Situacija u Idlibu i kako će Erdogan rješiti problem s Al-Qaedom koja se ne želi povući

Krovna teroristička organizacija Hayat Tahrir Al-Sham, koju u Idlibu vodi sirijski ogranak Al-Qaede, objavila je 15. listopada službeno priopćenje kojim odbija sporazum o uspostavi demilitarizirane zone kojeg su dogovorili Rusija i Turska.

U priopćenju objavljenom na društvenim medijima, Hayat Tahrir Al-Sham je izjavio da neće predati ni jedno od svojih teških oružja, dodajući kako oružje za njih predstavlja crvenu liniju i oko toga nema pregovora.

Rusija i Turska su se na sastanku u Sočiju 17. rujna složili da sukob u Idlibu treba riješiti diplomatski i pregovorima zaraćenih strana, ali prvi korak je uspostava demilitarizirane zone, kasnije predaja oružja i odlazak stranca iz Sirije, a potom bi preostali Sirijci u sjevernoj pokrajini u pregovorima Damaskom, pod pokroviteljstvom Rusije i Turske, pronašli rješenje za budući suživot u jedinstvenoj i nedjeljivoj Siriji.

Iako se ovo čini nemoguća misija, jednom kada odu stranci, kao što se pokazalo u Dara’ai i Qunietri, postane poznato da je jednoj i drugoj strani dosta rata, smrti i razaranja i vrlo lako nađu zajednički jezik, počevši od rješavanja ključnih pitanja kao što su opskrba vodom, strujom, pružanje medicinske skrbi, obnova nužne infrastrukture i sve ostalo što bez suradnje sa središnjim vlastima lokalne vođe ne mogu pružiti stanovništvu. Zanimljiva je i interakcija između bivših “pobunjenika” koji su pristali prijeći na stranu sirijske vojske, koji su se rame uz rame borili protiv terorista “Islamske države” u malom području doline Yarmuk na tromeđi Sirije, Jordana i Izraela, kao i dragovoljni odlazak u borbu protiv ISIL-a oko 500 bivših “pobunjenika” u područje vulkanskog platoa Al-Safa u sjevernoj Suweidi, gdje je prije dva dana u teškim borbama poginuo jedan od najviših zapovjednika bivše brigade Mučenika Ahmad Abdo, Moataz Abu Ali. Ova je skupina ranije u punom sastavu prešla u redove sirijske vojske i Moataz Abu Ali je vodio svoje ljude i NDF snage u napad na ISIL, gdje je poginuo prije nekoliko dana.

Primjer južne Sirije i istočnog Qalamoun, područja Dumayra, je uspješan primjer pomirbe bivših frakcija takozvane “Slobodne sirijske vojske” koje su odbile prihvatiti ideologiju radikalnog islama kakvog su im htjeli nametnuti stranci, ali su bile preslabe da bi im se same suprotstavile i to je jedan od glavnih aduta Damaska u Idlibu.

Međutim, sirijski ogranak Al-Qaede odbija rusko-turski sporazum i uspostavu demilitarizirane zone koja 15 do 20 kilometara duboko u islamističkoj enklavi, odakle su sva teška oružja trebala biti uklonjena do ponoći 15. listopada.

Kako je rok istekao, a dio terorista je još uvijek na svojim položajima, agencija Muraselon prenosi kako je Ankara pozvala Damask da odgodi svaku vojnu operaciju u sjevernim i sjeverozapadnim dijelovima zemlje, kako bi turski operativci imali vremena za istjerivanje terorista iz područja predviđenog za demilitariziranu zonu.

Arapski list Al-Watan je izvijestio da se teroristi i njihovi saveznici Hayat Tahrir Al-Shama nisu povukli iz demilitarizirane zone. List dalje piše rekao da su Hayat Tahrir Al-Sham, skupina Huras Al-Deen i Turkestanska islamska stranka ojačali svoje položaje i sakrili svoja teška oružja, dodavši kako su terorističke skupine odlučile ostati u njihovim uporištima u demilitariziranoj zoni u sjeveroistočnoj Latakiji, Sjeveru Hame, te u jugoistočnom, sjevernom i južnom Idlibu.

U članku se navodi kako je turska obavještajna služba MIT do sada bila neuspješna u uvjeravanju Hayat Tahrir Al-Shama da napusti svoje položaje u demilitariziranoj zoni, dodajući kako je Ankara pozvala Damask preko Moskve i tražila da odgodi sve vojne operacije i da više vremena Turskoj da odradi svoj dio posla s protjerivanjem terorista iz demilitarizirane zone.

Al-Watan navodi kako Turska nije navela određeni datum, ali se procjenjuje da će povlačenje terorista trajati do kraja ovog mjeseca.

Tri navedene frakcije i nekoliko njihovim manjih saveznika su potpisali dokument u kojem navode kako nikada neće položiti oružje i nastavit će se boriti protiv sirijske vojske, bez obzira na sporazum  Rusije i Turske.

Al-Watana je citirao izvore s bojišta koji su naveli “kako su primijetili kako kod navedenih skupina nema nikakvih znakova teroristi povlačenja, nego su, umjesto toga, usmjereni na utvrđivanje svojih vojnih položaja”.

Čak je i takozvani “Sirijski opservatorij za ljudska prava” iz Londona sinoć potvrdio da su teroristi proveli minobacačke napade na položaje sirijske vojske u zapadnom Alepu i sjevernoj Hami, odakle su se prema rusko-turskom sporazumu morali povući.

Turski predsjednik Erdogan je svjestan da Hayat Tahrir Al-Shama kontrolira 60 posto Idliba i bez militanata Huras Al-Deena i Turkestanske islamske stranke ima više od 10 000 boraca. Erdogan nije naivan i neće poslati turske vojnike u izravan sukob s ovako jakim snagama. S druge strane, turski vođa i njegovi obavještajci imaju dugu povijest suradnje sa svim islamističkim frakcijama, uključujući i najradikalnije.

Turska ima svoje snage u Idlibu i može računati na novoformirani Nacionalni fronta oslobođenja, kojeg čini bivša Slobodna sirijska vojska. Snage koje su se udružile pod okriljem Turske tvrde da ukupno imaju blizu 100 000 boraca, ali je realna brojka nekoliko desetaka tisuća.

Čini se da Turska ima dovoljno vojne sile u usporedbi s 10 000 boraca sirijske Al-Qaede, ako bude morala upotrijebiti silu. Turska je puno ulagala u to područje kako bi ojačala svoju sferu utjecaja. Otvarala je škole sa svojim programom, slala humanitarnu pomoć, ali prije svega je slala svoje imame kako bi osigurala dugoročni utjecaj. Trenutno većina stanovnika u Idlibu imaju članove obitelji koji već žive u Turskoj.

Primjetno je da je u Hayat Tahrir Al-Shamu došlo do raskola i gotovo polovica boraca i lokalnih zapovjednika su sada odani Turskoj, ali drugi dio je još uvijek ostao odan ideologiji Al-Qaede, iako je formalno raskinuo sve veze s ovom terorističkom organizacijom i skupina se proglasila izvorno sirijskom revolucionarnom organizacijom. Mnogi nikada nisu zaboravili vojnu, logističku i obavještajnu pomoć koju su dobili iz Turske, koju im turski MIT pruža godinama.

Čak i kada je Turska 31. kolovoza 2018. Hayat Tahrir Al-Sham službeno proglasila terorističkom organizacijom, mnogi članovi ove skupine su to nazvali samo taktičkim potezom.

S druge strane, Nacionalna obavještajna služba Turske (MIT) duboko je povezana sa svim islamističkim skupinama u Idlibu, čak i sa sirijskim ogrankom Al-Qaede.

Simpatije su obostrane. Naime,  Abu Muhammad Al-Maqdisi, poznatiji kao duhovni mentor Abu Musaba Al-Zarqawija, napisao je kako članovi  Al-Qaede trebaju “iskoristiti slobodu” u Turskoj i “izbjeći slučajne  akcije koje bi naštetile Erdoganu”.

Ovaj pozitivan pristup prema Erdoganu je zabilježen i tijekom izbora 2018. godine, kada su selafijske i druge radikalne organizacije prekršile vlastita načela podupirući Erdogana, unatoč njihovim poznatim stavovima protiv izbora kao prakse nevjernika. Neki su nosili plakate sa sloganima: “Ne vjerujemo u demokraciju, ali naši glasovi su za Erdogana”.

Erdoganov strateški plan i dugoročni cilj je kontrolirati sirijsku graničnu regiju kako bi se spriječio jačanje kurdskih YPG snaga. Ugovor o Idlib je za Erdogana alat kojim želi osigurati dugoročne ciljeve i ne dopustiti da PKK poveže borce u regiji. Vjerojatno turski plan uključuje razmještanje boraca u toj regiji protiv kurdskih jedinica, čim Amerikanci napuste regiju.

No, turski vođa mora ispuniti i obećanje koje je dao Vladimiru Putinu,ali želi izbjeći sukob između Hayat Tahrir Al-Shama i Turske u Idlibu, jer bi to moglo uzrokovati val terorističkih napada u samoj Turskoj i zato ide putem pregovore.

Ali čak se i najbolji planovi mogu pokazati pogrešnima.

Ponuda za razoružanje terorista u Idlibu sa sobom nosi mnoge opasnosti. Radikalni ekstremisti imaju veliku bazu unutar same Turske, čak 20 000 militanata, prema izvješću turske policije iz 2016. godine. Oni su u Turskoj od početka sukoba u Siriji bili prilično tihi, jednostavno zato što je vlada dopustila džihadistima slobodno kretanje i izlazak iz Turske. Dakle, sukob između Hayat Tahrir Al-Shama i Turske u Idlibu bi istovremeno postao i sukob između njihovih pristaša i turske države, ali na turskom teritoriju.

Sada je u nedoumici, jer ako sporazum s Rusijom propadne, točno je da će Erdogan tvrditi “kako je učinio sve što je u njegovoj moći da spasi ljude u Idlibu od sirijske i ruske agresije”, što će iskoristiti kako bi očuvao Tursku od vala terorističkih napada, ali time neće očuvati teroriste pred ofenzivom Sirije, Rusije i Irana na Idlib.

Vjerojatno MIT uvjerava čelnike Hayat Tahrir Al-Shama  i neke lokalne šeika da je najbolje prihvatiti sporazum kojeg ne mogu odbiti, jer im prijeti napad od strane Rusije, a s druge strane im otvaraju koridore kako bi pobjegli od potencijalnog napada.

Erdogan na neki način uspije uvjeriti HTS da pristane na njegove uvjete i da vrati teška oružja, on će imati utjecaj u Idlibu, Afrinu, sve do Manbija. Njemu rat u Idlibu ne treba, jer su Amerikanci ranije ovog mjeseca Kurdima istočno od Eufrata isporučili još 500 kamiona oružja i municije. YPG snage su priopćile kako su spremne za sukob s Turskom.

Bez sukoba u Idlibu bi Turska ostvarila nadmoć nad YPG snagama, a Turska bi izbjegla prijetnju da se u zemlju ili duž južne granice zemlje slije nekoliko stotina tisuća izbjeglica. Osim toga, vjerojatno je da će Turska dopustiti da neki od starijih članova Hayat Tahrir Al-Shama dobiju azil u Tursku, kao što je bilo nakon poraza terorista u Aleppu.

Na kraju svega, ako ispadne kako je planirao, bivši sultan Erdogan može doživjeti da Turska postane regionalna sila i hegemon, unatoč gospodarskim problemima i stradanjima Turaka pod njegovim režimom. Turci će ga slaviti kao nespornog čelnika sunitskog islamskog svijeta, spasitelja Idliba i zapovjednika 100 000 plaćenika, ali samo da ostanu južno od granice. To je barem ono što Erdogan želi da se ostvari i on će se toga pridržavati. Ali na kraju, ne treba zaboraviti druge aktere, prije svega Rusiju i Iran, koji su na strani Assada.

Stoga, kao što je rekao Robert Fisk, jedan od najboljih poznavatelja situacije u regiji: “Nikada ne predviđajte budućnost Bliskog istoka. Moja kristalna kugla se odavno razbila.”