Saudijci nemaju kome prodati naftu, a Rusija ne popušta i još ne traži dogovor

Kada je početkom ovog mjeseca ruski ministar energetike Aleksandar Novak odbio poptisati novi sporazum OPEC+, jer je Saudijska Arabija tražila dodatno smanjenje proizvodnje, kako bi povećala cijene nafte na svjetskom tržištu, Rijad je ljutito odgovorio povećanjem proizovdnje i popustima na naftu, kako bi svjetsko tržište preplavio sirovom naftom i zadao „težak udarac“ ruskoj naftnoj industriji.

No čini se da Novak nije na sastanak išao nepripremljen, jer je kasnije potvrđeno da je imao jasne upute od Vladimira Putina što mora učiniti.

I tako je pokrenut „naftni rat“ koji bi mogao potrajati nekoliko tjedana ili mjeseci.

„Saudijska Arabija i Rusija ušle su u rat s cijenama nafte koji će vjerojatno biti ograničen i taktički”, bili su uvjereni analitičari tvrtke Eurasia u osvrtu na situaciju na tržištima.

Posljednji put Saudijska Arabija, Rusija i ostali najveći svjetski proizvođači vodili su bitku za tržišni udjel sličan ovomu između 2014. i 2016. godine, kada su nastojali istisnuti proizvodnju Sjedinjenjih Država, danas najvećeg svjetskog proizvođača nafte, jer je tamošnja proizvodnja nafte iz škriljca u prethodnom desetljeću udvostručila američku proizvodnju.

Ali saudijski rat s cijenama nafte doveo je do neobičnog rezultata. Arapska nafta se nudi na tržištu s velikim popustima i činilo se da će se po takvoj cijeni lako prodati. Međutim, tvornice u Europi i Sjedinjenim Državama počele su zazirati od povećanih narudžbi. Zašto nitko ne treba saudijsku naftu i kako će se ta naftna borba za opstanak završiti? Ovo je vrlo zanimljivo pitanje.

Mnoge rafinerije u Europi i Sjedinjenim Državama odbijaju nabavu dodatnih količina nafte od Saudijske Arabije, čak i s popustima Saudijaca, izvještava The Wall Street Journal, pozivajući se na dužnosnike i trgovce naftom u vehabijskom kraljevstvu.

Cijene nafte pale su na razine prije 17 godina. U petak navečer je trgovanje markom Brent bilo na razini iz svibnja 2003. Ugovori za isporuke u svibnju su pale ispod 25 dolara za barel. Saudijci na tržišnu cijenu svoje nafte nude popust od najmanje 8 dolara. Čini se da je u svijetu za zemlje uvoznice zavladao naftni raj. Nafta se može kupiti po super niskoj cijeni, a čak i ugljen košta više. Ali zašto europske i američke rafinerije odbijaju kupiti crno zlato za „jedan dinar“?

Prvo, Saudijska Arabija je pokrenula rat cijena s konkurentima, što se očituje u dampingu i povećanju zaliha nafte za prodaju, a sve prati neočekivano širenje koronavirusa po Europi i Sjedinjenim Državama.

Potražnja za naftom je snažno pala s povećanjem ponude. Tako je, prema nekim procjenama, potražnja za naftom u ožujku pala za 10 milijuna barela, a u travnju bi pad mogao narasti na čak 18  milijuna barela dnevno. Uostalom, tvornice i poduzeća se zatvaraju, a ekonomske aktivnosti su ograničene. Ovo je pad potražnje za crnim zlatom bez presedana.

Naravno, želja za zalihama tako jeftine nafte je velika. To je normalna strategija za kupnju danas, dok je cijena niska, a koristiti sirovine kasnije, kada cijene ne budu toliko atraktivne. U početku su o tome odlučivali kupci. Međutim, sada se jednostavno nema kamo pohraniti sva ova jeftina nafta. Europski i američki potrošači imaju vrlo male kapacitete skladišta. Uostalom, potražnja je pala i  nitko ne želi prazniti račune u zamjenu za ogromne količine nafte, ma koliko jeftina bila.

Ali Saudijci su svim silama željeli povećati svoj tržišni udio, posebno europski, kako bi potisnuli Rusiju. Saudijci bi morali tražiti nova tržišta, ali ni to nije ni lako ni jednostavno.

Potražnja opada ne samo u Europi i Sjedinjenim Državama, već i u Indiji, gdje se premijer Modi nakratko kolebao, a onda uveo punu karantenu. Unatoč činjenici da je indijsko tržište među najvećim potrošačima, indijske luke proglasile su „višu silu“ i ne prihvaćaju teret.

Rusija se također morala prilagoditi takvom tržištu. Bila je prisiljena ponuditi popuste na naftu Ural, koje se prodaje  popustom od 4 dolara po barelu. Plus za Rusiju je „partnerstvo“ s Kinom, gdje je uspjela preusmjeriti naftu iz Europe, a potražnja u Kini se postepeno počela oporavljati.

„Ako proizvođači nafte nastave ovu ludu utrku za tržišnim udjelom, uskoro morati početi plaćati dodatni iznos kako bi kupac uopće naručio gorivo. Uz osiguranje i transport ili cijene naftovodnog sustava, na kraju bi se moglo govoriti o negativnim cijenama nafte, što je paradoks“, kaže Stanislav Mitrahovič, vodeći stručnjak ruskog Nacionalnog fonda za energetsku sigurnost.

Japanska banka Mizuho prošlog je tjedna upozorila da 25 dolara za barel nije granica. Oni vjeruju da neviđeni višak nafte na tržištu, nakon odluke Saudijske Arabije da poveća proizvodnju za jednu trećinu, plus pad potražnje uslijed epidemije koronavirusa, može dovesti do situacije kada cijena nafte pređe na spomenute „negativne razine“. Prema japanskoj banci, svjetska ponuda nafte može premašiti potražnju za 15 milijuna barela dnevno. To je sedam supertankera dnevno i svaka sedmi barel izvađen iz ležišta.

IHS Markit navodi kako je ukupni kapacitet globalnih skladišta oko milijardu barela. Stoga se mogu napuniti do vrha za dva do tri mjeseca. A onda više nitko neće kupiti jedan barel.

Saudijska Arabija puni svijet naftom zato što vodi rat protiv drugih proizvođača i kako bi im zadala smrtni udarac. Ovo je rat za preživljavanje, ali nije jasno koliko će biti uspješan.

Ovo izgleda kao “igra kukavice”, kada dvojica u automobilima jedan prema drugom voze punom brzinom, čekajući tko će se prije maknuti s puta. Ako nitko ne napravi „kukavički potez“, umiru obojica. Saudijska Arabija čeka da Rusija skrene s puta i da smanji proizvodnju nafte.

Čak i ako se situacija s ovim virusom završi za nekoliko mjeseci, to neće umanjiti napore Saudijaca zbog dampinga i rasta izvoza s ciljem povećanja tržišnog udjela.

Stručnjaci se nadaju da će, nakon nekog vremena, proizvođači nafte sjesti će za pregovarački stol i da će doći do novog sporazuma u okviru skupine OPEC+.

Predviđaju da će se to dogoditi za oko tri mjeseca, kada će svi početi gubiti živce i proizvođači nafte je pristati na sporazum „OPEC+ 2“. Možda će se u cijelu priču uključiti posrednik, ali nije jasno tko bi to mogao biti. Mitrahovič ne vjeruje u glasine o predstojećem savezu Amerike s kartelom OPEC na štetu Rusije.

“Ne razumijem kakav bi bio saudijsko-američki plan rušenja Rusije. Ako Amerikanci i Saudijci smanje proizvodnju zajedno, tada će Rusija imati koristi. Stoga se to neće dogoditi. A ako zajedno ne smanje proizvodnju, to neće podići cijene“, rekao je stručnjak, pojašnjavajući ovu prilično čudnu situaciju u kojoj se našla Saudijska Arabija, jedina zemlja od tri najveća aktera koja živi isključivo od nafte i nema drugih sektora na koje može računati.

Usput, jer je vrijedno pozornosti, manjak od prihoda nafte Rusiji može nadomjestiti pšenica, kojoj cijena na svjetskom tržištu raste, a ruski poljoprivredni sektor se nametnuo kao jedan od najmoćnijih na svijetu.

Očito će se o novom sporazumu s Rusijom u okviru OPEC-a moći razgovarati tek nakon što svijet otkloni problemom koronavirusa. Rusko ministarstvo energetike je kratko priopćilo kako OPEC+ ne može radikalno utjecati na cijene nafte u situaciji potpune neizvjesnosti zbog Covida-19. To znači da se u ovim uvjetima neće sklapati nikakvi kratkoročni ni srednjoročni sporazumi koji se tiču cijena nafte.

“Poduzimanje bilo kakvih radnji neće dati racionalan učinak“, rekao je zamjenika ministra energetike Rusije, Pavel Sorokin, dodavši da je glavni krivac za pad cijena pandemija, ali se to ne i dogodilo u toj mjeri bez oštrih poteza Saudijske Arabije.

Drugi scenarij je igra opstanka. Svi će čekati tko će prvi napustiti utrku. Na primjer, to mogu biti Alžir i Nigerija, kojima se u ovom slučaju ne može zavidjeti.

“Ovo je napeta situacija. Za nekoliko mjeseci svi će proizvođači nafte imati velikih problema. Vidjet ćemo nekoliko ružnih prizora, najprije u Nigeriji i Alžiru, među slabim igračima, a onda će se sve preliti na one koji su započeli ovaj rat do uništenja“, kaže Stanislav Mitrahovič.

Ova situacija pogađa i Meksiko i Venezuela, koji su prisiljeni prodavati naftu za 12 u slučaju Mexico City i za tek 5 dolara po barelu u slučaju Carcasa.

Koliko dugo će slabe naftne zemlje moći trgovati naftom po cijeni nižoj od troškova proizvodnje? Kako se skladišta pune, morat će početi dodatno plaćati kupcima. Ili će, kad cijena nafte bude niža od troška proizvodnje, prestati trgovati naftom i zaustaviti proizvodnju. Hoće li Alžir i Nigerija preživjeti mjesece potrebne za povratak cijena nafte, još nije jasno.

“Nigerija, koja u potpunosti ovisi o nafti, neće moći ispuniti svoje dužničke i proračunske obveze bez prodaje nafte. Ljudi će prestati primati novac u zemlji koja je desetljećima bila na rubu građanskog rata. Započet će sukob etničkih i vjerskih skupina. Ista stvar kao u filmu o apokalipsi započet će u Alžiru. Možda je to cilj pristaša rata cijena“, tvrdi Mitrahovič.

Ove dvije zemlje zajedno imaju 250 milijuna stanovnika i rat ili sektaški sukobi u njima su noćna mora Europske unije.

Ako se rat na naftnom tržištu ne zaustavi, ova sumorna slika može postati stvarnost, a Saudijska Arabija, Rusija i Sjedinjene Države tako brzo neće odustati.

Mnoge zemlje će moći preživjeti dok imaju nagomilanih dolara. Sjedinjene Države, koje štampaju te dolare, također se nose s kriznom situacijom i američki bankrot će se dogoditi u trenutku kada cijeli svijet odustane od petrodolara, ali to se neće dogoditi tako brzo.

Saudijska Arabija i Rusija imaju približno jednaku razinu rezervi, tako da obje zemlje mogu živjeti od rezervi dosta vremena. Međutim, ovisnost proračuna Saudijske Arabije o cijenama nafte mnogo je veća nego Rusije. Prema ministru financija Antonu Siluanovu, pri ovako niskim cijenama nafte ruske nagomilane rezerve mogu pokrivati manjak prihoda od nafte 6 do 10 godina, bez da se išta u zemlji promijeni. Ali to nije tako i još traje provedba plana supstitucije uvoza. Točno, ruski ministar je govorio o 30 dolara po barelu, a ne o negativnim cijenama nafte, koje skraćuju rok „preživljavanja“ na oko 4 godine.

Saudijska Arabija ima većih financijskih problema, a ogroman proračunski deficit može dovesti do smanjenja socijalnih davanja i urušavanja saudijskog tržišta nekretnina, koje još nije pogođeno.

Mladom stanovništvu vehabijskog kraljevstva se to neće svidjeti, obzirom da je u Saudijskoj Arabiji gotovo sva roba uvezena i sve će naglo poskupjeti.

Usprkos svim problemima Rusije, Rosneft, Lukoil i ostatak naftnog sektora još uvijek može proizvoditi puno nafte i pri tome računati na intervenciju države.

6. ožujak 2020. – Datum koji će se pamtiti

Donald Trump je s pravom bio zabrinut, jer Sjedinjene Države u ovom ratu riskiraju da izgube naftnu i plinsku industriju, koja godišnje generira 1300 milijardi dolara i čini 7,6% američkog BDP-a. Konačno, ako dođe do kolapsa kartela OPEC, koji je temelj svjetskog sustava američkog petrodolara, također će biti koristan. Uspostavit će se novi OPEC+, ali s novim ruskim, a ne američkim pravilima igre.

6. ožujka 2020. ući će u povijest kao dan urušavanja globalnog petrodolarskog sustava koji postoji od 1960. Možda u tom smislu i treba promatrati poteze Moskve, a ne kao borbu za tržišni udio.

Na sastanku OPEC+ u Beču Rusija je odbila sudjelovati u programu smanjenja proizvodnje radi stabilizacije cijena nafte. Stoga će postojeći sporazumi automatski prestati vrijediti nakon 31. ožujka. Od tada će se svaki proizvođač brinuti o sebi.

Zašto se to dogodilo i što će se dogoditi u skoroj budućnosti, danas je jedno od glavnih gospodarskih, ali i geopolitičkih pitanja. Razumijevanje odgovora zahtijeva retrospektivnu analizu razloga savezništva OPEC-a s Rusijom prije tri godine.

Suočene s problemom negativne vanjskotrgovinske bilance, Sjedinjene Države su pokrenule takozvanu revoluciju škriljca. Naglim porastom proizvodnje nafte iz škriljca, SAD su očekivale da će od neto uvoznika postati vodeći svjetski neto izvoznik nafte. I mora se reći da su u početku uspijevale.

Od skoro nulte vrijednosti u 2007. godini, Sjedinjene Države povećale su izvoz nafte na 2,3 milijuna barela dnevno u 2013. i 3,5 milijuna barela u 2014. godini, odmah osvojivši 4,3% svjetskog tržišta.

Sredinom 2018. proizvodnja škriljaca dosegla je 6,3 milijuna barela. Da, većina tvrtki je pretrpjela gubitke, ali globalno se tržište snažno povećalo i opskrba je na to počela reagirati. Za usporedbu, dnevna proizvodnja u Saudijskoj Arabiji i Rusiji iznosila je oko 10 milijuna barela dnevno. Zbog toga se sve činilo jednostavnim. Tržišni element nije mogao sam svladati krizu. U rujnu 2015. barel je već koštao 47,23 dolara, a u siječnju 2016. 30,8 dolara.

Američko tržište škriljca pogodilo je tvrtke za eksploataciju i svi su se odmah sjetili srpnja 1986. kada se naftom trgovalo po 9,56 dolara po barelu, što sada ne bi prihvatio nijedan proizvođač. Međutim, negativne prognoze nisu se činile tako tmurnima, ali nisu izazvale ni radost.

Tada je izračun ravnoteže između ponude i potražnje predviđao stabilizaciju cijena na tržištu na oko 42 dolara za barel. Za Rusiju je to bila prijetnja ne samo blokiranjem štednje iz pričuvnog fonda, već i s izravnim gubicima u bilanci, jer je proračun izrađen s referencom od 40  dolara po barelu.

U tom kontekstu, pad cijena na samo 39 dolara je značio ukupne gubitke ruske naftne industrije od 610 milijuna dolara dnevno. Saudijska Arabija je procijenila da su joj gubici otprilike jednaki.

Zbog toga su 30. studenog 2016. u Beču OPEC i Moskva potpisala kartelni sporazum o zajedničkim akcijama za prevladavanje krize, nazvan OPEC+. Dogovoren je opći pad proizvodnje od 1,8 milijuna barela dnevno, od čega 300 000 barela za Rusku Federaciju. U početku je odluka imala očekivani učinak. Ako je na dan potpisivanja barel koštao 47,97 dolara, a u siječnju 2017. je već koštao 55,98 dolara, čime je ruski gubitak smanjen za gotovo 10 milijuna dolara dnevno. Taktički kartelski savez djelovao je čak i da Sjedinjene Države odbiju smanjiti proizvodnju. Stoga su u svibnju 2017., kada je istekao prethodni sporazum, članice OPEC+ produžile sporazum do ožujka 2018., a zatim do ožujka 2020. godine.

Na prvi pogled sve je bilo u redu. Već u studenom 2017. cijena je premašila 62 dolara, u siječnju 2018. je bila 68,77 dolara, a u listopadu 2018. dosegla je 80,64 dolara po barelu.

Ali sada se stvari ne čine tako ružičastim. Kako su cijene rasle, gubitaši iz škriljca u SAD-u su također povećali proizvodnju. U rujnu 2019. godine su dosegli proizvodnju od 12,45 milijuna barela dnevno. To ne samo da je pritiskalo cijene, koje su opet počele padati, na primjer, na 63,15 dolara u lipnju 2019., nego je i počelo stvarati višak ponude na tržištu. Neravnoteža se tada još više povećala. Osim toga, službena statistika ne pokazuje 54, 7 barela dnevno nafte proizvedene u Siriji, koju  kradu oružane snage Sjedinjenih Država i preko Turske izvoze u SAD ili dalje prema „nepoznatim“ kupcima.

Nitko ne može točno procijeniti ni stvarni obujam sankcioniranog iranskog izvoza. Vjeruje se da je proizvodnja pala na 2,28 milijuna barela dnevno, ali neki izvori vjeruju da bi sivim vađenjem i prodajom proizvodnja mogla doseći 2,6 milijuna barela. Ta razlika premašuje volumen smanjenja ruske proizvodnje.

Pitanje komplicira činjenica da otprilike 5000 milijardi dolara prometa takozvanog papira predstavlja 100 milijardi dolara fizičke trgovine naftom širom svijeta. To je slučaj kada ulagači ulažu u terminske ugovore samo u špekulativne svrhe, bez pretpostavke da će stvarno kupiti tu naftu.

Ti se terminski ugovori uopće ne odnose na proizvodnju i znače samo da se određeni prodavač slaže da će naftu negdje pronaći i isporučiti kupcu po fiksnoj cijeni do određenog datuma.

U takvim okolnostima su cijene ponovo polako padale, a prijedlog Saudijske Arabije za daljnjim smanjivanjem proizvodnje u okviru novog sporazuma OPEC+ je za Rusiju značio smanjenje od 500 000 barela dnevno. Očito je da to nije moglo učinkovito stabilizirati tržište.

I onda dolazi COVID-19, koji  pokazuje da svjetska ekonomija nije pala samo u privremenu krizu, nakon koje će odmah nastaviti rasti. Predstojeći pad svjetske ekonomije je sistemski i trajat će dugo. Bilo bi lijepo kad bi se sve vratilo na staro za oko desetak godina.

Procjenjujući gubitak Rusije od 100 do 150 milijuna dolara dnevno zbog povlačenja iz sporazuma OPEC+ sporazuma, suvlasnik Lukoila bio je potpuno u pravu. Matematički, ali je pogriješio sustavno, jer Rusija može ostvarivati proračunski višak, kao i mogućnost nastavka provedbe planova gospodarskog razvoja i supstitucije uvoza, čak i s naftom po 40 dolara za barel.

Saudijci će u ovom slučaju imati unutarnjih problema, ali općenito ih mogu prevladati. No proizvodnja nafte iz škriljca se ne može nastaviti na toj razini, a na današnjoj cijeni od nešto više od 20 dolara za barel je već u „negativnoj bilanci“.

Stoga će se ukupna opskrba američke kvote od 12,45 milijuna barela dnevno smanjiti. Uz to, ponuda iz Kanade, Venezuele, te spomenutih Nigerije i Alžira, neizbježno će pasti.

Općenito, ovaj korak u roku od dva do tri mjeseca može ukloniti do 9 do 10% ukupne ponude s tržišta i precizno stabilizirati cijene na za Rusiju dovoljno ugodnih 42 do 44 dolara za barel, ako ne i više.

Istina, to će smanjiti izvozne prihode sa sadašnjih 600 do 650 milijuna dnevno na 430 milijuna, ali će zaštititi cijenu od utjecaja Sjedinjenih Država, pa čak i omogućiti Rusiji da poveća proizvodnju za 2 do 3% u odnosu na trenutne vrijednosti. Istina je i daće trenutno rublja „potonuti“ i mnogi stručnjaci će pričati priče o “bijegu kapitala iz zemlje”.

Ali sa strateškog stajališta, ova odluka podrazumijeva uspon Rusije na potpuno novu razinu globalnog utjecaja, ne samo političkog. Ako Rusija izdrži, a mora izdržati,  Sjedinjene Države će izgubiti naftnu i plinsku industriju koja generira 1300 milijardi dolara godišnje i čini 7,6% američkog BDP-a. I na kraju, od propasti kartela OPEC, baze svjetskog sustava petrodolara, gdje su Saudijci i njihov sporazum  OPEC+ bili samo dio američke igre, koristi može imati Moskva. Uspostavit će se novi OPEC+, kako je pravilno napisao bilten Ruski Demiurg, s novim, ruskim, a ne američkim pravilima igre. Zbog toga naftni rat koji je u tijeku treba pozorno pratiti.