Savez Rusije i Bjelorusije i sigurnost istočne Europe

Kada se govori o putu ka ujedinjenju Rusije i Bjelorusije u državnu zajednicu, koja već postoji i ugovorena je sjedinjavanjem dvije suverene države u Državnu uniju Rusije i Bjelorusije, nadnacionalni entitet koji je organizira jedan politički, ekonomski, vojni, carinski, valutni, pravni, humanitarni i kulturni prostor, obično se smatra da je Moskva ta koja insistira na tome, iako od toga puno više pogodnosti ima Bjelorusija i na putu pune integracije, što je razumljivo, pokušava izvući što veće koristi za budućnost.

Kako su se nakon događaja u Ukrajini na istoku Europe prilike dramatično promijenile i to se područje pretvara i potencijalnu zonu sukoba, Minsk i Moskva moraju definirati prioritete u prvom redu u pitanju sigurnosti. O toj je temi prošlog mjeseca u Minsku održan forum naziva „Lekcije Hladnog rata za europsku sigurnost danas“.

Razlika između Hladnog rata i danas je ta što su tada strane u uvjetima sukoba konačno uspostavile skup pravila interakcije, dok se sada suočavanje odvija bez ikakvih pravila. Štoviše, u doglednoj budućnosti neće biti moguće postići sveobuhvatni sporazum tipa „Helsinki 2“. Danas se međunarodno pravo u raznim situacijama uglavnom prestalo primjenjivati. Štoviše, kolaps sustavnog nadzora naoružanja, koji se urušio kroz raskidanje raznih ugovora između bivša dva bloka, odnosno Washingtona i Moskve, sugerira da ti ugovori Sjedinjenim Državama i NATO paktu više nisu ni potrebni.

Pozivi na ponovno pregovaranje u sebi kriju klopku za Kinu, kako bi se „Azijski div“, ako bude moguće, uvukao u ugovore koji će ograničiti rast i modernizaciju kineske vojske, koja, iako sve manje i u nekim segmentima je nadmašila suparnika, još uvijek zaostaje za američkom ratnom mašinerijom.

Stoga je logično da je bivši zamjenik glavnog tajnika NATO pakta Alexander Vershbow na forumu u Minsku napomenuo “kako svijetu danas nisu potrebne nove institucije i dokumenti”, čime je poručio da Sjedinjenim Državama i NATO-u ne trebaju nikakva ograničenja.

Istočna Europa se danas pretvorila u arenu krize. Nedavno su američki dužnosnici izjavili da je bjeloruski suverenitet, zajedno s gruzijskim i ukrajinskim, svojevrsna “prepreka ruskom imperijalizmu”. Takve izjave su očigledni pokušaji da se Bjelorusiju smatra „drugom Ukrajinom“. Oni, naravno, ne mogu ne proći neopaženo i predstavljaju sigurnosne rizike.

S tim u vezi treba pojasniti što znače rusko-bjeloruski pregovori o integraciji na temelju spomenute Državne unije Rusije i Bjelorusije i što je takozvana “produbljujuća integracija”?

Bjeloruska strana još nije spremna za jedinstvenu valutu, ali planira prihvatiti zajednički porezni kod. Važno pitanje za Minsk je povezano s kompenzacijom poreznog manevra u Rusiji. Rusija nije protiv pregovora, ali se stvar tiče porezne politike, a sada jednostavno nema zakonskih mehanizama koji bi regulirali fiskalnu uniju. Tako je nemoguće funkcionirati i sustav treba učiniti transparentnim i formalizirati ga u pravnom području. To su ozbiljni pregovori dvije velike zemlje koji zahtijevaju vrijeme.

Da strane nisu postigle konkretne rezultate u pregovorima, mnogi se u Rusiji ne bi iznenadili kada bi Moskva odbila potpisati sporazume o integraciji s Bjelorusijom.

Nema sumnje da će dvije zemlje u konačnici razviti transparentan pravni model interakcije na zajedničkim standardima ili će izgraditi više neovisnih partnerskih odnosa unutar Euroazijske ekonomske unije, bez posebnog sudjelovanja formata Državne unije Rusije i Bjelorusije.

Bjelorusija je uvijek i svugdje tražila mogućnosti i pokušavala zaraditi na zapadu, istoku i jugu, ali se uvijek oslanjala na rusku potporu. To se događa i danas, iako je moguće da se ta podrška s vremenom smanji i da odnosi dvije zemlje postanu neovisniji. Ali pokušaji interveniranja u ovom procesu moraju dobiti i odgovor.

Rusko okretanje Aziji

Govoreći o sigurnosnim pitanjima, treba napomenuti da se pažnja ruske vanjske politike sve više preusmjerava na Aziju. Regija Istočne Europe u smislu globalne pozornosti postaje sve perifernija, iako razne američke korporacije i analitičke agencije na tjednoj bazi proizvode izvješća u kojima se tvrdi kako je područje Baltika s Poljskom sljedeća meta ruske agresije i da NATO s partnerima, uključujući Švedsku i Finsku, sav svoj potencijal preusmjeri na sjeveroistočno krilo NATO-a

S ruske strane, međutim, pad pozornosti i zamagljenje „crvenih linija“ u toj regiji predstavlja veliku opasnost. Jednostavno govoreći, situacija je jasna. NATO planira obranu baltičkih država i Poljske i jasno je da će Rusija braniti Bjelorusiju i Kalinjingrad. Naravno, svima je jasno da Bjelorusija, ako se Rusija uvuče u rat, neće moći ostati po strani.

Drugo je pitanje što će se dogoditi ako se realiziraju vjerojatniji scenariji neizravnog sukoba, na primjer subverzivne aktivnosti u političkoj sferi, ekonomski ratovi i provokacije informacijama? Već sada smo svjedoci smo pokušaja stvaranja takvih situacija i njihove eskalacije do razine provokacija.

Na primjer, dio toga je i gore spomenuti poziv da se „zaštiti suverenitet Bjelorusije“. Od koga? Od Ruske Federacije, naravno, iako to nema nikakvog smisla.

S druge strane, tema invazije kroz Bjelorusiju u baltičke države ili Ukrajinu je prisutna na dnevnoj bazi. Čak i redovite vježbe ruske Zapadne vojne oblasti se smatraju pripremom za napad na baltičke zemlje i Poljsku.

Provokacije su i pokušaji uvlačenja pojedinih članica Organizacije za kolektivnu sigurnost i suradnju (ODBK) u raznorazne rasprave o „regionalnoj sigurnosti“, uvijek uz sudjelovanje zemalja članica NATO pakta, ali bez Rusije. Članice ovog sigurnosnog saveza su, uz Rusiju, Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan.

To pogoršava situaciju, prije svega kod pojedinih zemalja ovog sigurnosnog saveza, koje se koriste za kratkoročne interese i potkopavanje povjerenja među prirodnim saveznicima u euroazijskom području.

Forum u Minsku prošlog mjeseca je veći dio vremena posvetio raspravi može li se američka proturaketna obrana upotrijebiti u ofenzivne svrhe i za jačanje vojne prisutnosti NATO-a na istoku u vrijeme kada su SAD izašle iz Ugovora u uklanjanju projektila kratkog i srednjeg dometa iz Europe, poznat i kao Ugovor INF.

Ovdje nije potrebno duljiti. Svi vojni stručnjaci znaju da u vrlo kratkom roku i male preinake lanseri američke proturaketne obrane Mk-41 VLS u Rumunjskoj mogu lansirati krstareće projektile Tomahawk na teritorij Rusije.
Zbog toga, ali i ranije navedenih prijetnji, Moskva je zainteresirana za uspostavu čvrstih, pragmatičnih i predvidljivih odnosa sa susjedima, uključujući Rusiji blisku Bjelorusiju.

Hoće li to biti poseban, privilegiran odnos ili standardan, bez posebnih preferencija, ovisi o tome hoće li dvije zemlje uspjeti ostvariti znatan napredak kroz integracije. Ako Bjelorusija odnose s Rusijom želi graditi na potpuno slobodnim načelima neovisnosti, što uključuje miltuvektorsku politiku suradnje s ruskim rivalima, onda je to njen izbor.

Rusija je ’90-ih doživjela jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti, ali je ipak potpisala sporazum o uspostavi Državne unije Rusije i Bjelorusije i stvorena je de facto savezna država. Naravno, danas bi to sigurno bio potpuno drugačiji ugovor, ali Rusija razumije da je sporazum vrlo koristan za bjeloruske partnere i spremna je nastaviti pregovore o njegovoj provedbi. No, ova zajednica država je teško kompatibilna s određenom neutralnošću Bjelorusije, što je tema rasprava nekih stručnjaka.

Govoreći nedavno u na „Međunarodnom raspravnom klubu Valdai“ u Sočiju, ruski predsjednik Vladimir Putin je rekao: “Samo između neovisnih i suverenih država se mogu izgraditi istinski i pragmatični, te predvidljivi i jaki odnosi temeljeni na međusobnom poštovanju“. Rusija od ovih prioriteta polazi i radeći s partnerima u vodstvu Bjelorusije i ostatku istočne Europe.

Što u procjenama situacije u istočnoj Europi više bude realizma, sigurnija će biti i regija u cjelini. U tom smislu je bolje danas povući „crvene linije“, dok je proces integracije s Bjelorusijom još u fazi pregovora, nego empirijski saznati u trenutku kada se one prijeđu.

Što se tiče zapadnog smjera ruske vanjske politike, on će zbog rastuće uloge Azije u svjetskim poslovima izgubiti atraktivnost. S tim u vezi se može tumačiti i službeni početak pregovora o pridruživanju Uzbekistana Euroazijskoj ekonomskoj uniji, što je prirodan slijed događaja i dokaz učinkovitosti i atraktivnosti Euroazijske unije kao takve.

Rusija će nastaviti suradnju s Iranom, Kinom i ostalim partnerima Šangajske organizacije za suradnju, te skupinom ASEAN. Sve su to zemlje koje sudjeluju u izgradnji projekta Velike Euroazije, saveza sa snažnom sigurnosnom dimenzijom, ali bez ideologije i nametanja „univerzalnih vrijednosti“, koje u slučaju Zapada centar diktira periferiji.

U kontekstu jačanja sigurnosti euroazijskog prostora se može tumačiti i ruska pomoć Kini u stvaranju sustava proturaketne obrane, što je nedavno potvrđeno iz ruskog ministarstva obrane. Moguće je da će se jednog dana čaki Europska unija pridružiti projektu Velike Euroazije. Ne kao dio saveza ili bloka, već kao cjelina koja će omogućiti pokretanje pozitivne dinamike suradnje u istočnoj Europi, ili barem suživot bez akutnih sukoba.

Kako svako veliko putovanje počinje prvim korakom, trenutno je na redu reguliranje odnosa između Minska i Moskve, a jednom postignuti dogovor će stvoriti nove prilike i za druge zemlje, sve do stvaranja velikog, slobodnog i sigurnog područja od Lisabona do Vladivostoka, sve do juga i Indijskog oceana.