Sirija i Bliski istok – Tko gradi i kako gradi mir, a tko geopolitičku slagalicu strave?

Galama i uzbuđenje koje su SAD i Izrael podigli oko okupiranog dijela sirijske Golanske visoravni ne popuštaju. Kao što smo izvijestili, sve to se događa istovremeno s upitnim izraelskim zračnim napadima na okolicu Aleppa. Sada, zahvaljujući “osjetljivosti” Izraelaca, koji su presretni u vezi “vrlo uspješnih” rezultata ovog zračnog raketnog napada, rasplamsava se i propaganda.

Kao da ne postoje službene izjave sirijskih medija i vojnih krugova, satelitske snime istih Izraelaca, koji dokazuju da je većina  izraelskih projektila oborena, nije bilo žrtava, a samo su djelomično uništeni objekti u blizini međunarodne zračne luke u Sheik Najaru, industrijskoj zoni uz palestinski izbjeglički kamp Handarat, području gdje su ruske specijalne snage početkom ove godine uvježbavale palestinske borce sirijske provladine Al-Quds brigade. Mete napada, kao i uvijek, bile su “iranska skladišta projektila za Hezbollah”. Ali ranije objavljene fotografije su pokazale visoku razinu motiviranosti palestinskih boraca za rusku vojnu obuku. S obzirom na njihove snove da se ova ili neka od budućih generacija vrate na otetu zemlju od strane Izraela, nije isključeno da je meta napada bio i centar ili kamp Al-Quds brigade. Sve je moguće.

Na primjer, što je rečeno o “sreći” izraelskih zračnih snaga u noći od 26. do 27. ožujka? Kažu da su izraelske zračne snage “pogodile većinu ciljeva, dok su izbjegavale zračnu obranu Sirije”. I opet su Izraelci bili zaljubljeni u Iran.

“Izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo je sirijske i iranske vojne ciljeve na području Sheik Najara, zračne baze Al-Nayrab i Međunarodne zračne luke Aleppo”, stoji u priopćenju medija nakon napada.

Nadalje, priznato je da je “sirijska protuzračna obrana uspjela pogoditi brojne izraelske rakete, ali se neke od njih dosegle ciljeve”. Put izraelskog zrakoplovstva na putu za Aleppo uvijek je nepoznat, kažu.

“Sirijske postrojbe protuzračne obrane nisu mogle pratiti projektile dok nisu počeli udarati mete. Izvor je također rekao da su udari na ciljeve izazvali nekoliko snažnih eksplozija koje su se čule u cijeloj pokrajini Aleppo”, i tako dalje, i tako dalje…

Od početka se uvijek spominju “iranske vojne baze”. Ponovno se osvrnimo na bivšeg izraelskog ministra obrane Avigdora Liebermana, koji je javno 2017. priznao kako nema iranskih vojnika u Siriji, nema iranskih baza, pa tako ni “iranskih vojnih ciljeva”.

Hoće li ih biti? Očito je da teorija vjerojatnosti nikome ne daje za pravo da isključi mogućnost pojavljivanja iranskih vojnih baza u Siriji. Ali zašto samo u Siriji? Sada u nekim vojnim bazama ima iranskih vojnih savjetnika, dok u budućnosti Iranci mogu imati i svoje vojne baze, zašto ne? Imaju ih i drugi. Amerikanci diljem svijeta, Rusi dvije u Siriji, jednu u Armeniji, jednu u Tadžikistanu, Kinezi mornaričku bazu u Džibutiju, a još jednu grade u Pakistanu. Iran nije gori od Kine i sigurno zaslužuje bazu u Siriji, ako to dozvoli vlada u Damasku.

Sljedeće, sirijski dužnosnici u izjavi za agenciju SANA od 28. ožujka nisu ni reagirali na izraelski zračni napad. Iz toga možemo pretpostaviti da izraelske zračne snage nisu postigle tako ozbiljan uspjeh.

Ali ono što je mnoge zanimalo u procesu razjašnjavanja okolnosti, malo iznenađuje. Ispada da protuzračni raketni sustavi S-300, koje je Rusija isporučila Siriji, još nisu u potpunosti raspoređeni. Uglavnom pokrivaju samo Damask i njegove četvrti. Ovdje imamo priliku da uhvatimo u laži one koji tvrde da su, navodno nakon izraelskih napada na Damask, “Iranci odlučili prebaciti svoje objekte na sjever”. Zašto su, prije svega, Damask i regije uz sirijski glavni grad sada pokriveni sustavima S-300?

Vrijedi podsjetiti na upozorenje iranskog predsjednika Hassana Rohanija od 16. siječnja ove godine: “Amerikanci su zabrinuti zbog sposobnosti iranskog naroda i stoga nastoje vršiti maksimalni pritisak, ali taj će pritisak biti bezuspješan. Iako imamo problema, iranski je narod mnogo pametniji nego što neprijatelji misle.” Ovo upozorenje u potpunosti vrijedi za Izrael i bilo koji proizraelski krug.

Drugo pitanje se tiče izraelskih raketa, za koje, hvala Bogu, čak ni Izraelci ne poriču su samo “neke od njih dosegle ciljeve”. To potvrđuje i službeno izvješće sirijske vojske od 28. ožujka, kako su snage sirijske protuzračne obrane općenito uspješno odbile raketni napad izraelskih snaga.

Što se iz toga može zaključiti? Prvo, očito nije bilo previše projektila, ako je, čak i ako bez pomoći sustava S-300, sirijska obrana uspješno odbila napad. Drugo, da tamo, u pogođenom području Aleppa, nitko nije ništa prijavio. Naime, stvarne rezultate izraelskog zračnog napada je bilo moguće procijeniti samo osobnim posjetom mjestima koja su označena kao mete zračnih napada.

Tek tada će se moći ozbiljno raspravljati što se tamo dogodilo 27. ožujka, kakav je bio uspjeh izraelskih zračnih snaga ili sirijskih snaga protuzračne obrane. Treće, iskrena besmislica o “putu izraelskog ratnog zrakoplovstva prema Aleppu” još je nepoznanica, kao što “sirijska protuzračna obrane nije mogla pratiti rakete sve dok nisu počele udarati mete”. Zna se da su svi izraelski projektili do sada došle iz obalnog područja Sredozemnog mora, sa zrakoplova koji su letjeli duž sirijsko-izraelske granice ili preko libanonskog zračnog prostora. Nakon reorganizacije i modernizacije sirijske protuzračne obrane su redovito obarani, budući da su sustavi S-300 i integrirani sustavi za nadzor, praćenje, gađanje i elektroničko ometanje raspoređeni oko Damaska.

U slučaju “morske rute”, postavlja se pitanje jesu li Izraelci bili ti koji su letjeli? Zašto ne bi bili Amerikanci? Najmanje jedan američki nosač zrakoplova stalno plovi po Mediteranu. Evo što su turski mediji pisali 11. travnja 2018. u vezi s napredovanja američke mornaričke borbene skupine koju je predvodio nosač zrakoplova “USS Harry Truman” do obala Sirije.

“Sjedinjene Države su identificirale 22 cilja od najveće važnosti u Siriji. Među njima su vojni aerodromi i niz strateških objekata u Homsu, Damasku, Hami, Deir Ez-Zoru i Raqqi, kao i Tartusu, gdje se trenutno nalazi rusko vojno osoblje”, pisali su turski mediji.

A tko kaže da krajem ožujka 2019. Sjedinjene Države jesu ili nisu “pomogle” Izraelu tijekom raketnog napada na Aleppo? Izraelska verzija je općenito besmislica. Sami sebi pripisuju “autorstvo” za zračni napad na Aleppo, te priznaju da su samo neki njihovi projektili uspjeli pogoditi mete.

Dakle, svi su sve vidjeli savršeno, a Sirijci nisu oborili rakete koje su uspjeli srušiti. Nitko i ne govori gdje je bila ruska vojska, a nešto ranije su prikazani u društvu Palestinaca upravu u istočnim predgrađima Aleppa.

U ovom kontekstu je vrijedno spomenuti povećane terorističke aktivnosti militanata iz Idliba, iz “zone de-eskalacije” za koju je odgovorna Turska. Tamo su od 27. ožujka sirijska vojska i savezničke snage nastavile “raditi” na eliminiranju terorista na sjeveru pokrajine Hama, područjima zapadno od Aleppa. Nisu li istovremeni zračni udari na Aleppo, nevažno jesu li ih provele Sjedinjene Države ili Izrael, provedeni kako bi se osigurao uspjeh terorista iz Idliba? Naime, od 28. ožujka do 1. travnja su vođene aktivne vojne operacije u Idlibu protiv dviju frakcija, Al-Nusra Fronta i skupine Jaish Al-Izza, ali i protiv Islamske stranke Turkestana proturske militantne skupine. Posljednja teroristička organizacija je posebno je zanimljiva za Siriju, naravno, za turske vlasti, budući da su Turci “čuvari” ove milicije, ali i za Rusiju, Iran i Kinu.

Čini se da nema potrebe objašnjavati zašto. U ovoj terorističkoj organizaciji, kao što je potvrđeno prethodnih godina, koncentrirani su imigranti iz kineskog Xinjianga, iz republika Središnje Azije, iz određenih autonomnih regija Rusije, iz Afganistana, i tako dalje. Dakle, tri terorističke skupine su pod okriljem zračnog napada htjele uzeti nešto u smjeru Aleppa.

Ali raketni napad je neutraliziran, ako ne i 100%, a pomoć tim teroristima nije spriječila sirijsku vojsku i njezine saveznike da “na terenu” i dalje razbijaju tri terorističke skupine.

Neovisno o ovoj epizodi, ovog vikenda je skupina Ahrar Al-Sham, ili netko tko se infilitrirao i njene redove, dronovima iz područja Qalat Al-Muqtida napala rusku bazu Hmeymim u Latakiji. Svi dronovi s eksplozivom su uništeni, a rusko zrakoplovstvo je jutros provelo brojne zračne udare po cijelom području južnog Idliba kojeg nadzire ova skupina.

Vraćajući se na udare u Aleppu krajem ožujka, vjerojatnost da nisu bili Izraelci ti koji su proveli zračni napad s mora, već Amerikanci, vidi se i po “neodlučnom i skromnom” odgovoru sirijske protuzračne obrane. Ipak, jedna je stvar oboriti izraelski zrakoplov, što se već dogodilo, a druga američki, čiji nosač zrakoplova polovi u blizini Sirije.

Ovo je bila igra živaca, za koju su spremni i mogu je igrati samo veliki državnici i političari. Odgovor na ovakvu provokaciju, što su Izrael i SAD tražili, mogla je dati i vojska s dvije haubice i nekoliko starih balističkih projektila srednjeg dometa. A što dalje?

Podsjetimo da je 29. ožujka američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio da je jedan od glavnih ciljeva Washingtona na Bliskom istoku protjerivanje Rusije i Irana iz Sirije.

“Radimo sa svim našim saveznicima tako da događaji u Siriji tamo ne dovedu do jačanja Irana i Rusije. To je složena strategija”, naglasio je Pompeo.

“Sa svim saveznicima”?! To znači i zajedno s Turskom, koja kao promicatelj interesa Sjedinjenih Država i Izraela djeluje u formatu “Trojke iz Astane”, kao i s Izraelom. Pompeo je rekao upravo to i naveo “Iran i Rusija”, a ne samo “Iran”.

Usporedimo to s izvješćima turskih medija iz travnja 2018. kako je među primarnim ciljevima američkog mornaričkog zrakoplovstva od posebnog  značaja bila ruska pomorska baza u Siriji, u gradu Tartusu, koja je i danas nepoželjna za SAD i Izrael.

I dok u Siriji, Iran igra kao “sjena na ogradi“, Washington i Tel Aviv su težili i teže protjerivanju ruske vojske iz Sirije. Štoviše, Turska igra prilično drsku igru, čak i ako se trenutno čini da je u boljim odnosima s Rusijom, nego sa svojim saveznicima.

Povećanje bahatosti Ankare dokazuje objava turske agencija Anadolu, koja je 30. ožujka izvijestila da je turski ministar obrane Hulusi Akar u pratnji glavnog zapovjednika vojske zemlje pregledao vojne postrojbe raspoređene na granici sa Sirijom. U sklopu putovanja, turski ministar obrane je sudjelovao u otvaranju Zajedničkog operativnog centra za upravljanje planiranom “antiterorističkom operacijom” u područjima Sirije istočno od rijeke Eufrat. Ali tamo nitko nije dao dopuštenje Turcima da “provedu” nešto. Ni Iran, ni Rusija, pa čak ni Sjedinjene Države s Izraelom, iako je za potonje jamstvo da toga ne bude puno skuplje. Svi se sjećaju kako su izbacili Kurde iz Afrina, iako su sami krivi, jer su odbili ponudu vladinih snaga da se rasporede na cijelom području samoproglašenog kantona.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, iako je bio zaokupljen lokalnim izborima, rekao je ranije tog dana da ako Sjedinjene Države ne eliminiraju “prijetnju terorizma na područjima Sirije istočno od rijeke Eufrat”, Ankara će poduzeti sve potrebne korake u tom smjeru. Pripreme za operaciju su završene, naglasio je turski čelnik. Naravno, svi se sjećaju da vojno-političko vodstvo Turske već nekoliko mjeseci upozorava Washington, koji zadržava svoju vojnu nazočnost u istočnoj Siriji, da je spremni izvršiti invaziju duboko u sirijski teritorij kako bi se stvorila “sigurnosna zona” na sjeveroistoku Sirije.

Glavna meta turske vojske su, naravno, YPG milicije sirijskih Kurda, koje podupire američka strana, dok ih službena Ankara smatra za “terorističku organizaciju” povezanu s Kurdskom radničkom strankom (PKK) zabranjenom u Turskoj.

Istog dana po objavi vijesti o udaru na Aleppo, 28. ožujka, Kurdi iz YPG odreda proameričkih marionetskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) izvijestili su o navodnom zauzimanju “posljednjeg uporišta ISIL-a”, grada Baghuza u istočnoj Siriji, koju toliko želi Turska. Usput, primijetili smo da jedna od izjava Sjedinjenih Država krajem ožujka sadrži sasvim izravnu naznaku da Washington priprema sljedeći “odljev” sirijskih Kurda, koje će poslati pred cijevi turskih tenkova i haubica.

Dana 25. ožujka je američki specijalni izaslanik za Siriju James Jeffrey na tiskovnoj konferenciji u američkom State Departmentu jasno naveo da SAD surađuje sa svojom NATO saveznicom Turskom oko “sigurnosne zone” uz tursku granicu, te da YPG snage neće biti dio snaga koje će kontrolirati to područje.

“Tražimo rješenje koje bi zadovoljilo potrebe svih. Radimo s Turskom na stvaranju sigurne zone određene duljine duž turske granice, gdje ne bi bilo YPG snaga, jer je Turska vrlo nervozna njihovih veza s PKK”, rekao je Jeffrey na tiskovnoj konferenciji.

Nećemo se žaliti na nepromišljenost sirijskih Kurda koji su dio proameričkih snaga. Teško je shvatiti zašto nakon Afrina sirijski Kurdi i dalje računaju na  Amerikance, koji, kao što se može vidjeti iz govora Jamesa Jeffreya, žele dati Kurdima sjeveroistočnu Siriju, ali tako da opet budu pod turskom okupacijom. Vjerojatno su sirijski Kurdi iz SDF snaga mazohisti, vole i žele biti silovani od strane turskih trupa i proturskih bandi, surađujući sa Sjedinjenim Državama, kao što je bio slučaj u Afrinu, na primjer.

U tom kontekstu vrijedi podsjetiti Rusiji i Iran, koji još uvijek ne vide ili se prave da ne vide da je njihov partner u “trojki iz Astane”, Turska, saveznik Sjedinjenih Država, slijedom toga i Izraela. No, Moskva i Teheran vjerojatno raspolažu s puno više podataka i igraju svoju igru, znajući da se ne mogu osloniti na Ankaru.

No, sada je najpogodniji trenutak, prvo, uvjeriti Kurde iz YPG snaga da se okrenu Moskvi, Teheranu i Damasku, a drugo, pritisnuti Tursku u ugao i prisiliti je da se “odluči”. Ako Ankara želi sudjelovati u sirijskom rješenju na ravnopravnoj osnovi s Rusijom i Iranom, onda mora potpuno negirati Sjedinjene Države i Izrael, nigdje u sjeveroistočnoj Siriji ne smije ulaziti i ugrožavati lokalno stanovništvo, a to nisu samo Kurdi, već i Armenci, Asirci, Druzi i Arapi.

Osim toga, Turci moraju povući svoje trupe sa sirijske granice po cijeloj dužini, najmanje 30 km od granične crte i, naravno, otići iz Afrina, Jarabulusa, Al-Baba i područja oko Manbija. I posljednje, sami Turci, njihova vojska i sigurnosne službe, fizički moraju likvidirati sve svoje teroriste iz Islamske stranke Turkestana i Rusima dati koordinate svih položaja Hayat Tahrir Al-Shama u Idlibu, kako bi kirurški preciznim udarima rusko zrakoplovstvo uništilo ovu terorističku pošast.

Samo pod takvim uvjetima će biti moguće vjerovati Ankari i njezinim uvjeravanja o poštivanju teritorijalne cjelovitosti Sirije.

Kako bi se dovršila kurdsko-američko-turska stranica u Siriji, treba reći da su Kurdi iz Sirijskih demokratskih snaga 29. ožujka održali vojnu paradu u gradu Qamishliju u pokrajini Hasaka, koji se nalazi u blizini turske granice. Parada je bila posvećena pobjedi nad “kalifatom” u gradu Baghuzu. Kurdi su marširali sa svojim zastavama, prolazila su vojna vozila i svirao je orkestar. Videozapis ovog događaja je dostupan na internetu.

Ranije su mnogi mediji pisali da je za fiskalnu 2020. godinu Pentagon zatražio 550 milijuna dolara za pripremu i razvoj “lokalnih sirijskih vojnih formacija”. Na temelju toga je donesen iznimno pogrešan zaključak kako su se Sjedinjene Države “povukle iz ranije postignutih sporazuma s Turskom o sirijskim Kurdima”.

Ankara neprestano prijeti da će provesti vojnu operaciju protiv kurdskih formacija, međutim, ne usuđuje se započeti. Američki predsjednik Donald Trump je jednom rekao da će u slučaju napada na sirijske Kurde Sjedinjene Države “ekonomski iscrpiti Tursku”.

Trenutno je 28% teritorija zemlje pod kontrolom takozvanih Sirijskih demokratskih snaga. To je ogroman dio sjeveroistočne Sirije koji graniči s Irakom i Turskom i 70% naftnih polja arapske zemlje se nalazi u ovoj regiji.

Stoga vrijedi spomenuti izjavu koja će zapanjiti sirijske Kurde i njihove “fanove”, kao i pristaše ideje da “Sjedinjene Države jamče život Kurdima”. To je priznanje američkog predstavnika za Siriju Jamesa Jeffreya od 25. ožujka o stvaranju sigurnosne zone s turskom vojskom u sirijskom teritoriju u kojoj neće biti kurdskih boraca. Nije li jasno da je, kao u slučaju Afrina, Washington Kurde već predao Ankari?

U međuvremenu, situacija sa sirijskom Golanskom visoravni i dalje nervira stanovnike i sve moguće vojske, a raspirivanje strasti oko ovog područja je postalo široko rasprostranjeno zanimanje. Niti jedna zemlja na svijetu, čak ni one koje su poput psa odane Washingtonu, kao susjedna Kanada, nije se usudila podržati američkog predsjednika Donalda Trumpa i Izrael u njihovoj zajedničkoj radosti u pokušaju “legitimiranja” aneksije Golanske visoravni. No, Washingtonu i Tel Avivu je  dobro zajedno i oni ne trebaju nikoga  više. Ionako već desetljećima ignoriraju cijeli svijet i otvoreno se rugaju planeti. Izraelski mediji su 28. ožujka objavili da se administracija Bijele kuće priprema za ponovno iscrtavanje svih vladinih mapa Izraela i okolnih regija kako bi se Golanska visoravan uključila u Izrael. Nove će se karte “uklopiti” u nedavnu promjenu američke politike kojom se priznaje okupirana sirijska teritorija Golanske visoravni kao dio Izraela, izjavio je glasnogovornik State Departmenta. To je potvrdio i Brian Hook, posebni američki izaslanik za Iran, koji je također rekao da će State Department “ponovno iscrtati” karte i objaviti ih “čim budu spremne”.

Američki State Department još nije razjasnio je li SAD vidio granicu izraelsko-sirijske strane na liniji primirja iz 1974. ili zapadnu granicu demilitarizirane zone koju nadziru promatrači UN-a. U vezi s nadolazećim američko-izraelskim “praznikom” je na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a 27. ožujka ove godine 14 članova od 15, osim Sjedinjenih Država, osudilo taj korak, nazivajući izraelsku aneksiju regije “nevažećom i bez međunarodne pravne snage”. Cijela Arapska liga, čak i zemlje koje su neprijatelji Sirije i koje su sudjelovale u terorističkoj agresiji na Damask, kao Saudijska Arabija, zauzele su isti stav i potpuno odbacuju američko-izraelski sporazum.

“Čelnici zemalja Arapske lige pružili su potporu Siriji po pitanju vlasništva nad Golanskom visoravni”, navodi se u nacrtu priopćenja s 30. summita međunarodne organizacije u Tunisu.

Europska povjerenica za vanjske i sigurnosne poslove, Federica Mogherini, na summitu Arapske lige u Tunisu kazala je kako EU ne priznaje izraelski suverenitet nad Golanskom visoravani i protivi se odluci američkih vlasti da priznaju pravo Izraela na “sirijski Golan” i da EU ne priznaje izraelske teritorije okupirane 1967. godine. Mogherini je dodala kako namjerno ignoriranje međunarodnih rezolucija o Golanu nije nikakvo rješenje.

Vođe Hezbollaha, šeik Hassan Nasrallah, nakon američke odluke da Golansku visoravan pokloni Izraelu, pozvao je arapske zemlje da se, kao odgovor,  povuku iz Arapske mirovne inicijative tijekom summita Arapske lige u Tunisu. Prema Hassanu Nasrallahu, “nakon priznanja Golanske visoravni, bilo koji dan i sat možemo očekivati da će Trump proglasiti priznanje suvereniteta Izraela nad Zapadnom obalom”, čime će pogaziti rezolucije UN-a o stvaranju arapske nezavisne države u Palestini,

Podsjetimo da je Arapska mirovna inicijativa pokrenuta 2002. godine i cilj joj je zaključiti sveobuhvatni mir s Izraelom i okončati arapsko-izraelski sukob. Izrael bi, pak, morao napustiti teritorije koje je okupirao 1967. godine, Golansku visoravan i farme Sheba, te priznati državu Palestinu na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze s istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Istočni Jeruzalem je anektiran uz pomoć Trumpa, koji je sebi dao ovlasti da ujedinjeni Jeruzalem i proglasi ga glavnim gradom samo Izraela. Sada vidimo pokušaj aneksije Golanske visoravni, a najavljeno je i priznanje izraelskih naselja na zapadnoj obali, možda i cijelog područja za teritorij cionističkog entiteta. Šeik Nasrallah je rekao kako se provodi američka “legalizacija” okupacije Zapadne obale i, sukladno tome, likvidacija palestinske autonomije.

Naime, izraelske okupacijske vlasti su 30. ožujka objavile novi plan izgradnje za 4927 stambenih jedinica za židovske naseljenike na Zapadnoj obali. Palestinski mediji su izvijestili da novi plan predviđa stvaranje 1427 stambenih jedinica za proširenje pet židovskih naselja izgrađenih na palestinskoj zemlji u okupiranom Jeruzalemu i 3500 drugih stambenih jedinica u različitim dijelovima Zapadne obale. Lako je zaključiti da Izrael uskoro planira zaplijeniti nova ogromna područja Palestine.

Politika Sjedinjenih Država i Izraela ostat će nepromijenjena sve dok se svijet ne suprotstavi okupatorima. Ne postoji drugi način, jer diplomatska upozorenja za moderne naciste ne vrijede. Nisu vrijedila ni za nacistički Treći Reich, sve dok ga dok nije pregazila i porazila sovjetska vojska. Netko će reći kako je pogrešno usporediti djelovanje Sjedinjenih Država i Izraela s Hitlerovom politikom, ali velike razlike nema.

Kako nazvati i ono što je ruski stalni predstavnik pri Ujedinjenim narodima rekao na sastanku Vijeća sigurnosti 27. ožujka? Militanti sirijske Al-Qaede i Bijele kacige pripremaju nove provokacije otrovnim tvarima u sirijskom Idlibu, rekao je ruski diplomat. Stalni predstavnik Rusije istaknuo je kako se situacija u sirijskoj pokrajini Idlib “razvija u opasnom smjeru”.

“Ozbiljnu zabrinutost izazivaju nedavno primljena izvješća da militanti Hayat Tahrir Al-Shama uz pomoć zloglasnih Bijelih kaciga pripremaju sljedeću provokaciju uz upotrebu otrovnih tvari”, kaže Nebenzija, dodajući kako ova skupina kontrolira gotovo 90% sirijske pokrajine Idlib.

Predstavnik ruskog ministarstva obrane u Siriji, Viktor Kupčišin, na brifingu 29. ožujka u Damasku je rekao da teroristima u Idlibu u organiziranju ove provokacije pomažu francuske i belgijske tajne službe, čiji su predstavnici razgovarali s čelnicima terorista razgovarali o organiziranju snimanja, koje otrovne tvari treba koristiti, te kako za sve okriviti Rusiju i vladu Sirije. Djelatnici belgijskih tajnih službi su već snimali zračne udare ruskih zrakoplova na objekte terorista u Idlibu, kako bi se ovi snimci iskoristili za optužbe protiv Rusije za korištenje kemijskog oružja.

Sve ovo govori da se u Siriji koristi čisti i sofisticirani fašizam protiv svih naroda ove zemlje, a oni koji vode ovaj fašizam su vlasti Sjedinjenih Država i Izraela, i nitko više. Ostatak, uključujući zemlje članice EU, čak i Tursku, svojim nedjelovanjem postaju blijede marionete Washingtona i Tel Aviva.

Dakle, ovdje bi trebalo razmisliti o tome što vladari Sjedinjenih Država i Izraela pripremaju i kako na to odgovoriti. Prvo, nikada u povijesti nije postojala tvorevina pod uvjetnim imenom “Veliki Izrael”. Ako o politiku Izraela usporedimo s nacističkom, dobit ćemo etiketu “antisemita”, ali potpuno je opravdano izjednačavanje cionizma s njemačkim nacizmom, iako se manifestira u obliku ksenofobnog religiozno-politiziranog rasizma protiv onih koji ne žele pobjeći iz Palestine, ne žele postati Židovi i asimilirati se ili prihvatiti ulogu modernih izraelskih robova u “civilnoj odjeći”.

Usput, palestinski Arapi kršćani mogu reći mnogo zanimljivog i zabavnog o tome, jer su gotovo izvorni kršćani svijeta, a danas su prisiljeni ili živjeti u getu ili pobjeći iz svoje rodne zemlje.

Izrael i Sjedinjene Države doista žele čekati izravne optužbe za fašizam na Bliskom istoku? Pa, ne moraju dugo čekati, barem ne ovaj put. Iranska tiskovna agencija Mehr News je izvijestila o skupu 17. veljače u Bandar Lengeu, kada se iranski predsjednik Rohani prisjetio novije povijesti i cijelog smisla onoga što se događa na Bliskom istoku.

“Iran želi uspostaviti bratske veze sa svim zemljama u regiji i mi nismo nikada započeli nikakvu agresiju u regiji. Oni koji vjeruju da im cionisti i Amerikanci mogu pružiti sigurnost su u krivu. Mi, muslimani, moramo jamčiti sigurnost cijele regije, ali nažalost, neke susjedne zemlje su izabrale pogrešan put i otrčale pod zaštitu Amerike i cionista. Čak misle da je Iran gladan njihovih resursa. Na dan kada je Saddam napao Iran, poručili smo susjednim zemljama da će Iran poraziti svog neprijatelja i trebali bi znati kako je tada sve završilo”, rekao je Rohani.

U kontekstu gore navedenog treba pratiti daljnji razvoj situacije u širem Bliskom istoku i moguću eskalaciju u Hormuškom tjesnacu, kao i vjerojatno Trumpovo priznanje do kraja mandata velikih dijelova Zapadne obale kao teritorij Izraela. Američki državni tajnik Mike Pompeo svemu daje mističan ton i objašnjava novinarima kako je “Trump poslan od Boga da spasi Izrael od Irana”.

Sastaviti ovu geopolitičku slagalicu je vrlo složen posao, a da ne ispadne slagalica strave, kako to čine Tel Aviv i Washington. Stoga sve odluke Damaska, Teherana i Moskve treba tumačiti hladne glave i s vremenskim odmakom od nekoliko tjedana. Kao što vidimo, u samo nekoliko dana su se dogodili do danas nerazjašnjeni napadi na Aleppo, izjave Washingtona o dogovoru s Turskom, pokreti turske vojske i sastanci s ruskom i iranskom stranom, povećane vojne aktivnosti sirijske vojske na jugu Idliba i terorista u smjeru zapadnog Aleppa, a ništa od toga se nije dogodilo slučajno. Za potpuni poraz destruktivnih sila na Bliskom istoku treba vremena, ali i strpljenja, što uključuje nepoduzimanje ishitrenih koraka ili odgovora na provokacije, a Iran, Sirija i Rusija su pokazali da se znaju nositi s ovom situacijom.