Sirija – Radikalna “ljevica” po drugi put u službi imperijalizma

U Ukrajini su se tijekom “EuroMaidana” mogle vidjeti skupine “radikalnih ljevičara”, a na “Konferenciji o budućnosti lijeve Ukrajine” se spominje i Zahar Popovič, koji je tada održao govor.

“Slučajno”, Zahar Popovič se vidi u Londonu 10. ožujka 2014. na videu kojeg je objavio “International Socialist Tendency” i bio je vodeći član organizacije Oporbene ljevice Ukrajine (LIVA), koja je do svrgavanja Janukoviča u velikoj mjeri bila izvor informacija “ljevičarskog i autonomnog Maidana, koji se zalagao za društvenu revoluciju u Ukrajini”. Ovu organizaciju grčki ogranak organizacije IST predstavljao kao “antikapitalističku struju u Ukrajini”. Međutim, to je ista organizacija koju vode gore spomenuti ljudi koji su napredovali u Četvrtoj internacionali.

Zahar Popović je i čovjek koji je osobno otišao s crvenom zastavom na “EuroMaidan“, čak i ako su radikalni nacionalisti i neonacisti tamo imali puno veće snage od Lijevog sektora.

“Ova revolucija je bila različita od Narančaste revolucije 2004. Ova revolucija je jača!”, uzvikivao je čovjek s crvenom zastavom koji je kasnije ponosno dao intervju za Četvrtu internacionalu ili, ako hoćete preciznije, za USEC.

Kasnije su ova i slične skupine uspjele uvjeriti europske “radikalne ljevičare” da se bore protiv ruske agresije i sredinom 2014. I tijekom 2015. ih se moglo vidjeti bojišnicu u redovima Nacionalne garde, kojoj su se pridružili pripadnici europskih “antifašističkih” i “ljevičarskih” pokreta. Međutim, to nije bilo slučajno, nego posljedica sustavne indoktrinacije i infiltracije pripadnika obavještajnih službi u sam vrh europske van institucionalne ljevice, čak i one “radikalne”. Posljedica svega je bila da smo u vrijeme najvećeg suokba u Donbasu imali “antifa skupine” na obje strane. I dok se “Internacionalna brigada“, koja  je zapravo bila skupina od nekoliko desetaka boraca iz raznih zemalja, borila na strani lokalnih milicija Donjecka i Luganska, njihove “kolege” su stale na stranu Desnog sektora i borili su se za slobodnu Ukrajinu i protiv “ruskog imperijalizma”. Ovu apsurdnu situaciju nabolje dočarava “Intervju s ukrajinski marksistom i vojnikom koji se bori u Donbasu”, kojeg je objavilo englesko izdanje internetskog portala “The Ukraine Solidarity Campaign”.

Nakon Ukrajine je na redu Sirija

Istu neobjašnjivu situaciju vidimo danas na sjeveru Sirije, iako ona, uz ovoliku količinu propagande, uopće ne čudi.

Međutim, neobjašnjivo je da mladi radikalni ljevičari i anarhisti ne razumiju da se u redovima “Internacionalnog slobodarskog bataljuna” u Siriji kao korisni idioti zapravo bore za interese Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije.

Kako piše Adam Garrie, takozvani  “International Freedom Battalion” je sastavljen od ljudi koji tvrde da su sljednici radikalne ljevičarske ideologije, dok se u stvari bore za geopolitičke interese Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije.

Kako je moguće da se pripadnici ljevice i krajnje ljevice aktivno bore na strani jedne etničke skupine koja želi destabilizirati i podijeliti zemlju i koja se otvoreno izjašnjava protiv vlade u Damasku, koja je po prirodi socijalistička i antiimperijalistička? Ako govorimo o sirijskom socijalizmu, njega u prvom redu moramo ocjenjivati kao Arapi, a ne iz perspektive prosječnog Europljana, pa tek onda dati ocjenu je li sirijska ba’atistička vlada socijalistička ili nije? Sirijci i mnogi drugi Arapi će reći da njihova arapska verzija Ba’ath socijalizma to jest, iako ima manjkavosti koje treba popraviti.

No, dio europske “radikalne ljevice” to ne prepoznaje i kao posredničke snage na sjeveru Sirije se bore za SAD, podržani su od strane židovske države i sponzorirani su od terorističke vehabijske Kraljevine Saudijske Arabije.

Dakle, ono što smo ranije imali u Ukrajini, danas vidimo u Siriji, otkad je 2015. formiran “Internacionalni slobodarski bataljun”.

Počevši od 2015. godine, borci radikalne ljevice su naoružavani u Turskoj, od strane Francuske, Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Španjolske i drugih zemalja i počeli su dolaziti u Siriju gdje su se borili na strani kurdskih YPG snaga.

Na You Tubeu su objavljivali snimke krvave djece i maskirane muškarce s oružjem s “antifa” simbolima. Naravno, poruka je više nego jasna: oni se bore “protiv terorizma, za spas sirijske djece i jednaka prava za sve”.

Među borcima su pripadnici skupina koji tvrde da su sljednici “radikalne ljevičarske ideologije”. Neki se predstavljaju kao maoisti, drugi su navodni anarhisti, lenjinisti, trockisti i što sve ne.

Tvrde kako su se došli boriti protiv terorista “Islamske države” i da tijekom te borbe ostvare svoj revolucionarni san.

No, što na to kažu zemlje koje su pogođene kurdskim nacionalizmom i koje su pod krinkom marksizma pogođene kurdskom nacionalističkom pobunom?

Turska je jedna od njih, ali je ona na kurdsku pobunu odgovorila brutalnim genocidom. Za Irak su SAD, Izrael i Rijad pripremili scenarij podijele na tri etničke neovisne države, iako za sada još uvijek govore o “konfederaciji”.

Međutim, Sirija i Iran, gdje su Kurdi doslovno i u svakom smislu etnička manjina, pomagati onima koji pod izgovorom borbe protiv terorizma igraju na kartu kurdskog separatizma znači svrstati se na stranu zlokobnim imperijalističkih planova, koje su Kurdi prihvatili samo zbog nepravde jer su nakon Prvog svjetskog rata ostali bez svoje nacionalne države.

Zbog vjere u borbu protiv terorista “Islamske države” mnogi u svijetu vjeruju da je “Internacionalni slobodarski bataljun” na pravoj strani. No, njihove aktivnosti dokazuju da je sve laž.

Upravo ovih dana je konačno potvrđeno da su kurdske milicije, koje čine SDF snage, neprijatelji sirijske države.

Jasno su rekli da žele zauzeti i gotovo sigurno pripojiti teritorije Sirije koje su zauzeli u borbama protiv ISIL-a. Dakle, Kurdi koji su okosnica SDF snaga i bore se na strani klasičnog američkog imperijalizma, iste vrste imperijalizma protiv kojeg se europska radikalna ljevica bori od kada postoji. Ovdje nešto nije u redu i netko je ozbiljno pobrkao stvari.

Imamo sirijsku vladu koja se protivi stranom uplitanju u poslove suverenih država. Sirijska vlada je uspostavila sekularni sustav u kojem se sve vjerske i etničke skupine tretiraju jednako, uključujući muškarce i žene. Zbog opasnosti od sektaških sukoba zabranjene su stranke koje u imenu imaju etnički ili vjerski predznak.

To je Sirija koji se godinama opire američkoj hegemoniji, izraelskoj agresiji, a koja nije usvojila neoliberalni ekonomski poredak, iako je moguće privatno poduzetništvo, ali se prije svega odupire najezdi salafističkom terorizmu i sektaštvu, skoro sve za što se de facto bori “Internacionalni slobodarski bataljun”. Čak i kada bi uspio ovaj projekt sa sirijskim Kurdistanom, on se u ekonomskom smislu ni po čemu ne bi razlikovao od Barzanijevog iračkog neoliberalnog kapitalističkog  Kurdistana.

Dok zapadne vlade osuđuju sirijsku vladu bez ikakve osnove, na drugoj strani pljušte pohvale za radikalnim ljevičarskim skupinama i kurdskim YPG snagama, koji nisu ništa drugo nego korisni idioti u službi američkog imperijalizma, izraelskog projekta i snova o regionalnom utjecaju i dominaciji saudijskog režima.

Zanimljivo je kako se prešućuje vladajuća Arapska socijalistička stranka Ba’ath Sirije, koja je socijalistička i nije sektaška, ali tu si i Komunistička partija Sirije, Sirijska socijalna nacionalistička stranka (SSNP), potom marksističko-lenjinistička milicija “Muqawama Suriy” Mihraça Urala i brojne druge provladine stranke, organizacije i milicije.

Dakle, umjesto da se “Internacionalni slobodarski bataljun” pridruži jednoj od ovih milicija i podrži vladinu borbu protiv terorizma i imperijalizma, zapadni  “radikalni ljevičari” su odabrali put jedinstva s neoliberalnim, neoimperijalističkim i korporativnim snagama.

Oni pozivaju na “revoluciju”, a pojma nemaju da ja Damask “revoluciju” proveo davnih ’80-ih, kada je prekinuo sve veze s Međunarodnim monetarnim fondom i zemlju i društvo krenuo graditi vlastitim snagama i sredstvima. No, ovi su borci odabrali stati na stranu američke korporativne “revolucije”, poduprijeti proširenje Izraela i pomoći prosaudijskom vehabijskom ološu da preživi dan više, jer je svaki napad na vladine snage ujedno i potpora “Islamskoj državi”.

Jedino pitanje je što će biti s ovim “revolucionarima”, jednom kad se vrate u  Europu, a što s militantima Islamske države? Moguće je da se prvi suoče sa sankcijama, ovisi o zakonodavstvu svake od zemalja, a zavedene islamističke militante čeka program de-radikalizacije i resocijalizacije.