Savez  “Rusija-Turska-Iran” –  Mit ili stvarnost?

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je 6. prosinca je potpisao zakon o ratifikaciji sporazuma o plinovodu “Turski tok”, koji je još prije nekoliko mjeseci izgledao zauvijek odbačen projekt. Isti dan je u Moskvu stigao turski premijer Binali Yildirim kako bi s premijerom Medvedevim razgovarao o ekonomskim odnosima, a dan poslije su, prema ruskim izvorima, vojske dvije zemlje dogovorile predaju i evakuaciju većine islamističkih skupina iz istočnog Aleppa. Oživljavanje “Turskog toka” i postepeno odmrzavanje trgovine između Moskve i Ankare je iznova izazvalo nagađanja o formiranju novog trokuta “Rusija-Turska-Iran”.

Nepredvidiva Turska

Direktor ruskog Centra za proučavanje moderne Turske, Amur Hadžijev, istaknuo je kako aktualna turska vanjska politika pod utjecajem unutarnjih procesa, kao i pod pritiskom vanjskih aktera koji koriste svoje lobističke strukture da utječu na odluke Ankare. Po njegovom mišljenju, “to se posebno vidi u ne baš usklađenoj vanjskoj politici Turske”.

Nedavni primjer je izjava Erdogana “kako je cilj turske vojske u Siriji svrgnuti režim Bashara Al-Assada”, koja je ubrzo opovrgnuta, a potom stiže vijest da su nakon neuspjeha Kerryja i Lavrova da dogovore evakuaciju civila i militanata iz Aleppa to dogovorili Moskva i Ankara. Osim toga, sudeći po izvješćima s bojišta, čak je i turska operacija “Štit Eufrata” u Siriji ušla u fazu zastoja i turska vojska i proturske islamističke milicije već duže vrijeme uglavnom vode pozicijske borbe protiv terorista islamske države i kurdskih YPG snaga.

Drugi primjer neusklađenosti vanjske politike Turske su njezine težnje za priključenje Europskoj uniji, dok je na drugoj strani Ankara, nakon nedavno zamrznutih pregovora od strane Bruxellesa, izrazila spremnost za ulazak u Euroazijsku ekonomsku uniju i Šangajsku organizaciju za suradnju (SCO).

Znakovito je da je Turska izabrana za predsjedavajuću zemlju Energetskog kluba SCO za 2017. godinu, što je mjesto koje je ranije bilo rezervirano samo za stalne članice organizacije. Osim toga, Erdogan je rekao i kako Turska pregovara s Iranom, Rusijom i Kinom da trgovinu obavljaju samo u nacionalnim valutama, što bi bio posebno važan korak u procesu de-dolarizacije svijeta.

Međutim, Amur Hadžijev je skeptičan oko izgleda za ulazak Turske u SCO i vjeruje da se Ankara ovim izjavama koristi samo kao adutom za ulazak u EU. Među stručnjacima su još veće sumnje glede stvaranja saveza između Rusije, Irana i Turska, mogućnost o kojoj su mediji naširoko pisali proteklih tjedana i mjeseci.

Ciljevi i planovi tri zemlje su još uvijek vrlo udaljeni. Iran se želi pridružiti Šangajskoj organizaciji za suradnju, a  Turska je, pak, članica NATO pakta i kandidat za članstvo u EU, bez obzira na trenutni zastoj u odnosima s Bruxellesom.

Ruski orijentalist Jurij Mavašev se slaže da je bilo kakva politička unija između ove tri zemlje malo vjerojatna, ali postoji mogućnost formiranja zajednice koja bi se temeljila na zajedničkim interesima u području transporta.

Teškoće suradnje u trokutu “Rusija-Turska-Iran”

Jurij Mavašev je rekao da Rusija i Turska trebaju obnoviti ne samo političke odnose, nego i one na društvenoj razini. Prema njegovim riječima, ljudi još nisu spremni za potpuno zatopljenje odnosa, osobito Rusi, a to koči bilo kakvu višu razinu integracije. Naveo je rezultate istraživanja javnog mnijenja, koji govore da 60% Rusa drži kako vlasti u Moskvi ne trebaju žuriti u obnovi odnosa s Turskom. S druge strane, samo 27% ispitanika smatra da Rusija treba postupiti suprotno, bez obzira na sve što se događalo u odnosima ove dvije zemlje.

Mavašev je istaknuo razočaranje turske strane zbog sporog “odmrzavanja” odnosa. Naime, Rusija je odgodila dati dozvolu charter letovima za Tursku do listopada ove godine, kada je turistička sezona već završila, čime je uzrokovala velike gubitke ovom sektoru turskog gospodarstva.

Drugo, ruski turisti nerado rezerviraju karte za odmor u Turskoj, uključujući i za 2017. godinu. razlog su narušen imidž Turske u Rusiji, ali i teroristički napadi u toj zemlji.

Hadžijev se složio da zbližavanje ne teče tako brzo kao što bi htjela Ankara, koja je pretrpjela velike gospodarske gubitke zbog ruskih sankcija, a u niz sektora su ruske kompanije uspjele zamijeniti turske dobavljače, što također ometa nastavak suradnje.

Dakle, umjesto da govorimo o trokutu “Rusija-Turska-Iran”, važnije se zapitati hoće li se iranski vojni savez s Rusijom razvijati i nakon sirijskog sukoba, što bi bio čvrst temelj za sve ostale oblike suradnje.

Bliski istok čekaju novi šokovi

Ministar obrane Islamske Republike, Hossein Dehghan, rekao je kako iransku zrakoplovnu bazu Hamadan opet mogu  koristiti ruski zrakoplovi. Znači li to da su Iran i Rusija prevladali razlike u ciljevima na Bliskom istoku? Uostalom, Moskva se i ne želi uključiti u sukob između šiita i sunita, održava dobre odnose sa sunitskim zemljama u regiji, distancira od građanskog rata u Jemenu i razvija suradnju s Izraelom i Saudijskom Arabijom. Je li Sirija za Iran toliko strateški važna, budući da je zove svojom “35. pokrajinom”, da su vlasti u Teheranu spremne zaboraviti na neusklađenost stavova s Rusijom o brojnim drugim bliskoistočnim pitanjima?

Zašto Iran Siriju smatra svojom “35. pokrajinom”?

Ministar obrane Irana, Hossein Dehghan, rekao je kako njihovu zrakoplovnu bazu Hamadan ponovno mogu koristiti ruski zrakoplovi.

“Ako situacija i uvjeti u Siriji to budu zahtijevali, te ako bude bilo potrebno osigurati bilo koju vrstu potpore, mi ćemo obaviti posao”, rekao je general Dehghan.

Prema ruskim i iranskim vojnim i diplomatskim izvorima, Iran i Rusija pregovaraju u korištenju iranskog vojnog uzletišta, što bi trebalo utjecati i na samu infrastrukturu zrakoplovne baze, a korištenje baze Hamadan se može ozakoniti posebnim ugovorom ili nekim drugim dokumentom, iako je nekoliko iranskih zastupnika upozorilo da prema zakonu zemlje strane vojne sile ne mogu biti raspoređene na iranskom teritoriju.

No, danas je situacija drugačija, nego u vrijeme usvajanja tog zakona. Naime, Iran i Rusija su danas saveznici u Siriji, gdje se na strani sirijske vojske zajedno bore protiv terorističkih skupina. Stoga činjenica da svjedočimo jačanju vojno-tehničke suradnje između dvije zemlje nije ništa posebno.

Hamadan je strateška zrakoplovna baza koja omogućava zračnim snagama Rusije da smanje vrijeme leta, a zrakoplovi tako sa sobom mogu nositi više streljiva. U pravilu su ruski dalekometni bombarderi uzlijetali iz zračnih baza na području Rusije ili na prvoj crti iz zrakoplovne baze Hmeymim u Siriji. Ruski su se piloti spustili u bazu Hamadan u listopadu 2015. zbog tehničkih razloga. U kolovozu ove godine je službeno potvrđen prijenos ruskih zrakoplova dugog dometa, bombardera Tu-22M3, te lovaca Su-34 u iransku zrakoplovnu bazu, odakle su pokretali borbene misije protiv ISIL-a i drugih terorističkih skupina u Siriji.

Nakon nekoliko borbenih misija je priopćeno da su se ruski zrakoplovi vratili na teritorij Rusije. Službeni predstavnik ruskog Ministarstva obrane, general Igor Konašenkov, rekao je “kako će se korištenje iranske zrakoplovne baze Hamadan od strane ruskog zrakoplovstva provoditi na temelju međusobnih ugovora o borbi protiv terorizma i ovisno o trenutnoj situaciji u Siriji”. Kao što vidimo, izjava generala Konašenkova je u potpunosti usklađena s izjavom iranskog ministra obrane, generala Dehghana.

U to je vrijeme bilo raznih tumačenja oko ruskog povlačenja iz Hamadana, iako korištenje baze ovisi o dva čimbenika -međusobnom dogovoru o borbi protiv terorizma i situaciji u Siriji. Malo je vjerojatno da su na odluke Moskve i Teherana utjecale izjave State Departmenta da će Sjedinjene Države “istražiti rusko korištenje zrakoplovne baze u kontekstu kršenja Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 2231, koja se odnosi na odluku o iranskom nuklearnom programu”.

Komentirajući situaciju, iranski ministar obrane je naglasio da dvije zemlje nemaju “pisani sporazum” o korištenju baze u Hamadanu i da je riječ o “operativnoj suradnji privremene prirode”, te da je ona ograničena na punjenje zrakoplova gorivom.

Ovaj je argument prilično neuvjerljiv, jer je ugovor ili sporazum o korištenju iranske baze mogao biti potpisan prije ili kasnije, a da nije javno predočen.

Postoji i drugi razlog. Naime, general Dehghan je 21. kolovoza rekao “da brzopleto objavljivanje vijesti Rusije da koristi iransku bazu pokazuje aroganciju i šteti prijateljstvu između dviju zemalja”, te da su se Rusi “željeli pokazati kao velesila i utjecajan igrač, čime u budućnosti žele imati instrument za pritisak na Sjedinjene Države”. Tada je po drugi put naglasio da nema pisanog sporazuma između dvije zemlje, iako je jasno da je korištenje baze nemoguće sakriti.

Tada je francuski list Le Monde naglasio “kako je ovo prvi put da je Teheran od Islamske revolucije 1979. dozvolio stranoj sili da koristi baze na iranskom teritoriju”, što je dovelo do nezadovoljstva u samoj zemlji i odlučeno je obustaviti suradnju.

Naime, 20 iranskih zastupnika je zatražilo zatvorenu sjednicu parlamenta “kako bi raspravljalo o razlozima ustupanja vojne baze jednoj od svjetskih supersila”.

Profesor povijesti na Državnom sveučilištu u San Franciscu i stručnjak za rusko-iranskih odnosa Maziar Behrooz tvrdi “kako se Moskva javno izjasnila o ovom sporazumu, ne uzimajući u obzir mogući utjecaj na unutarnju dinamiku Irana” i “da Rusija to nije javno priopćila, taj se problem ne bi ni pojavio”. No, ako uzmemo zdravo za gotovo ove teze, mora se priznati postojanje jakog utjecaja takozvane  “zapadne struje” u Iranu, a to je onda problem kojeg u izgradnji odnosa s Teheranom Moskva mora uzeti u obzir.

I ne samo to. Stručnjaci podsjećaju da, iako su Iran i Rusija postali partneri u Siriji, ne treba negirati temeljne razlike između ciljeva njihovih vlada na Bliskom istoku.

Moskva se pokušava ne uključiti u sukobu između šiita i sunita, održava odnose sa sunitskim zemljama u regiji, distancira se od građanskog rata u Jemenu, razvija suradnju s Izraelom i Saudijskom Arabijom, dok na drugoj strani Iran ima svoje geopolitičke ambicije.

Nedavno je načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Islamske Republike, general Mohammad Hossein Bakeri, rekao da “Iran može zatrebati baze u Siriji i Jemenu, koje bi bile djelotvorno sredstvo odvraćanja i komplicirale pristup iranskom teritoriju potencijalnom neprijatelju”.

U isto vrijeme je jedan od vođa Iranske Revolucionarne Garde rekao da je Sirija za Teheran strateški toliko važna da je Iran smatra “svojom 35. pokrajinom“.

“Iran bi radije izgubio svoju naftom bogatu pokrajinu Huzestan (gdje žive Arapi op.a), nego Siriju, jer ako zadržimo Siriju – mi ćemo svakako vratiti i Huzestan. No, s gubitkom Sirije ćemo izgubiti i Teheran”, rekao je jedan od vođa Iranske Revolucionarne Garde.

Francuski stručnjak za Bliski istok  Alexandre del Valle kaže “kako Iran mora održavati strateški manevarski prostor na Bliskom istoku, kojem su vrata Sirija”.

To je temeljna točka u regionalnoj politici Irana, koja pojašnjava odluku Teherana o dodjeli baze Hamadan ruskim zrakoplovima za napade na terorističke skupine u Siriji. Osim toga, Iran je ovim  pokazao spremnost da operativnu suradnju s Rusijom podigne na novu razinu, čime će ujedno ojačati savez i drugi šiitskih sila u regiji, osobito u Iraku.

Ovakvu odluku Irana možemo shvatiti kao signal, ali i na promjenu u ravnoteži snaga u regiji. Teheran nije slučajno počeo graditi odnose i sa sunitskim zemljama u regiji. Predsjednik Irana Hasan Rohani je nakon sastanka s turskim ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom rekao “kako odnose između dviju zemalja treba razvijati zbog rješavanja problema na Bliskom istoku u cjelini, a posebno za rješavanje krize u Siriji i Iraku, te za borbu protiv terorizma u tim zemljama”.

U ovom prijelomnom trenutku je važno spomenuti izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika. On je zaprijetio da će SAD izaći iz sporazuma o iranskom nuklearnom programu, a s druge strane je naglasio kako će se s Rusijom boriti protiv ISIL-a.

Teheran nikako ne želi da Washington i Moskva formiraju novu koaliciju koja će utjecati na poslijeratnu situaciju. Ranije je vrhovni vjerski vođa Irana, ajatolah Ali Hamenei, odbacio mogućnost širenja iransko-američkih pregovora izvan nuklearnog pitanja.

“Složili smo se da ćemo sa Sjedinjenim Državama razgovarati samo o nuklearnom pitanju. O drugim pitanjima ne prihvaćamo nikakve pregovore s njima i nemamo o čemu raspravljati”, rekao je ajatolah Hamenei.

U kolovozu je još jednom potvrdio svoj stav.

“Oni žele razgovarati o našim regionalnim problemima, ali iskustvo nuklearnog posla nas je naučilo da su bilo kakvi pregovori s Amerikancima smrtonosan otrov. Mi njima ne možemo vjerovati u bilo kojem pitanju”, riječi su vrhovnog vjerskog vođe Irana.

Dakle, iranska je strana, ako se situacija sagleda njenim “strateškim očima”, sada spremna na “savez” s Moskvom i ruskim zrakoplovima će ustupiti bazu Hamadan. To nije taktika i strategija zbog nekih novih uvjeta, čiji se rezultati tek očekuju, nego potpuno razuman potez Teherana.

Međutim, bez obzira na suradnju, čini se da se Rusija, Iran i Turska, tri glavna igrača, natječu za strateški utjecaj na Bliskom istoku, a formiranje vojno-političkog saveza nadilazi sirijsko pitanje. Naime, ako geopolitika sada i teče u jednom smjeru, to ne znači da sutra ne može krenuti drugim.

Unatoč svemu, ovaj, nazovimo ga tako, “situacijski savez” ipak daje rezultate i ruski i iranski mediji unisono pišu kako su u Aleppu Rusija, Sirija i Iran na korak do pobjede.

“Protivnici Bashara Al-Assada su, nakon četiri godine otpora u Aleppu, vrlo blizu konačnog poraza. Ključni faktor je bila podrška ruskog zrakoplovstva sirijskoj vojsci, ali i prisutnost kopnenih snaga Irana, iračkih i libanonskih šiitskih milicija na kopnu. Operacija oslobađanja cijelog Aleppa je trijumf vojnog saveza Rusije, Irana i Sirije. Kada čujete ili pročitate da je neki dio grada ili naselje oslobodila  “sirijska vojska”, to je u stvari samo zgodan oblik definicije rata. Iran ne skriva tisuće mrtvih iranskih dobrovoljaca koji su poginuli tijekom borbi u Siriji. Osim toga, ogroman doprinos oslobođenju Sirije su dali i libanonski borci Hezbollaha, bliski Teheranu. Slabost anti-sirijskog fronta je završila nejedinstvom, a čak i stručnjaci koji su mu skloni su naglasili da u ovo vrijeme imaju male izglede da zadobiju simpatije u svijetu”, sadržaj je analiza koje se mogu pročitati na libanonskom portalu Al-Manar, te brojnim ruskim i iranskim medijima.

Zašto su pobunjenici u Aleppu poraženi sada, nakon četiri godine borbi? Ključ je, naravno, prisutnost ruskih zrakoplova koji su u Siriju stigli u rujnu 2015. godine.

Međutim, 2013. godine, kada je vlada u Damasku bila na rubu poraza, u Siriji interveniraju snage Hezbollaha, a Iran šalje pomoć, vojne savjetnike, kasnije i kopnene snage. Pobjeda u Al-Qussayru u ljeto 2013. je označila prekretnicu u sukobu, ali u proljeće 2015. Turska i Saudijska Arabija organiziraju jake snage koje je predvodio Al-Nusra Front, koje tada zauzimaju pokrajinu Idlib i prijete zauzimanjem cijelog Aleppa.

Rusija se tada svrstala na stranu sirijske vlade i držala se stare vojne izreke “kako topništvo bombardira, a pješaštvo zauzima“. Kako Rusija nije poslala velika pješačke snage u Siriju, oslonila se na sirijske kopnene snage, ali i na iranske borce i šiitske milicije – libanonski i irački Hezbollah.

Rezultat ovog savezništva je potpuni raspad terorističkih skupina u istočnom Aleppu. Preostale skupine neće pružati dugotrajan otpor, jer će se nakon nedavnih ubojstava dvije ruske liječnice i ruskog pukovnika u zapadnom dijelu grada doslovno suočiti s olujom. Naime, general Konašenkov je ogorčeno izjavio kako je krv ruskih liječnica i ruskih vojnika na rukama sponzora terorista, čime je praktično najavio dodatnu potporu sirijskim snagama i njihovim saveznicima. Ako uzmemo u obzir zimsku ofenzivu, istočna enklava pod opsadom i nedostatkom zaliha hrane otpor ne može pružati više od nekoliko dana, najviše tjedana.

Ponovimo da je ovo ipak bila združena operacija Sirije, Rusije i Irana, čiji su zapovjednici planirali borbe i vodili raznolike postrojbe na terenu, koje su zaboravile potencijalne razlike u dugoročnim ciljevima i fokusirale se na uništenje terorističkih skupina.

Dakle, bilo u budućnosti ili ne rusko-iranskog vojnog saveza, trenutno je situacija takva da na suprotnoj strani vlada potpuno očaj.  Aron Lund, analitičar Carnegie Instituta, napisao je u svojoj analizi: “Ako su njihovi sponzori odlučili da nije potrebno spašavati istočni dio Aleppa, onda su i prestali podržava sirijske pobunjenike, inače je teško vjerovati da bi predali najvažniji grad, da bi ga zatim ponovno zauzimali u dalekoj budućnosti.”

Na kraju jedina nepoznanica ostaje Turska. Rusija i Iran u ovom trenutku nemaju spornih pitanja, a Teheran je još jednom izrazio želju za boljom suradnjom s Ankarom, koja je pozdravila tu ponudu.

Posebni pomoćnik predsjednika iranskog Medžlisa, Hossein Amir Abdollahian, u jednom od svojih govora je naglasio promjenu stava Turske u odnosu na regiju i istaknuo da Iran podržava Ankaru u ovom pitanju. Osim toga, u Turskoj vjeruju da će Teheran uspjeti zaštititi njihove zajedničke interese, posebice u sprečavanju ujedinjenja Kurda u Siriji, Iraku i Turskoj.

Turska je deklarativno približila stavove Iranu i Rusiji, što je izazvalo zabrinutost među iranskim neprijateljima – Izraelom i Saudijskom Arabijom, posebice zbog bilo kakvog oblika uključivanja Turske u takozvanu rusko-šiitsku koaliciju. Kao što je poznato, Rusija i Turska su počeli dijeliti obavještajne podatke, ali je tijekom razdoblja uspostavljanja odnosa s Izraelom Ankara imala kontakte s američkim obavještajnim službama, koje žele osigurati da se ne ugrozi plan za uspostavu sunitske koalicije protiv Irana, u kojoj bi Turska bila jedna od središnjih zemalja. No, Turska je pod premijerom, kasnije predsjednikom Erdoganom toliko nepredvidiva, da je o budućnosti turske vanjske politike besmisleno davati bilo kakve prognoze.

Stoga je u ovo trenutku, unatoč različitim stavovima o nekim važnim pitanjima, siguran samo savez Rusije i Irana, ali, kao što smo spomenuli, iako geopolitika sada i teče u jednom smjeru, to ne znači da sutra ne može krenuti drugim.