Sergej Lavrov želi uništiti antiruski savez SAD-EU

Ruski ministar vanjskih poslova dao je oštru izjavu u kojoj je izravno optužio Sjedinjene Države za pokušaj narušavanja mirovnog procesa na Donbasu i ovog puta nije ironično koristio poznati izraz „naši zapadni partneri“. Prema Sergeju Lavrovu, iza kijevskog demarša, koji je odbio povući snage duž cijele linije kontakta, stoje Amerikanci. Izgleda kao taktika kojom ruski ministar vanjskih poslova pokušava ugurati klin između Sjedinjenih Država i Europske unije, a ta bi taktika mogla djelovati.

„Neću otkriti veliku tajnu, ali znamo da je takav stav ukrajinska delegacija na  ”summitu Normanskog kvarteta” u Parizu zauzela na insistiranje Washingtona, koji ne želi da se realizira  ugovor iz Minska. Očigledno je da je održavanje ovog sukoba u određenoj kontroliranoj fazi u interesu Sjedinjenih Država, obzirom na njegove geopolitičke namjere i viziju postsovjetskog prostora“, rekao je Sergej Lavrov u intervjuu za Rusku gazetu.

Lavrov, naravno, nije otkrio veliku tajnu. Činjenicu da su Amerikanci zainteresirani za sabotiranje mirovnog procesa u Ukrajini su ruski dužnosnici više puta isticali. Oko te teze se čak razvila i određena nacionalna mitologija, prema kojoj Washingtonu treba nestabilna i ratoborna Ukrajina da bi “zadržavala Rusiju”, na što Lavrov aludira kada govori o “geopolitičkim namjerama“ i američkoj „viziji postsovjetskog prostora“.

Međutim, izjava ruskog ministra vanjskih poslova zanimljiva je iz drugog razloga. Teško se prisjetiti slučaja kada bi se ta teza izrazila tako izravno i na tako visokoj razini iz Moskve. Obično to kažu publicisti i drugi komentatori nižeg ranga, nudeći pri tome priličan udio teorija zavjere.

U isto vrijeme, dajući intervju, Lavrov je vrlo dobro znao da će Zapad obratiti pozornost na njegove riječi, jer su tema i tvrdnja takvi da je za Zapad teško ostati suzdržan.

Također vrijedi napomenuti da optužbe nisu nejasne. Lavrov govori o „utjecaju“, „uvjeravanju“ i „sabotaži“, što su vrlo specifične optužbe na račun Amerikanaca, iako oni službeno ne sudjeluju u procesu iz Minska, dok s druge strane blokiraju njegove jasne i praktične inicijative. U ovom slučaju to je bilo povlačenje vojnih snaga duž cijele linije kontakta u Donbasu.

Možda se čini da takvim pooštravanjem formulacije Lavrov pokušava spasiti Sporazum iz Minska od destruktivnog utjecaja američke uprave, ali može biti i da je igra koju igra puno složenija i slijedi više globalnih ciljeva.

Naravno da dugo možemo raspravljati o „zadržavanju Rusije“ putem Ukrajine, nabrajajući i razloge, od fantomske boli Amerike iz vremena Hladnog rata do želje za smanjenjem ruskog tržišta plina u korist američkog LNG-a.

Ipak, situacija s američkim uplitanjem u ukrajinske poslove nadilazi puko „obuzdavanje Rusije“. Sada se Ukrajina pretvorila u bojno polje između suprotstavljenih američkih tabora, a motivi „generala“ tih tabora su puno važniji od geopolitičkog sukoba s Rusijom.

Ukrajina je kolonija iz koje se Amerikanci hrane s mnoštvom priča za unutarnju sukob. Sin pretkandidata Demokratske stranke Joa Bidena, Hunter Biden, dobio je ogromne količine novca od ukrajinske kompanije Burisma, isključivo zbog svog prezimena.

Adam Schiff, čelnik Odbora za obavještajne službe Zastupničkog doma i glavni „pokretač“ pokušaja smirivanja, pokušao je spriječiti istragu protiv tvrtki koje su isisavale novac iz Ukrajine, između ostalog i zbog vlastitih interesa i njegovih ulaganja. Pokazalo se da je specijalni izaslanik za Ukrajinu, Kurt Walker, ujedno i lobist američkog vojno-industrijskog kompleksa i njegov diplomatski rad na isporuci oružja Kijevu mogao bi biti velikodušno nagrađen.

Jednostavno rečeno, iza pokušaja Amerikanaca da utječu na ukrajinsku politiku često uopće ne stoje američki nacionalni interesi i složene geopolitičke strategije, već je riječ o velikom novcu i strahu za njihove karijere.

Pojavom Trumpa u Bijeloj kući situacija za demokrate, koji su Ukrajinu uzeli za svoju koloniju, postaje složenija, dok je u Ukrajini stvoren paralelni sustav vlasti.

Odnosi s Kijevom i Moskvom su za Trumpa postali toksična tema, tako da on ima sve manje želje za veze s obje prijestolnice, a ključni ljudi na terenu, prije svega bivša veleposlanica Marie Yovanovitch, nastavili su s radom u korist Demokratske stranke.

Sada o tome govore svi američki mediji odani republikancima, a sam Trump, zaključujući slučaj opoziva, krenuo je u drugu fazu čistke u State Departmentu, a prvi su se na udaru našli ljudi zaduženi za  Ukrajini, Marie Yovanovitch i Kurt Walker.

Još jedna poruka, ostavka „desne ruke“ predsjednika Vladimira Zelenskog, ravnatelja predsjedničkog ureda Andreja Bogdana, može biti dio ovog procesa, jer nije tajna da se Trumpova administracija već duže vrijeme pokušava riješiti Bogdana .

Sve ove prepirke, korupcijski skandali i pokušaji da se oba tabora riješe „ukrajinskih aktera“ za Sjedinjene Države su trenutno mnogo važniji od pitanja rata i mira na Donbasu. Drugim riječima, sve to može biti igra za ili protiv Zelenskog  jedne ili druge strane, a ne geopolitika ili sukob s Rusijom u njegovom najčišćem obliku.

Sporazum iz Minska mogao bi postati kolateralna žrtva međusobne borbe dva suprotstavljena američka tabora, jer je u njoj već pala prva žrtva, spomenuti propali pokušaj udaljavanja dvije armije od linije kontakta.

A Zelenski, koji je u početku bio za “odlučne korake na putu ka miru u Donbasu” i koji je imao priliku za to, sada je odjednom utihnuo.

To stvara povoljnu situaciju za Rusiju, a Lavrov je to prepoznao i iskoristio, neočekivano formulirajući stari problem na novi način.

Nije vrijeme za tugovanje za Sporazum iz Minska. To je vrijeme već prošlo, jer ako pažljivo pogledate točke sporazuma, postaje jasno da je njegova konačna provedba praktički nemoguća. Na primjer, nemoguće je zamisliti sudjelovanje stranke Desnog sektora na izborima u Donbasu, a ovaj sporazum u konačnici predviđa i to.

Odnosno, mirovni proces je u početku bio osuđen na zastoj, sa ili bez pomoći Amerikanaca.

Treba se pripremiti za najvjerojatniji scenarij, ali to je onaj u kojem će se sukob u Donbasu zamrznuti u godinama koje dolaze, kao što se dogodilo s Pridnjestrovljem. To automatski znači zadržavanje američkih sankcija. Ali budimo iskreni, čak i bez Donbasa je očito da SAD neće ukloniti sankcije protiv Rusije, jer su one vrijedan alat za  beskrupulozno natjecanje na tržištu, barem energenata i oružja. Te sankcije, ako ne zauvijek, onda će na snazi biti još dugo vremena, bez obzira iz koje stranke dolazili američki predsjednici.

Ali Europa je druga stvar. Rusija je prije svega zainteresirana za okončanje rata sa sankcijama s Europskom unijom. To je za Moskvu mnogo važnije, vrednije i što je najvažnije, barem teoretski je moguće.

U kontekstu prethodno navedenog,  lako je zamisliti kako ova situacija izgleda za zemlje Europske unije, koja je, za razliku od Sjedinjenih Država, motivirana za rješavanje vojnog sukoba na svojim granicama i obnovu normalne trgovine s Rusijom. Jedini koji to ne žele su Poljaci i baltičke republike, iako potonje sa sve manje žara i uz prikriveno jačanje bilateralne trgovine s “agresorom“, čak i u sektoru ukapljenog plina.

Izgleda da Amerikanci iz sebičnih interesa gurali klipove u kotače svake europske mirovne inicijative, koju osobno vode najutjecajniji vođe u Europskoj uniji, Angela Merkel i Emmanuel Macron.

Europljani vide kako svaki njihov trud propada isključivo zbog napora Amerikanaca i utjecaja oba tabora iz Washingtona na Kijev. Europljani su svjedoci nelojalne američke konkurencije na svom tržištu, a najočitiji primjer je plinovod „Sjeverni tok 2“.

Oni razumiju da su postavljeni u uvjete kroničnog sukoba u kojem Europa gubi novac, a američki političari i korporacije dobivaju ekstra profit. I zapravo se Europljanima sve to nimalo ne sviđa, što se vidi iz kritika koje je Berlin uputio Washingtonu i otkrivanju lošeg odnosa koji se u posljednjih godinu dana razvio između Macrona i Trumpa.

Istaknuvši cijelom svijetu kako su Amerikanci ti koji štete europskim mirovnim naporima u Ukrajini, a kroz to i europskom poslovanju s Moskvom, ruski ministar vanjskih poslova pokušava produbiti postojeći jaz nepovjerenja i neprijateljstvo koje karakterizira nekada ujedinjeni Zapad. Cilj je jasan i Sergej Lavrov pokušava odvojiti Sjedinjene Države od Europske unije.

Igranje na ova proturječja i uništavanje zapadnog proruskog saveza, demonstrativno proglašenog 2014. godine, ruski je strateški interes. Upravo na to, a ne na provedbi Sporazuma iz Minska, koji su se od početka smatrali mrtvorođenima, Moskva treba fokusirati svoje napore. Pukotina u odnosima između Washingtona  Sjedinjenih Država već postoji, samo je treba proširiti.