem novih mjera to više nije moguće, banke u Europskoj uniji će imati “dobar ulov”.

Uvedene mjere su pooštrene do te mjere se sredstva na računima mogu zamrzavati i u slučaju “sumnjive transakcije”, a tek naknadno će se provoditi istraga o eventualnom protuzakonitom izvoru sredstava. Kakve su šanse da se novac s jednom zamrznutih računa vrati u matične zemlje najbolje govori primjer zamrznutih računa libijskog lidera Muammara Gaddafija 2011. godine i naknadno pokradenih fondova Libijske Džamahirije.

Prema službenim procjenama Zapada, radilo se o ukupnoj svoti od otprilike 150 milijardi dolara. Međutim, čak je i islamistička i marionetska „vlada“ u Tripoliju tvrdila da je riječ o puno većoj svoti, za koju su tražili da se vrati u Libiju. Do danas još nije donesena odluka o vraćanju tih sredstava Libiji, dok se „Gaddafijevi fondovi“ polako tope, a da nitko ne zna gdje libijski novac završava.

Recimo samo da je informacija o “150 Gaddafijevih milijardi” djelomično točna, jer je riječ o novcu lidera Džamahirije i njegovih suradnika, ali i onih koji su iskoristili bombardiranje NATO saveza, te u općem kaosu pokrali sve što su stigli. Tu je informaciju potvrdila i predsjednica Međunarodnog saveza za demokraciju u Libiji, Fatima Abu-Niran, kao i bivši guverner Središnje banke Libije.

Naravno da taj novac nikada nije vraćen u Libiju a SAD su bile te koje su zadržale znatan dio imovine ubijenog predsjednika Gaddafija, i to oko 30 milijardi dolara. To je ujedno bilo i najveće zamrzavanje inozemne imovine u povijesti.

Američki primjer slijedila je Nizozemska koja u svojim bankama zamrznula 3 milijarde libijskog novca, a zatim je kroz program Svjetske zdravstvene organizacije Libiji “velikodušno” poklonila 100 milijuna dolara vrijednu pošiljku humanitarne pomoći i lijekova. Amerika je potom odmrznula 1,5 milijardi, Francuska 260 milijuna, a Italija obećala kako će odmrznuti 350 milijuna dolara za program obnove zemlje. U međuvremenu, 2,4 milijarde dolara u Kanadi, 1,7 milijardi u Austriji, 1,5 milijardi u Velikoj Britaniji i skromnih 2,8 milijuna dolara u Njemačkoj ostaju netaknuti.

Valja spomenuti kako je još mnogo libijskih računa u bankama diljem svijeta koji ovdje nisu navedeni, iako je svima jasno kako je najveći dio libijskog novca ostao u stranim bankama. Takva praksa se ne može nikako drugačije nazvati nego “svjesno i namjerno pljačkanje suverenih država”. Zanimljiv je primjer i Ukrajine, gdje su u Kijevu vjerovali da će vidjeti ukrajinski novac sa zamrznutih računa. Umjesto snova o EuroMajdanu, mogli su se informirati što se dogodilo zemljama koje je Zapad “demokratizirao” prije Ukrajine.

Smrt Muammara Gaddafija je dobro došla svjetskim bankarima, iako ni on sam vjerojatno ne bi mogao dokazati porijeklo svakog dolara na bankovnim računima.

„Slučaj Cipar“

Za vrijeme “Ciparske krize” su prema preliminarnim procjenama agencije Moody’s ruski vlasnici računa na otoku njihovim zamrzavanjem mogli izgubiti oko 19 milijardi dolara. Tada velikodušno uskače Europska unija i ciparsko gospodarstvo “pomaže” s 10 milijardi dolara. Srećom, ruski interesi u Cipru su dovoljno snažni, pa nadzorni odbor najveće ciparske banke, “Bank of Cyprus”, u kojem je tada sjedilo 6 predstavnika iz ruskih poslovnih krugova, obećava Moskvi “kako će organizirati poslovanje tako da povrati povjerenje ruskih ulagača”.

Upravo događaji na Cipru dovode do neočekivanog prijedloga ruske vlade o osnivanju off shore zone na ruskom Dalekom istoku i to s kamatnom stopom od 10%.

Ruski premijer Dmitrij Medvedev je u ožujku 2013. najavio inicijativu stvaranja takve zone na Kurilskom otočju ili Sahalinu. U listopadu iste godine kaže “kako je stvaranje slobodne zone poput Singapura potrebno za razvoj ruskog Dalekog istoka“. I dok Rusija razmišlja o učinkovitim ekonomskim modelima koji mogu koristiti svim stranama i razvoju poslovanja u svojoj zemlji, te privlačenju stranog kapitala, Washington i Bruxelles nastavljaju s politikom zamrzavanja računa “politički eksponiranih osoba” koji drže novac u Švicarskoj, ali i na računima na teritoriju Sjedinjenih Država.

U međuvremenu je Rusija odlučila otvoriti dvije off shore zone, koje će strogo nadzirati regulatorne agencije, jednu u Oktobarskom otoku u Kalinjigradskoj regiji i na Ruskom otoku na Dalekom istoku.

„Obalna zona na Ruskom otoku želi privući naše susjede iz Azije, dok će zona na Oktobarskom otoku pozdraviti europske gospodarstvenike i investitore”, rekao je Roman Blinov, direktor analitičkog odjela Međunarodnog financijskog centra u Moskvi.
No, Zapad i dalje slijedi kolonijalne prakse pljačke i otimanja. Uzmemo li samo “Listu Magnitsky”, vidjet ćemo koliko je tuđeg novca Amerika prebacila u svoje trezore.

Tamo su od 2014. i računi ukrajinskih dužnosnika i proruskih oligarha, vladara iz Središnje Azije i njihovih obitelji, Latinske Amerike i Afrike. Naravno, u javnost nikada ne procure podaci o kojim se stvarno iznosima radi, kao niti u koje se svrhe taj novac troši.

Druge zemlje također slijede primjer Sjedinjenih Država i Europske unije, pa je u studenom 2013. Australija zamrznula 30 milijuna dolara nekolicine Rusa s područja Irkutska, koji su navodno ilegalno prebacivali nezakonito stečena sredstva preko Kine i Hong Konga.

S početkom 2014. Kina započinje s praksom zamrzavanja sumnjive imovine, ali one povezane uz terorističke aktivnosti ujgurskih islamista ili tibetanskih separatista, što nema veze sa zapadnim praksama, kao što je zamrzavanje i pljačka imovine prema „Zakonu Magnitsky”, kada se sankcioniraju oni za koje SAD kažu da „krše ljudska prava“.

Rusija također usvaja zakon o zamrzavanju računa, iako tek sredinom 2013. kada od banaka traži imena stvarnih vlasnika bankovnih računa.

Međutim, treba različito gledati na zemlje koje se ovim zakonom služe kao paravanom za pljačku i za uništavanje političkih karijera i na vlade koje se zakonom o zamrzavanju imovine služe za suzbijanje kriminalnih, terorističkih, ali i subverzivnih aktivnosti kojima se bave organizacije koje potkopavaju nacionalnu sigurnost.

Valjda je svima jasno da se izvjestan broj zemalja, u prvom redu Sjedinjene Države, ovom taktikom koriste kao instrumentom za otkrivanje aktivnosti „nepoćudnih“ lidera, kao što je bio neuspjeli slučaj s „Panama dokumentima“, kada se htio diskreditirati ruski politički vrh, da bi na kraju u nevolje upali brojni američki saveznici.

Inozemne račune je lako pratiti koristeći se naprednim tehnološkim dostignućima obavještajnih službi, što kasnije postaje izvrstan argument za njihovo ucjenjivanje. Prijetnjama zamrzavanjem tih računa ih se tjera na političke odluke koje su u skladu s interesima Zapada.

Iz svega ovoga bi mnogi trebali izvući pouku da se ne šale sa stranim bankama i da čuvaju svoj novac u domovini, a u ruskom slučaju su bili pametni oni koji su se strpjeli i pričekali “novi Cipar” na Kurilskom otočju. Uostalom, Amerikanci već imaju svoj financijski off-shore centar u Delawereu i njemu su registrirane sve velike američke korporacije, koje nikada nisu imale nikakvih problema s istražiteljima.

U međuvremenu su ruske vlasti i Središnja banka Rusije podigli obećanje financijske institucije u Kalinjingradu i na Ruskom otoku na Dalekom istoku. List Izvestija u ožujku prošle godine piše kako  je devet ruskih kompanija iz inozemstva svoje poslovanje premjestilo natrag u domovinu, a ministar ekonomskog razvoja Maksim Oreškin je pregovarao s još 30 privatnih ruskih tvrtki o repatrijaciji poslovanja. U studenom je najavljen transfer cijele En+ grupe Olega Deripaske iz Jerseya u Rusiju, ali je služba za odnose s javnošću grupe En+ odbila komentirati medijske napise. Ali kako je Rusija pod sankcijama i nitko nije siguran da se sutra neće naći na nekom od američkih popisa za zamrzavanje imovine, Izvestija piše kako je očekivano da će se narednih godina nekoliko desetaka velikih ruskih tvrtki preseliti u Rusiju iz stranih off shore kompanija, budući da rizik aktivnosti u stranim jurisdikcijama i dalje raste. Osim toga, ove dvije zone su dobre i za poslovanje ostalih koji su meta američkih sankcija, bilo zbog političkih neslaganja s američkom upravom ili jednostavno zato što „imaju previše novca“, a američkoj saveznoj vladi kronično nedostaje p 1000 milijardi dolara proračunskih sredstava godišnje.

Uz ovakve korake, uspostava novih sustava naplate, neovisnih o Sjedinjenim Državama, oduzet će Washingtonu i nekim europskim zemljama vrijedan alat za pljačku.

„Bilo je lijepo dok je trajalo“, s tugom bi mogli reći utemeljitelji i nasljednici sustava Bretton Woods.

Ali svijet se mijenja. I to takvom brzinom da mnogi ne mogu uhvatiti korak s novim poretkom u nastajanju. U tom procesu je neshvatljivo da, uz sve dostupne informacije, mnogi još uvijek žive u eurocentričnoj iluziji „nadmoći Zapada“. U određenom smislu to može biti lijep san, ali će buđenje biti bolno. U to ne treba sumnjati, jer je sve manje onih koji žele završiti kao Gaddafi ili Hussein, uz sve kritike koje zaslužuje potonji. Narode svijeta i njihove vođe se može ponižavati i pritiskati do određene granice, a onda se odjednom pojave predsjednici poput Dutertea, „tvrdoglavog“ Assada da ne spominjemo, Madura ili Cristine Kirchner sa suradnicima, da se takve vođe više ne mogu smatrati “izuzetkom“ ili „privremenom nedaćom“, već novim trendom u globalnoj areni. U tom smislu je neobjašnjiv mazohizam onih koji na vlastitu štetu i dalje biraju nove vazale ili na vlasti potvrđuju stare, uključujući Lijepu našu.

Bloomberg / Izvestia