Šest velikih laži o Russiagate

Rusko „uplitanje“ u američke predsjedničke izbore 2016. godine postalo je vjerovanje, ne samo kod demokrata, već i mnogih republikanaca, zahvaljujući beskrajnom ponavljanju nejasnih razgovora, od kojih nijedan ne drži vodu.

Sve je počelo Demokratskim nacionalnim komitetom (DNC) u junu 2016. godine koji je tvrdio da je Rusija hakovala njihove računare, nakon što su objavljeni dokumenti koji otkrivaju da je stranka falsifikovala osnovna sredstva. Nakon toga Hillary Clinton optužila je svog rivala za predsjednika Donalda Trumpa da “se dogovara” sa Rusijom tražeći od Moskve njene mejlove – one koje je izbrisala sa privatnog servera koji je koristila za obavljanje poslova State Department-a.

Uz malu pomoć redovnih medija, koji su snažno podržali Clintonovu i predviđali joj pobjedu, njeni napori da prikrije skandal sa e-mailom pretvorili su se u Rusiju “koja hakuje našu demokratiju”, na kraju podstičući “Russiagate” istragu koju su vodili specijalni advokat Robert Mueller i niz neuspjelih pokušaja da se onemogući Trumpov izbor i izbaci ga iz Bijele kuće.

Laž br. 1: Rusija je hakovala DNC

Zloglasna procjena američke obavještajne zajednice (ICA) iz januara 2017. i izvještaj Senatskog obavještajnog komiteta na osnovu toga – kao i ‘analiza’ stvarnih izbornih miješanja, između ostalog – svi su tvrdili da ruska vlada i predsjednik Vladimir Putin lično stoje iza “hakovanja” i objavljivanja dokumenata DNC-a. To su uvijek bile tvrdnje i nikada nisu izvedeni dokazi.

Prošlonedeljna deklasifikacija 50+ intervjua u istrazi koju je sproveo Komitet za obavještajne poslove kuće otkrila je da firma za kibernetičku bezbjednost CrowdStrike, koju su uzeli advokati DNC-a da popravi „hack“, takođe nije imala dokaza.

Predsjednik CrowdStrike-a, bivši službenik FBI-a Shawn Henry, svjedočio je da su „vidjeli aktivnost za koju smo vjerovali da je konzistentna sa aktivnostima koje smo vidjeli ranije i koja su povezana sa ruskom vladom“.

U istom iskazu, Henry je takođe svjedočio da CrowdStrike nikada nije imao nikakve dokaze da su podaci zapravo “eksfiltratirani”, tj. ukradeni sa DNC servera.

Osjećanja CrowdStrikea prema haku ostaju jedini „dokaz“ do sada, jer FBI ih nikada ili DNC nije pitao za stvarni server, što je Henry takođe potvrdio. U međuvremenu, bivši službenik NSA-e i zviždač William Binney tvrdio je još u novembru 2017. da su stvarni dokazi pokazali curenje iznutra, a ne hack.

Laž br. 2: Rusija je hakovala Podestove e-mailove i objavljivala ih u tajnosti sa WikiLeaks-om

Isto tako, nema dokaza da je ruska vlada imala bilo kakve veze sa privatnim računom e-pošte Johna Podeste, predsjedavajućeg Clintonine kampanje, za koji je jedan zaposleni priznao da je bio ugrožen kada se neko upecao na lažnu poruku.

Umjesto toga, ključni argument da se WikiLeaks na neki način ‘dogovarao’ s Rusijom oko objavljivanja mejlova, počiva na teoriji zavjere koju je promovisalo osoblje kampanje Clinton, nakon što je RT izvjestio o svježoj grupi e-mailova prije nego što je WikiLeaks stigao da tvituje o njima – ali nakon što su objavljene na web lokaciji i bili dostupni svima koji su voljni da se bave stvarnim novinarstvom.

U stvari, postojanje RT bio je glavni „argument“ Russiagatea; trećina izvještaja ICA-e koja je namjeravala da prikaže „rusko miješanje“ sastojala se od četiri godine starog dodatka o RT-u koji ni na koji način nije bio bitan za situaciju iz 2016. godine, ali je ukazivao na pokrivanje frakinga i „Okupiraj Wall Street“ protesta, na primjer.

Laž br. 3: Steelov dosje „pee tape“ bio je irelevantan

Kako se kasnije ispostavilo, tvrdnje Clintonove o „ruskoj tajni“ zasnivale su se na groznom dosjeu koji je njena kampanja naručila preko DNC-a i firme nazvane Fusion GPS od britanskog špijuna po imenu Christopher Steele. U njemu je rečeno da Kremlj ucjenjuje Trumpa trakom razuzdanih seksualnih djela u jednom moskovskom hotelu, na kojoj su prostitutke koje su navodno plaćene da uriniraju na krevetu na kojem je spavao predsjednik Barack Obama.

Bilo je očigledno smiješno i potpuno bez dokaza. Demokrati su tvrdili da oni nemaju ulogu u ruskim istragama. Ipak, FBI je platio Steeleu informacije iz dosjea i iskoristio ih za opravdanje naloga FISA-e za nadzorom Cartera Page-a pomoćnika Trumpove kampanje a s njim i same kampanje – koji je počeo neposredno prije izbora, i obnavljan je tri puta.

Do januara 2020., DOJ je formalno odustao od dosjea i sva četiri FISA naloga, zajedno sa bilo kojim informacijama dobijenim od njih, rekavši da “nije bilo dovoljno predviđanja za utvrđivanje vjerovatnog uzroka.”

Laž br. 4: General Michael Flinn izdajnički se dogovorio s Rusijom i lagao o tome FBI-ju

Trumpov prvi savjetnik za nacionalnu sigurnost protjeran je iz Bijele kuće nakon manje od dvije sedmice na poslu, nakon što je u medijima procurilo da je neopravdano razgovarao o sankcijama s ruskim ambasadorom Sergeyem Kislyakom, kršeći Zakon Logan, a potom lagao FBI o tome.

Nakon što je Trump otpustio direktora FBI-ja James Comey-a u maju 2017., rekao je medijima da ga je predsjednik pozvao da odustane od istrage Flinn, što je brzo shvaćeno kao “opstrukcija” i što je korišteno kao jedan od izgovora za imenovanje Roberta Muellera kao specijalnog advokat u ‘Russiagate’.

Međutim, kada su stvarni dokazi konačno sakupljeni od strane tužilaca, pokazalo se da je FBI pokušavao da uhvati Flinn-a u zamku za laž, a ljudi koji su bili umiješani u to bili su sam Comey, njegov zamjenik Andrew McCabe, osramoćeni ljubavnici Peter Strzok i Lisa Page i drugi. Sve optužbe protiv Flinn-a su odbačene.

Flinn nije ni lagao Strzok-u i drugom agentu koji je s njim razgovarao – i memorandum o tom razgovoru prvo je ozbiljno izmijenjen, a zatim uništen. U osnovi, sve u vezi sa slučajem Flinn bilo je toliko lažno kao i ABC-ov bombastičan izvještaj u decembru 2017. o njegovom „razgovoru“ sa Rusijom zbog kojeg je Brian Ross dobio otkaz.

Laž br. 5: Mueller je pronašao tajnu pomoć ili barem rusko miješanje

Kada je Muellerov posljednji izvještaj izašao, u proljeće 2019. godine, pronašao je nulte dokaze „dogovora“, ali je insistirao da je na izborima došlo do ruskog „uplitanja“. Jedina nevolja bila je u tome što on nije imao dokaze o miješanju, u potpunosti se oslanjajući na gore pomenute „procjene“ obavještajnih podataka i sopstvene optužnice.

Ruska kompanija koja je imenovana u jednoj od optužnica zapravo ga je osporila na američkom sudu i pobijedila. Prvo, savezni sudija oborio je Muellerove tužioce zbog kršenja pravila, iznoseći navode kao “utvrđene” i “potvrđene” činjenice i presudivši da zapravo nije uspostavljena veza iza ugostiteljske kompanije optužene za “sijanje razdora” na društvenim medijima – daleko od toga da hakuje DNC! – i rusku vladu.

DOJ je u martu tiho odbacio taj određeni slučaj, baš kad su zatvaranja zbog koronavirusa pokrenuta širom SAD, koristeći „nedavne događaje“ i promjenu klasifikacije nekih njihovih dokaza kao izgovor za spašavanje obraza.

Laž br. 6: Paul Manafort bio je Trumpova veza u Rusiji

Paul Manafort, koji je vodio Trumpovu kampanju između marta i avgusta 2016. godine, osuđen je zbog višestrukih tačaka zavjere protiv SAD i osuđen na dugotrajnu zatvorsku kaznu. Međutim, uprkos opetovanim pokušajima medija da ga predstave kao neku vrstu veze Trumpa i Rusije, cjelokupna stvar koja ga je dovela u problem sa zakonom imala je veze sa utajom poreza na novac za koji je lobirao i u Ukrajini.

Tokom dva suđenja protiv Manaforta, ispostavilo se da su on i njegov poslovni partner Rick Gates godinama sarađivali s Podeste-inim bratom Tonijem kako bi bježali od ukrajinskih oligarha i spremali profit u poreskim rajevima.
Ukrajinski zvaničnici koji su američkim medijima doturili takozvanu “crnu knjigu” koja optužuje Manaforta, bili su čak osuđeni zbog miješanja u izborima od strane suda u Kijevu, a cijelu stvar možda je tražio ukrajinsko-američki izvođač DNC … Američki mediji bili su znatiželjno nezainteresovani za tu posebnu „tajnu“.

Oljuštite sve te slojeve dezinformacija, poput luka, a ono što je ostalo je prazna tačka za razgovor, koju beskrajno ponavljaju demokrati poput Adama Schiffa (D-California), da je „Rusija hakovala našu demokratiju“.

Optužba je dovoljno nejasna da može značiti bilo šta, i namjerno je tako. Nikada se ne nude nikakvi dokazi, jer ih nema – kao što su jasno pokazale godine istraga i kutije pune dokumenata.