Sirijski put ka miru može ugroziti samo sukob Trumpa i „duboke države“

Vojska Rusije i Turske provele su prvu zajedničku patrolu blizu sirijsko-turske granice. Tako su Moskva i Ankara započele provoditi sljedeću točku iz zajedničkog memoranduma potpisanog 22. listopada u Sočiju. Ranije je rusko ministarstvo obrane izvijestilo o prijevremenom povlačenju kurdskih formacija s turske granice. Prije toga se Ankara o povlačenju Kurda dogovorila s Amerikancima, ali ih je kasnije optužila za neizvršavanje preuzetih obveza. Prema riječima stručnjaka, suradnja Rusije i Turske postala je važan dio procesa normalizacije stanja u Siriji.

“Od 12:15. 1. studenog 2019. prva zajednička patrola ruske vojne policije i turske pogranične službe započela je patroliranje sirijsko-turskom granicom”, priopćila je ruska vojska.

Ruska i turska vojska počele su se kretati sa zapadne granice “Derbysia” na oklopnim vozilima “Tigar”, “Tajfun” i „Kirpi“, a kretanje kolone je osiguravalo oklopno vozilo BTR-82.

Prva zajednička patrola trajala je četiri sata, priopćilo je tursko ministarstvo obrane. Ankara je napomenula da su ruska i turska vojska zajedno prelazile teritorij između naselja Ras Al-Ain i Qamishli.

U poruci ruskog ministarstva obrane navedeno je da su vojnici dviju zemalja zajedno prešli više od 100 kilometara.

Podsjetimo, 22. listopada, nakon razgovora u Sočiju predsjednika Rusije i Turske, Vladimira Putina i Recepa Tayyipa Erdogana, potpisan je memorandum o razumijevanju. Moskva i Ankara složile su se da će teritorij turske operacije “Izvor mira” na sjeveru Sirije biti ograničen na područje između gradova Tal Abyad i Ras Al-Ain. Rusija se obvezala da će olakšati povlačenje kurdskih snaga s granice s Turskom na dubinu od 30 kilometara.

Također je dogovoreno da će ruska vojna policija, zajedno sa sirijskim graničnicima, zauzeti položaje duž tursko-sirijske granice, nakon čega će započeti zajednička rusko-turska patrola u dubini 10 kilometara na zapadu i istoku operativnog područja „Izvor mira“, osim grada Qamishlija.

Povlačenje Kurda prije roka i potpuno

23. listopada je ruska vojska počela provoditi odredbe memoranduma. Ruski ministar obrane Sergej Šojgu rekao je 26. listopada da je povlačenje kurdskih snaga u skladu sa sporazumima iz Sočija završeno prije zakazanog roka.
Sirijsko ministarstvo vanjskih poslova pozdravilo je povlačenje kurdskih jedinica, a turski predsjednik Erdogan je rekao da je obaviješten o dovršetku procesa.

Kasnije je ruski Centar za pomirenje zaraćenih strana u Siriji izvijestio da se Rusija u potpunosti pridržavala odredbi memoranduma od 22. listopada. 68 kurdskih jedinica snage do 34 000 ljudi i više od 3000 jedinica oružja i vojne opreme povuklo se 30 kilometara od granice s Turskom.

Tursko ministarstvo obrane 30. listopada najavljuje razminiranje i izviđačke letove na rutama duž kojih su predviđene zajedničke rusko-turske patrole.

Istog dana je ruski ministar obrane napomenuo da, iako se rusko-turski memorandum „ne provodi bez poteškoća, to je vjerojatno jedini način uspostavljanja mira i očuvanja suvereniteta Sirije“. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov naglasio je da je “prilikom provedbe velikog sporazuma susret sukobljenih strana neizbježan”, ali da rusko ministarstvo vanjskih poslova nema izvješća o velikim sukobima između turskih i sirijskih snaga na područjima koja su obuhvaćena memorandumom.

“Memorandum u Sočiju može se smatrati postignućem. Ali čak i kad to bude postignuto, jasno je da će biti nekih nepoznanica. Jedan od njih je i kako će Rusija i Turska ispuniti svoje zadaće na terenu oko povlačenje kurdskih oružanih snaga. Stoga je vijest da su patrole počele s radom sama po sebi dokaz normalizacije stanja na sjeveru Sirije”, rekao je Jurij Mavašev, direktor ruskog Centra za proučavanje moderne Turske.

Stručnjak ruskog Vijeća za vanjske poslove Aleksej Hlebnikov je u intervjuu za RT rekao da se “memorandum provodi”.

“Koordinacija interakcije između ruske i turske vojske neizbježna je. Ovako ili onako, njihova će se interakcija nastaviti”, rekao je stručnjak.

FOTO: Ruska i turska vojska u prvoj zajedničkoj patroli u uskom sirijskom području od 10 kilometara dubine uz tursku granicu

Neuspjeh Sjedinjenih Država

Ovdje je važno podsjetiti da je sporazumima između Rusije i Turske o Siriji prethodio sporazum između Turske i Sjedinjenih Država. Potpisan je 17. listopada, tijekom posjeta potpredsjednika Mikea Pencea i državnog tajnika Mikea Pompea Ankari. Tada su se Turci i Amerikanci dogovorili da se obustavi operacija „Izvor mira“ na 120 sati i da se sve kurdske snage povuku južno 30 kilometara od granice s Turskom, ali bi cijeli taj teritorij pripao proturskim milicijama i zauzela bi ga turska vojska, nakon čega bi uslijedilo etničko čišćenje Kurda i naseljavanje većeg broja od 3,6 milijuna sirijskih izbjeglica koji su trenutno u Turskoj.

Režim primirja uveden ovim sporazumom završio se 22. listopada, ali kurdske snage nikada nisu napustile dogovorenu zonu. Erdogan je rekao da Washington nije u potpunosti ispunio svoje obveze prema Ankari.

Povlačenje kurdskih formacija bilo je moguće rusko-turskim sporazumom, ali je Turska dobila mogućnost patroliranja uskim područjem granice sjeveroistoka Sirije, bivšeg „kurdskog područja“ od Eufrata na zapadu do iračke granice na istoku“. Nema prisilnog preseljenja stanovništva, granicu preuzimaju sirijski graničari i ruska vojna policija. U pojasu dubine 30 kilometara se vraćaju institucije sirijske države, kasnije i u cijelu regiju, tempom koji ovisi o dogovoru s Kurdima.

Trenutno je situacija konfuzna, jer američke trupe ne žele napustiti naftna polja Omar, postrojenja Conoco i bivši poljoprivredni aerodrom Rmeilan na samom sjeveroistoku Sirije, koji je pretvoren u terensku bazu američke vojske.

Lokalni kurdski mediji izvijestili su da su se u nekim područjima sjeverne Sirije patrole preostalih američkih trupa sukobile s protruskim islamističkim milicijama koje su se okupile pod imenom „Sirijske nacionalne vojske“. Nisu zabilježeni slični incidenti s ruskom vojskom.

„Turska vojska ne vjeruje Sjedinjenim Državama, ne samo u Siriji. Turska danas SAD doživljava ne kao prijatelja, već kao neprijatelja. I to ne bez razloga”, za RT je rekao Jurij Mavašev.

„Konkretno, prema riječima stručnjaka ovdje je posebno značajno usvajanje zakona o sankcijama protiv Turske zbog kampanje u Siriji i rezolucije kojom se priznaje „Armenski genocid“, koje su usvojene u američkom Kongresu, što je za Ankaru bilo ravno šamaru“, dodao je Mavašev.

Vojni stručnjak Ivan Konovalov napomenuo je u intervjuu za RT da je samo Rusija mogla utjecati na Kurde i osigurati povlačenje njihovih snaga s granice.

„Amerikanci nisu uspjeli, a kad je Ankara pritisnula, Sjedinjene Države, umjesto da podrže kurdske saveznike, jednostavno su ih izdali”, rekao je Ivan Konovalov.

„Rusija je, međutim, uspjela postići kompromis za sve strane, zaustavivši time velika neprijateljstva“, rekao je analitičar.

„Odlazak Kurda s pograničnog teritorija povezan je samo s čvrstim stavom Rusije. Sada su prisiljeni slušati mišljenje legitimne vlade Sirije. Za rusku stranu, glavna stvar u Siriji je održavanje mira. Naše prisustvo tamo spasilo je situaciju“, rekao je Konovalov.

Mogućnosti za rusko-tursku suradnju

Prema Mavaševu, za rusko-tursku suradnju u Siriji nema “nerješivih poteškoća”.

„Izgledi za suradnju između ruske i turske vojske u Siriji mogu su pozitivni. Već su mnogi problemi riješeni. Jedno od najvažnijih od njih bilo je oslobađanje Aleppa. Tada je, zahvaljujući zajedničkim naporima Rusije, Turske i Irana, bilo moguće povući dio militanata i njihove obitelji u provinciju Idlib, što je bilo prilično teško. Sada je veći dio teritorija Sirije već oslobođen od militanata“, napominje stručnjak.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je 1. studenog rekao je da su akcije Rusije i Turske u Siriji omogućile suštinsku raspravu o budućnosti kurdskih regija ove zemlje.

“Stvorili smo uvjete koji će nam omogućiti da se mirno, a ne u pauzama između neprijateljstava, dogovorimo o sudbini Kurda u Siriji”, izjavio je čelnik ruske diplomacije u intervjuu za kanal Rusija 24.

Prema Mavaševu, uspješna interakcija ruske i turske vojske u Siriji otvara put političkom rješenju krize u arapskoj zemlji.

“Ovo je samo prvi korak. Mnogo toga još treba odlučiti. Sada je pažnja svih usmjerena na Sirijski ustavni odbor koji je nedavno započeo s radom, a puno će ovisiti o tome hoće li uspjeh na terenu pratiti i političko rješenje”, rekao je stručnjak.

Prema Konovalovu, Ankara ipak “pokušava igrati svoju igru” u Siriji, ali će bez sumnje slušati stav Rusije.
„Rusija je svojim postupcima pokazala da ima jasan stav kojeg neprekidno brani, a na Bliskom istoku to je najvažnije. Tamo postoje dvije mogućnosti, izgubiti ili spasiti obraz. Amerikanci su ga izgubili“, rekao je politolog.

Trump, „duboka država“ i kaotične odluke Washingtona

Američka politika u Siriji je odraz Trumpovih rastućih desničarskih antiratnih i anti-intervencionističkih stavova, koji su glavni faktor njegove političke podrške i opstanka. Trumpove odluke o Siriji su njegovo sučeljavanje s američkom “dubokom državom” podigle na još višu razinu. To je dovelo do još veće zbrke u ionako kaotičnom procesu donošenja odluka u Washingtonu, ali se tako povećava vjerojatnost oružanog sukoba između vanjskih sila u Siriji. Stoga je zadaća Rusije i Turske da ne upadnu u klopku koji im pripremaju krugovi koji potkopavaju Trumpovu politiku i da izolacijom američkih snaga i uskraćivanjem podrške od strane Kurda i opstalih skupina, a to neće biti teško, Amerikance prisile da se sami povuku.

Neočekivana odluka Donalda Trumpa da podrži vojne operacije Turske protiv kurdskih saveznika i tako preda ogromna područja na sjeveroistoku Sirije u ruke turske, ruske i sirijske vojske je donesena odmah nakon telefonskog razgovora 6. listopada s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je pogoršao humanitarnu krizu u Siriji i posijao još veću zbrku na cijelom Bliskom istoku, možda čak i u Europi. Trumpovu su odluku diktirali ne toliko geopolitički ciljevi i nacionalni interesi, već njegova namjera da ispuni svoje predizborno obećanje i okonča “vječne ratove” na Bliskom istoku.

Trumpova politika je bez presedana, kakva možda nije viđena od 30-ih godina prošlog stoljeća. On brzo jača desničarske, ali antiratne i anti-intervencionističke stavove, koji su glavni faktor njegove političke podrške i opstanka.

Iako će mnogi tvrditi da je rat tipično desničarska „opcija“, gotovo dvije trećine veterana američke vojske smatra da ratove u Iraku i Afganistanu “nije trebalo ni započeti”. Tako je Trumpova odluka njegovo sučeljavanje s američkom “dubokom državom” podigla na još višu razinu.

Za vrijeme svog predsjedništva je Trump dva puta bezuspješno pokušavao povući američke trupe iz Sirije. U srpnju 2018. je rekao da su američki ratovi na Bliskom istoku u proteklih 17 godina odnijeli 7000 milijardi dolara i samo doveli do “smrti i uništenja”, te najavio namjeru povlačenja trupa s naftnih polja i plodnih područja sjeveroistoka Sirije, koja su Sjedinjene Države okupirale u savezu s kurdskim YPG milicijama i nekoliko manjih naoružanih skupina lokalnih Arapa. Za okupaciju tog teritorija su se koristili izgovorom borbe protiv takozvane „Islamske države“, a sve to da bi se, uslijed snažnog pritiska unutar zemlje, onda odustalo od tih planova.

Šest mjeseci kasnije, u prosincu prošle godine, Erdogan je potvrdio svoju namjeru pokretanja kampanje protiv Kurda. Trump je u početku pristao na to, rekavši Erdoganu: “Mi smo tamo završili, sad si ti na redu.” Ipak, suočen sa snažnim otporom „duboke države“, uključujući ostavku ministra obrane Jamesa Mattisa i pritisak bliskoistočnih i europskih saveznika, Trump je ponovno „promijenio kurs“.

Iako događaji “na terenu” u Siriji, nakon nedavnog djelomičnog povlačenja američkih snaga i kasnije ofenzive Turske onemogućavaju mogućnost povratka na stanje prije mjesec dana, možda se stvara još opasnija situacija, ne samo zbog pojave nove i puno nestabilnije ravnoteže snaga u Siriji, nego zbog sve više nedosljednih i nepredvidivih postupaka američkog predsjednika koji je zapravo pod opsadom u vlastitoj zemlji.

Povlačenje 1000 američkih vojnika sa sjeveroistoka Sirije je bilo potvrđeno uništavanjem vlastite američke vojne baze u tvornici cementa „Lafarge“ 16. Listopada. Kasnije je objavljena snimka kako su ruski vojnici ušli u napuštenu zračnu bazu Tabqa u kojoj su bili američki i francuski vojnici.

Kao što smo rekli, SAD su u sporazumu dozvolile turskim snagama da stvore „sigurnosnu zonu” duž sirijsko-turske granice i istjeraju stotine tisuća Kurda odatle, što je Erdoganu moglo pružiti priliku da tu regiju naseli milijunima sirijskih Arapa koji trenutno koji žive u izbjegličkim kampovima u Turskoj.

Nakon povlačenja kurdskih snaga su mnogi teroristi pobjegli iz zatvora u kojma su bili zatočeni. Gdje su pobjegli, to je nepoznato, ali je malo vjerojatno da će ih Turska, koja i sama koristi ekstremističke islamističke skupine u borbama na teritoriju Sirije, htjeti prihvatiti.

Istodobno, povlačenje američkih trupa omogućilo je Damasku da ponovno zauzme ogromne sjeveroistočne regije, stvorivši u suradnji s Rusijom uvjete za vraćanje suvereniteta nad većim dijelom zemlje.

Iznenađeni ovim događajima i nesposobni da zaustave Trumpa kao u travnju i prosincu 2018. godine, „duboka država“ je reagirala bijesom.

Republikanski senator i Trumpov bliski saveznik Lindsay Graham proglasio je povlačenje trupa “najvećom greškom njegova predsjedništva”. Bivši direktor CIA-e Leon Panetta je to nazvao “najkatastrofalnijom vanjskopolitičkom greškom koju je američki predsjednik ikad napravio”. Marco Rubio nazvao je Trumpovu odluku “ozbiljnom greškom koja će imati teške posljedice izvan Sirije i može potaknuti iranski režim na daljnje djelovanje”.

Predsjednica Kongresa iz Demokratske stranke, Nancy Pelosi, obavila je tajno putovanje dvodomne delegacije američkog Kongresa u Jordan i Afganistan. Posjet je nazvala “savezničkom kampanjom podizanja svijesti nakon Trumpove odluke o Siriji”. Primjetno je, a to izgleda kao loš predznak, da su sadašnji i bivši vojni čelnici počeli otvoreno kritizirati predsjednika.

Trump je svojim domaćim protivnicima odgovarao nerazumljivim izjavama i ustupcima, oslikavajući vlastiti kontradiktorni stav prema militarizmu i reagirajući na strahove “duboke države” da on pretvara Sjedinjene Države u “drugorazrednu silu”

“Neuvjerljivi su prigovori da, kako kažu, sada pokušavam izaći iz ratova. Možda ćemo se u budućnosti morati boriti, ok? Ako Iran učini nešto pogrešno, udarit ćemo ga kao nikad do sada”, rekao je Trump.

Potpredsjednik Mike Pence je 17. listopada je u Ankaru, gdje su Erdogan i SDF snage pristali na primirje, što je trebalo omogućiti da se Kurdi povuku iz pograničnog područja i da se stvori turska “sigurnosnu zonu”. Trump je istovremeno najavio ukidanje prilično skromnih sankcija uvedenih protiv Turske.

Onda su se Erdogan i Vladimir Putin 22. listopada složili da će Turska i Rusija biti te koje će zajednički očistiti granični pojas širine do 30 km. Prema izvješćima iz tiska, u nastojanju da prisili Trumpa na usvajanje strategije prve linije, Lindsay Graham i umirovljeni general Jack Keen, koji je radio kao komentator za Fox News, pokazali su mu kartu sirijskih naftnih polja, ističući njihovu neposrednu blizinu s Iranom. Zbog toga se čini da Trump sada čak razmišlja o invaziji iz Iraka u jugoistočnu provinciju Deir Ez-Zor, koja je središte sirijske naftne industrije i ima velike zalihe nafte.

Ministar obrane Mark Esper najavio je da je “cilj ovih snaga koje rade s Kurdima blokirati ISIL-u pristup naftnim poljima i drugim strukturama koje mogu iskoristiti za svoje potencijalne prihode”.

Pokušaj lišavanja Sirije njezine nafte neće značiti samo grubo kršenje međunarodnog prava, već i jasnu provokaciju protiv Sirije koja će se oslanjati na vlastite ograničene rezerve nafte i plina u poslijeratnoj obnovi. Provedba ovog plana zahtijevala bi uvođenje teških oklopnih vozila u Siriju, pojačanje zračnih snaga i gotovo sigurno više vojnog osoblja od nekoliko stotina američkih vojnika koji su još uvijek u Siriji. Sjedinjene Države također će pozvati sirijske Kurde da se presele u regiju, čime neizravno doprinose turskom etničkom čišćenju, ali su Kurdi to već odbili.

Okupacija sirijskih naftnih polja također će povećati vjerojatnost sukoba između američke vojske i sirijskih vladinih i ruskih snaga.

Trump je nedavno ponovno pozvao na suradnju s većinski kurdskim SDF snagama, a navodno i kurdsko vodstvo da se s američkim dužnosnicima sastane u Washingtonu. Međutim, SAD sada mogu ponuditi puno manje nego prije i za Kurde više nisu vjerodostojne. Izvješća također pokazuju da pružanjem potpore SDF snagama američke trupe pokušavaju obuzdati razmještanje sirijskih i ruskih trupa. No, kurdsko vodstvo se već složilo s Damaskom i Moskvom da će Kurdi od njih dobiti zaštitu od mogućih napada Turske.

Uvidjevši da njihov projekt „Rojave“ više nije izvediv, barem za sada, SDF se složio integrirati u sirijske oružane snage, iako je kao uvjet postavio dogovor o restrukturiranju sirijske vojske. No, taj zahtjev izgleda više kao formalnost, nego kao oštar stav i „crvena linija“ koju Kurdi neće dozvoliti da se prijeđe.

Nastavak suradnje sa Sjedinjenim Državama ugrozio bi postojeće sporazume Kurda s Moskvom i Damaskom i izazvao porast ofenzivnih operacija Turske. Trumpova administracija je pod velikim pritiskom da vrati američki utjecaj u Siriji, ali je položaj Washingtona oslabio, a broj opcija, osim vojne eskalacije, prilično je ograničen.

Kao što smo rekli, sve što Damask, Rusija, čak i Turska, trebaju učiniti je da utječu na lokalne snage i plemena da ne surađuju ili pružaju bilo kakvu podršku američkim trupama i one će na kraju same napustiti sirijski teritorij, gdje se sada praktično nalaze izolirane u pustinjskim enklavama.