Sastanak “Velike trojke” u Sočiju može promijeniti svijet

Danas će se u Sočiju sastati predsjednici Rusije, Turske i Irana. Razgovori će prije svega biti posvećeni situaciji u Siriji i nakon što završe nećemo znati puno više nego što je do sada rečeno. Borba protiv Islamske države se bliži kraju i treba uložiti sve napore za političko rješavanje situacije.

Vladimir Putin je već razgovarao s Donaldom Trumpom, a izraelski premijer je nazvao lidera Kremlja kako bi po stoti put tražio da ograniči ili trajno eliminira iranska prisutnost u Siriji.

Rusija, Turska i Iran će pregovarati o svojim planovima o budućnosti Sirije. Sastanak još nije počeo, a SAD se već smatra gubitnikom, jer Washington nema učinkovitu strategiju da se suprotstavi odlukama tri zemlje i na budućim pregovorima pod okriljem Ujedinjenih naroda će ostati na marginama.

Pobjednik će biti i sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, a Sjedinjene Američke Države, koji nisu pozvane u Soči, sada svi smatraju gubitnikom, što s gorčinom priznaje i The Washington Post, žaleći se kako je Putin svoju agendu uspio nametnuti Donaldu Trumpu.

Moskva i Teheran pokušavaju steći dugoročna uporišta u Siriji, a Ankara se vratila pragmatičnoj politici i umjesto doktrine Strateške dubine i obnove Osmanskog carstva je Erdogan reducirao ciljeve na sprečavanje daljnjeg jačanja pozicije sirijskih Kurda. Ovo je drugi korak kojeg Turska mora poduzeti, nakon što je spriječena avantura s nastankom neovisnog “Iračkog Kurdistana”.

Ankara ne vidi alternativu suradnji s Moskvom i Teheranom, jer uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država neće moći braniti svoje interese, budući da su sirijski Kurdi glavni saveznik Washingtona u navodnoj borbi protiv “Islamske države”.

Neslužbeni vojni i politički plan trojke u Sočiju je steći status ključnih aktera u pregovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda u Ženevi, koji bi se trebali nastaviti sljedećeg tjedna.  Sjedinjene Države tamo imaju mjesto za pregovaračkim stolom, ali će malo moći utjecati na tijek i ishod pregovora.

SAD će pokušati ostvariti glavni cilj, a to je zaštita Izraela i monarhija Perzijskog zaljeva, koja ionako nemaju zajedničku strategiju. Zapravo, ostatke ostataka nekada velike antisirijske koalicije među zaljevskim monarhijama predstavljaju Saudijska Arabija, UAE i Bahrein, ako ova dva satelita Rijada uopće nešto i predstavljaju. Katar je odustao od sirijske avanture i uz ovako oslabljene Sjedinjene Države će Rusija i Iran nesmetano provesti svoje planove u Siriji.

Turska je posebna priča i Ankari više ne smeta ni Assad u Damasku, ni plinovodi i naftovodi ili kopnena veza Teherana s Bejrutom i glavni problem kojeg Erdogan želi riješiti je kurdska pseudodržava na sjeveru Sirije i južnim turskim granicama. Koliko je situacija ozbiljna potvrđuju u vojne aktivnosti turske vojske u tom području i otkriće da je pukovnik Talal Sillo, jedan od glavnih zapovjednika prokurdskih SDF snaga, nedavno pobjegao u Tursku, ali i da je od prvog dana kada je pristao ratovati na strani Kurda zapravo radio za turske obavještajne službe.

Osim ovih poznatih detalja, sam po sebi ovaj sastanak ima daleko veći značaj. Po prvi put u 500 godina odnosa između Rusije i njezina dva velika susjeda se održava ovakav sastanak. Rođenje “Velike trojke” je svojevrsni povijesni događaj.

Predsjednici Vladimir Putin, Recep Tayyip Erdoğan i Hassan Rohani će se sastati u Sočiju kao zemlje koje su jamac sirijskog primirja.

Razgovorima trojice predsjednika su prethodili razni sastanci diplomata i vojnih dužnosnika triju zemalja i kada su Sergej Lavrov i Sergej Šojgu razgovarali sa  svojim iranskim i turskim kolegama je nastajala ova “Velika trojka”. Ali to su bili ministarski sastanci, a sada govorimo o sastanku trojice predsjednika.

Kada je Rusija počela vojnu operaciju u Siriji prije dvije godine u Moskvi su vjerovali kako je to bio ulog za pregovaranje s Washingtonom o Ukrajini. U ovu su glupost mnogi povjerovali i proricali poraz ruskih i sirijskih snaga, pogoršanje odnosa s Arapima i sunitskim svijetom u cjelini.

Međutim, rezultat djelovanja Rusije, vojske i diplomacije, bio je upravo suprotan.

Ne samo da je većina Sirije vraćena pod kontrolu Damaska, nego se radikalno povećao ruski geopolitički utjecaj u regiji, samim tim i u svijetu. Predstojeći sastanak predsjednika triju zemalja koje određuju budućnost Sirije – Rusije, Turske i Irana – najbolji su dokaz za ovu tvrdnju.

Trojica predsjednika u Sočiju će odrediti budućnosti Sirije. Budući da su Turska i Iran glavni susjedi Sirije i zemlje koje su, svaka na svoj način, bile uključene u rat, Rusija je zemlja koja se u rat uključila kako bi ga završila.

Istina, Moskva je to napravila zajedno s Iranom, čije su snage pomagale Assadu, ali tek nakon što je Turska promijenila svoj stav prema Damasku, bilo je moguće okončati rat koji traje više od šest godina. Turska je počela surađivati s Rusijom i Iranom, što je bilo ključnu da se dio snaga koje su se borile protiv Assada prisile ili uvjere na sporazum o mirovnim operacijama i politički proces za mirno rješenje sukoba.

U prosincu bi se u Sočiju trebala održati velike sirijske mirovna konferencija, na kojoj, što je više moguće, treba okupiti predstavnike “oružane opozicije”.

Buduća vlada Sirije bit će formirana u Damasku, ali ipak o stavu velikih sila ovisi kako će se organizirati nova Sirija, koja će se jamstva dati različitim manjinama i regijama. A ove velike sile za Siriju su sada samo Rusija, Iran i Turska. Sve tri zemlje žele sačuvati ujedinjenu Siriju i, naravno, obraniti, vlastite interese. No, ti interesi nisu samo regionalni.

Štoviše, činjenica da su se tri zemlje usredotočile na rješavanje sirijskog sukoba je važnija od samog rata. Zašto? Jer povijest odnosa Rusije s Turskom i Iranom traje pola tisućljeća i nikada prije se čelnici nisu susreli u ovakvom trodimenzionalnom formatu.

Uzimajući u obzir ulogu i težinu triju zemalja na području Eurazije, mogućnost formiranja takvog tripartitnog sporazuma je od posebne važnosti.

Turska i Iran su nasljednici velikih carstava. Iran sa svojom tisućljetnom povijesti i trenutnim statusom potpuno suverene zemlje, jedno je od središta svjetskog islama, a Turska je kao Osmansko carstvo stoljećima vladala cijelim arapskim svijetom. S obje zemlje se Rusija susrela u 16. stoljeću, kada su zbog širenja Rusije postali susjedi carstva.

Tijekom sljedeća tri stoljeća se Rusija protiv Osmanskog carstva borila desetak puta. Posljednji put u Prvom svjetskom ratu, a gotovo su svi ratovi završili gubicima određenih vazalnih teritorija Turske. Polazeći od Astrahana i Krima, na kraju su sukobi završili odlaskom Turske s Balkana. U Turskoj su milijuni potomaka ljudi koji su nakon dolaska Rusije napustili Kavkaz, a prije skoro stotinu godina je Moskva gotovo otvoreno tražila kontrolu nad turskom prijestolnicom, Istanbulom ili, kako su ga Rusi tada zvali, Konstantinopoljem.

Nakon Drugog svjetskog rata, uplašena mogućim zahtjevima Sovjetskog Saveza za turskim teritorijima, Turska je odlučila ući u NATO i savez sa Sjedinjenim Državama. Naizgled su Turci imali mnogo razloga da budu oprezni, ali se istovremeno rusko-tursko zbližavanje u ovom stoljeću odvijalo se u svim smjerovima.

Turci ipak nisu zaboravili da im je Rusija pomogla nakon raspada Osmanskog carstva i da su Britanci i Francuzi tada kovali planove za komadanje današnjeg teritorija Turske. Sovjetska Rusija je podržala Atatürka kada je preuzeo vlast u zemlji i stvorio nezavisnu Turska.

Početkom 21. stoljeća, kada je Erdogan ojačao zemlju, Turska se spremala da postane predvodnik islamskog svijeta. Za to je trebala dobre odnose s Rusijom, jer se u suprotnom slučaju bilo nemoguće osloboditi ovisnosti o Zapadu.

No, Iranci proteklih desetljeća nimalo nisu ovisili o Zapadu. I oni se borili protiv Rusije nekoliko puta, ali imaju više veze s Moskvom nego Ankara.

U prvoj polovici prošlog stoljeća je bilo je situacija kada se Rusija, blago rečeno, oplitala u unutarnje poslove Irana. Činjenica da se to dogodilo u okviru borbe protiv Britanaca, koji su nadirali prema Rusiji s juga, ne znači puno Irancima. Istovremeno, Rusija i Iran praktično nemaju ozbiljnih kontroverznih tema i područja, kao što ih, na primjer, ima na raskrižju ruskog i turskog  “svijeta “, koji su znatno isprepleteni i izmiješani.

Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979. godine nije bila početak velikog prijateljstva s Rusijom. Naprotiv, za neko vrijeme su nestali dobri odnosi koji su se razvijali za vrijeme svrgnutog šaha Reze Pahlavija.

U Teheranu su u ateizmu komunističke sovjetske vlade vidjeli prepreku, kao i u sovjetskoj politici u Afganistanu. Nakon toga su Rusiju, tijekom devedesetih godina, smatrali privjeskom Zapada.

Međutim, kako je Rusija pod Putinom počela jačati svoju neovisnost, iranski je interes za ruske susjede rastao, što je bio dvosmjeran proces.

Ruska pomoć Tehranu u zaključivanju nuklearnog sporazuma je ojačala povjerenje između dviju zemalja, a pokušaj Sjedinjenih Američkih Država da izolira Rusiju su još više ujedini dva susjeda, da bi ih rat u Siriji na kraju učinio “braćom po oružju”.

Potencijal bilateralnih odnosa između Rusije i Irana je ogroman, gospodarski i politički. Isto vrijedi i za Tursku s kojom Rusija može realizirati najozbiljnije projekte u vezi s Europom i širim Bliskim istokom.

I Iran i Turska imaju oko 80 milijuna stanovnika i ne samo slavnu povijest, nego i veliku budućnost. Iran je potpuno neovisan, a taj status ima vrlo malo zemalja u svijetu. Turska slijedi put prema punom suverenitetu, shvaćajući potrebu za napuštanjem orijentacije prema Zapadu, općenito i prema Europi, a otvara se i pitanje članstva u NATO paktu.

U narednim desetljećima će u svijetu i novom sustavu međunarodnih odnosa težina Turske i Irana rasti, a budući da su ruski susjedi, jačanje veza između tri zemlje samo može ojačati sve tri strane.

Istina, između zemalja postoje i mnoge proturječnosti, od drevnih, poput razlika između sunitska i šiitska, do novih, regionalnih. Ali ove zemlje imaju puno više zajedničkog, ne samo u prošlosti, nego i danas. Uspjele su se dogovoriti o Siriji i neće dopustiti da se igra na kurdsku kartu. Bez obzira na to koliko se pokušava uveličati sukob šiita i sunita, Ankara i Teheran su u sukobu sa Saudijskom Arabijom bili na strani Katarom.

A sada vidimo da Tursku i Iran zbližava i Rusija. Predsjednici su došli u posjet Putinu i zainteresirani su ne samo za pregovore o Siriji, nego i za izgradnju strateške suradnje općenito. Jasno je da se tri puno teže mogu složiti nego dvije, ali je učinkovitost multilateralne suradnje puno veća.

Osim Sirije, Rusija, Turska i Iran imaju mnogo važnih točaka u koje ulažu zajedničke napore, ali tri važne neovisne zemlje mogu puno toga promijeniti u kaotičnom svijetu, koji dolazi u vrijeme temeljnih promjena u pravilima igre i pomaka središta sa Zapada na Istok.

Ako, primjerice, stavite Njemačku i Francusku na mjesto Turske i Irana, velika trojica čelnika Rusije, Njemačke i Francuske će također “promijeniti svijet” i on bi bio jasniji  običnom europski orijentiranom čitatelju.

Da, Rusija, Njemačka i Francuska su velike zemlje, imaju slavnu povijest i veliku ulogu u današnjem svijetu. Sve to je jasno. Ali je Iran postojao kad nije bilo niti jedne velike Njemačka, ni Francuske. Osmansko carstvo bilo je jače od bilo koje europske zemlje i posjedovalo je znatan dio Europe. U posljednjem stoljeću su obje zemlje oslabile, a ni Kina se nije osjećala dobro.

No, 21. stoljeće će biti stoljeće Euroazije, s naglaskom na azijski dio kontinenta, a Iran i Turska će dalje postojati, bez obzira na to što se događalo u Europi.

U povijesti će ostati upisano da se krajem studenoga 2017. održao tripartitni sastanak u Sočiju između lidera Rusije, Irana i Turske. Prije 74 godine su se u Teheranu prvi put okupila Staljinova “Velika trojka”, gdje su sa sovjetskim vođom razgovarali Roosevelt i Churchill. Sadašnji razgovori u Sočiju se također mogu nazvati sastankom “Velike trojke”, iako rat nije svjetski rat, već “samo sirijski”. Međutim, važnost i veličina šireg Bliskog istoka i potencijal tripartitnog sporazuma je bez sumnje ogroman.