Sirija, Iran i Hezbollah i navodna “tajna suradnja” Rusije i Izraela

Uz ono što se nedavno u Siriji dogodilo između Izraela i Irana, a takvi incidenti bi se mogli ponoviti u budućnosti, uloga Rusije je i dalje da se nametne kao ključni i jedini pravi posrednik između dvije sukobljene strane i na sebe je preuzela odgovornost za smanjenje napetosti. U tom kontekstu treba promatrati i nedavni iznenadni posjet sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada ruskom gradu  Sočiju, gdje ga je ugostio ruski predsjednik Vladimir Putin.

Kriza u Siriji je veliki diplomatski izazov za Rusiju, kojim se mora upravljati s oprezom i da Sirija ne postane još jedno bojno polje u vrijeme dok se još uvijek ne može proglasiti puna pobjeda nad terorizmom.

Isključivo “vojno rješenje”, kojeg mnogi s udobne udaljenosti priželjkuju i zazivaju, u kojem bi sirijske, ruske i iranske snage oružjem protjerale Tursku, SAD, odbacile Izrael na sigurnu udaljenost i protjerali vojsku izraelskog režima s Golana ne samo da graniči sa zdravim razumom, nego ga odbacuju svi – Damask, Teheran, Moskva, čak i Hezbollah.

Dakle, zadaća Moskve ne samo da je komplicirana, nego i rizična i zagonetno. To se vidjelo iz načina na koji je izraelski premijer, nakon povratka iz Moskve, naredio da se gađaju iranski ciljevi u Siriji, što je bila akcija osmišljena da se vidi što će reći Rusija i je li na strani židovske države u ratu protiv Irana.

S druge strane, Iran i dalje na Rusiju gleda kao na jednog od najpouzdanijih saveznika. To se može vidjeti iz izjava visokih dužnosnika, vojnog vrha i ljudi iz sjene bliskih vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Hamneiju, poput admirala Alija Shamhanija ili Alija Akbara Velayatija, posebnog savjetnika vrhovnog vođe Irana za međunarodne poslove.

Za iranske dužnosnike je Rusija saveznik i oni redovito posjećuju Moskvu, proteklo vrijeme kako bi spasili nuklearni sporazum nakon Trumpove najave da SAD izlaze iz dogovora.

Dakle, pitanje je što se stvarno događa između Izraela i Rusije po pitanju Irana i Sirije? Netanyahu je nakon posjete Moskvi govorio o promjeni ruskog stava o ulozi koju Iran može i treba igrati u Siriji, a koju ne.

Međutim, tih izjava nije bilo i Rusija je odlučila ne mijenjati stranu, prije svega zato što je sukob u Siriji još uvijek nije daleko od završetka. Stabilizacija Sirije je i dalje zagonetka, koja će biti riješena, ali Iran ostaje ključni faktor mira i jamac prekida vatre. Izrael čini sve da umanji važnost Irana za Rusiju i obrnuto.

Činjenica da Rusija javno i za medije nije kritizirala nedavne izraelske napade na Siriju nikako ne znači da je odjednom postala “prijatelj” Izraela i “neprijatelj” Irana. Ispod površine postoje puno ozbiljniji ciljevi koje treba ostvariti i za Rusiju glavni cilj ostaju stabilnost i jedinstvo Sirije kao zemlje i spriječiti podjelu na “zone utjecaja”, a potom slijedi obnova zemlje.

Tišina Rusije na izraelske napade pokazuje da će Moskva ostati prijatelj Irana, ali ne želi sudjelovati u sukobu s Izraelom.

Međutim, ovdje postoje nijanse. Dok se politički vrh Rusije suzdržao od komentara i kritiziranja Izraela, ministarstvo obrane nije propustilo spomenuti da je sirijska protuzračna obrana oborila pola od 60 projektila ispaljenih od strane izraelskih snaga, što znači da Rusija budno prati obranu Sirije.

Ranije je Rusija izjavila kako će, ako dođe do izvanrednog stanja, sirijsku protuzračnu obranu ojačati sustavima S-300. Nakon višednevne rasprave je priopćeno “kako se za sada s Damaskom ne vode pregovori o toj temi”, ali rusko dužnosnici nisu nijednom riječju spomenuli da je ovo poglavlje zatvoreno i da isporuka neće biti.

Isto tako, iako Izrael očekuje da Rusija ograniči ulogu Irana u Siriji, osobito blizu izraelskog teritorija, Rusija u sve sporazume o Siriji uključuje Islamsku Republiku.

U stvari, vojna prisutnosti u Siriji Rusije i Irana imaju iste razloge i logiku, a obje zemlje je pozvao Damask i ključne su u borbi protiv “Islamske države” i drugih terorističkih skupina koje su financirane iz inozemstva.

Rusija vjerojatno nema interesa da bude dio iranske Osovine otpora protiv Izraela, ali se ne protivi iranskom prisustvu u Siriji.

Drugi važan detalj je Hezbollah, kojem su nakon pobjede na izborima u Libanonu SAD nametnule nove financijske sankcije. Za razliku od Izraela i Sjedinjenih Država, Hezbollah za Rusiju nisu “teroristi” i organizacija, ni vojno ni političko krilo, nisu na nikakvim “crnim listama” Moskve. Glavni tajnik libanonskog pokreta otpora Hassan Nasrallah je to prepoznao i pozitivno mišljenje Hezbollaha o ruskoj politici na Bliskom istoku i Siriji je primjetno na televiziji Al-Manar, službenom kanalu Hezbollaha koji emitira na više svjetskih jezika.

Osim toga, rezultat izbora u Libanonu su pokazali da su je Hezbollah puno više od “skupine gerilaca”. Pokret ima jaku bazu i solidnu podršku biračkog tijela i Moskva će ga uzeti u obzir kao vodeću političku snagu u Libanonu, budući da ima podršku društva i politički legitimitet. To će samo olakšati iznošenje ruskog stava da Hezbollah nije “teroristička organizacija” i ne treba je tretirati kao takvu.

Nakon toga slijedi logična razlika u stavovima između Izraela i Rusije i usklađivanje interesa između Rusije i Irana, koji je upravo postao pridružena zemlja u zoni slobodne trgovine Euroazijske ekonomske unije. Ovakva odluka Rusije, prije svega, donesena je u trenutku kada se međunarodni odnosi preispituju zbog izlaska Sjedinjenih Država iz nuklearnog sporazuma.

Izrael se raduje američkoj odluci, dok je Rusija priopćila kako je odluka Trumpa “novom potvrda nepouzdanosti Washingtona”, dodajući “kako je Rusija otvorena za daljnju suradnju s ostalim potpisnicima Zajedničkog akcijskog plana djelovanja, što je službeni naziv sporazuma, te da će aktivno nastaviti razvijati suradnju i politički dijalog s Islamskom Republikom”.

Stoga, unatoč polemikama koje se rasplamsale zbog nedavne posjete Netanyahua Moskvi, velika je mogućnost da Rusija predloži mogući angažman Irana u Siriji koji bi bio u interesu Teherana, ali nikako u obliku koji bi vodio ka ratu dvije regionalne supersile.

S druge strane, Rusija je ugostila Netanyahua na Dan pobjede nad nacifašizmom, kojeg židovski narod, bili cionisti ili ne, slave u cijelom svijetu. No, odmah nakon Netanyahua je Moskvu posjetila iranska delegacija na čelu s ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom, što pokazuje da ruska diplomacija djeluje u svim smjerovima.

Moskva ima jedinstvenu ulogu da aktivnom i tihom diplomacijom podupire sve što će doprinijeti izbjegavanju izravnog sukoba Irana i Izraela na teritoriju Sirije. Stoga je pogrešno zaključiti, kao što čine analitičari nekih medija, kako postoji nekakav tajni sporazum između Rusije i Izraela, prema kojem Rusija omogućava Izraelu da napada iranske ciljeve i da neće reagirati sve dok ti napadi ne utječu na sirijske i ruske interese. Ono što je najvjerojatnije u ruskom interesu jest da se Rusija jednostavno pozicionira između Irana i Izraela, jer zna da bi povlačenje iz ove uloge rezultiralo ratom kojeg nitko ne bi mogao kontrolirati.

Stoga, unatoč dojmu da je Netanyahu ostvario neki uspjeh, nerealno je očekivati da je Rusija napravila izbor između Izraela i Irana ili da će bezuvjetno podržavati izraelsku agendu kojoj je cilj pobijediti Iran u Siriji. Isto tako će učiniti sve da ne dođe do sukoba Irana s Izraelom, kojeg želi dio tvrdolinijaške struje u Teheranu.

Najviše što Izrael može očekivati od Moskve je ulaganje napora da se spriječi uporaba sirijskog teritorija za pokretanje napada protiv Izraela i obrnuto.

U tom smislu nema nikakvih potpisanih sporazuma, ali je više nego očito da u svemu što čine u Siriji svi akteri moraju uzeti u obzir Rusiju i njene interese.

Iranu i Hezbollahu, koje Izrael smatra za najveću prijetnju, trenutno odgovara posrednička uloga Rusije, jer imaju dva ili tri fronta na kojem se moraju boriti. U Siriji su pomogli vladinim snagama u velikim pobjedama, koje bi bilo suludo riskirati sve dok se situacija u zemlji ne stabilizira. Južni Libanon je pod stalnom prijetnjom izraelske agresije i sve dok Hezbollah ima najbolje trupe i oružje u Siriji to je točka koju bi bilo teško braniti. Iran je aktivan u Siriji, ali i Iraku, vjerojatno i Jemenu, što bi značilo da je otvaranje fronta protiv Izraela u južnoj Siriji rizik kojeg po svaku cijenu treba izbjeći. Ni Hezbollah ni Iran ne mogu računati na podršku jedne od svjetskih supersila, osim na Rusiju, što dobro znaju u Teheranu i Beirutu i u skladu s tim donose političke i vojne odluke i daju izjave za medije.