Situacija u Siriji i mogućnost novog ulaska turske vojske u rat

Sa sirijskog bojišta dolazi puno vijesti, od kojih su neke dobre, a neke prilično uznemirujuće. S jedne strane, Assadovi generali su stekli brojna znanja koja im pomažu da izbjegnu nepotrebno prolijevanje krvi i pokretanje ”herojskih napada” bez ikakvog taktičkog ili strateškog značaja. S druge, često otvoreno podcjenjuju neprijatelja. U međuvremenu Turska s vrlo značajnim snagama ponovno pokušava ući u sukob, ali je još sa svoje strane granice.

Do danas, sirijske vladine snage prilično uspješno provode ofenzivu na istoku zemlje, uništavajući posljednje uporište terorista ”Islamske države” u Siriji. Međutim, od prošlog tjedna otpor terorista ”kalifata” dramatično raste, ne samo na istoku, nego na gotovo svim bojištima u zemlji.

U nekim su područjima različite skupine, uključujući ISIL i Al-Nusra Front, pokrenule uspješne pokušaje protunapada i sirijska vojska je na tim mjestima pretrpjela gubitke i bila prisiljena na povlačenje. No, pođimo redom.

Vladine snage su ušle u gradić Al-Mayadin, novu samoproglašenu prijestolnicu ”kalifata”, nakon gubitka Raqqe i Deir Ez-Zora. Prema trenutnom stanju na terenu, borbe na obalama Eufrata, malo južnije od Deir Ez-Zora ne ostavljaju nadu da će ISIL uspjeti zadržati ovo uporište.

Nakon Mayadina ostaje još samo Al-Bukamal, a nakon njega je irački teritorij. Neslužbeno je to zona odgovornosti Sjedinjenih Država i američke koalicije, ali nešto sjevernije od Al-Bukamala, na iračkom teritoriju, djeluju velike snage iračkih šiita koje namjeravaju sudjelovati u oslobađanju iračkog pograničnog grada Al-Qaima.

Istovremeno je sirijska vojska počela napredovati duž Eufrata, južno od Deir Ez-Zora, bez čekanja da potpuno oslobodi grad i da ga razminira. Ovu je odluku donio general Issam Zahreddin i Damask ju je odobrio, kako bi se ISIL spriječio da krene u Al-Mayadin i Al-Bukamal i da tamo izgradi jaka utvrđena sjedišta.

Čini se da je ova odluka bila dobra. Dio sirijskog kontingenta je ostao čistiti Deir Ez-Zor, ali je glavnina snaga usmjerena na Al-Mayadin. Oslobođena su šira gradska područja na zapadu u jugu, vladine snage su ušle u prve četvrti, dok je dio snaga zaobišao grad i napredujući na južnom pravcu oslobodio gradsku zračnu luku. Time je grad odsječen od pustinje, iz koje su teroristi provodili ključne taktičke napade.

No, faktor podcjenjivanja neprijatelja je doveo do tragičnog poraza sirijske vojske na autocesti Palmira – Al-Sukhnah – Deir Ez-Zor. Teroristi ”kalifata” su uspjeli presjeći put na tri mjesta i potisnuti vladine snage sjeverno od ceste. Time su znatno utjecali na pravovremeno opskrbu Deir Ez-Zora i utjecali na brzo napredovanje prema Al- Mayadinu.

U slučaju da ovaj put bude neprohodan, sirijska vojska nakon oslobođenja grada tamo neće moći akumulirati strateške zalihe hrane, vode i streljiva. No, lakoća s kojom se ISIL odjednom stvori u pustinji u sred bijela dana, što se vidi i prema dokumentaciji napredovanja njihovih kolona, često zbunjuje vladine snage i dovodi ih u situaciju da nisu u stanju pružiti učinkovitu obranu.

O mjestu polaska i okupljanja terorista ”Islamske države” postoje tri teorije. Prema jednoj su to militanti iz područja koja graniče s Kurdima i oni koje su kurdske YPG snage na sjeveru pustile da izađu iz njihovog okruženja. Prema drugoj dolaze iz Iraka, gdje pred ofenzivom iračke vojske napuštaju velike dijelove teritorija, ranije u Tal Afaru, a nedavno u Hawiji. Ruski general Konašenknov je rekao kako ruska vojska ima dokaze da se ISIL okuplja u ”crnoj rupi’ koju predstavlja područje pod kontrolom američkih snaga u blizini Al-Tanfa i na jordanskoj strani granice. Moguće su sve tri teorije koje objašnjavaju formiranje borbenih skupina terorista ”kalifata”, koje se onda lako i brzo kreću kroz sirijsku pustinju.

Ranije je sirijsko i rusko zrakoplovstvo imalo vremena primijetiti takve pripreme još u fazi formiranja kolona. No, čini se da su ovaj put bili usredotočeni na druge fronte i došlo je do neugodnih posljedica. Nakon silovitog napada je šteta u većem dijelu sanirana. Raznih interaktivne karte daju različite informacije. Na primjer, ruska vojna karta Military Maps Info navodi kako je prometnica M-20 u potpunosti prohodna, dok Syria Live Map, koja citira uglavnom izvor s društvenih mreža dio prometnice i dalje vodi kao da je pod kontrolom terorista ”Islamske države”.

Pad sela Abu Dali – ”Duty-free shopa” u Idlibu

Prošli tjedan je posebnu pozornost privukao iznenadni napad terorista u ”islamističkom rezervatu Idlib”. Tamo su teroristi koalicije Hayat Tahrir Al-Sham pokrenuli napad na malo selo Abu Dali koje graniči s pokrajinom Hama.

Dok su trajale borbe svi su na ovu ofenzivu terorista gledali kao na pokazatelj omjera snaga između sirijske Al-Qaede i vladinih snaga. Gotovo nitko nije ni znao da je ovo selo nekoliko godina služilo kao neka vrsta područja zona slobodne trgovine. Selo je formalno kontrolirala mala skupina vladinih vojnika, odnosno lokalnih boraca NDF snaga. Abu Dali je zapravo postao neformalni centar za krijumčarenje u kojem su sudjelovale sve zaraćene strane.

Njegovu relativnu ”uspješnu” sudbinu u ovom ratu je okončao Al-Nusra Front, koji je pokrenuo napad na selo, a kada su lokalni borci u početku uspjeli pružiti otpor, teroristi su krenuli južno, zauzeli susjedni grad Mushayrifah i odsjekli Abu Dali od ostatka teritorija pod kontrolom Damaska.

Abu Dali je izgubio svoj status neutralnog trgovačkog centra, a teroristi su ga vrlo lako zauzeli. Selo je napadnuto s nekoliko strana. Vojna jedinica je pretrpjela gubitke, zarobljen je nekoliko desetaka lokalnih boraca i izbuljen jedan tenk. Kasnije je rusko zrakoplovstvo provelo oko 20 zračnih udara na uporišta islamista, ali je područje izgubljeno.

Sirijci su gubitak pravdali masovnom uporabom bombaša samoubojica, ali su oni u ovom ratu postali uobičajena stvar i svaka obrana računa da će napad biti pokrenut s nekoliko bombaša samoubojica, nakon čega slijede napadi s oklopnim i terenskim vozilima i pješaštvom. Moguće je da lokalno zapovjedništvo nije htjelo imati veće gubitke braneći selo ionako sumnjivog ugleda.

Iz ”islamističkog rezervata” u Idlibu se granatira i zračna luka Hama, uglavnom iz sustava ”Grad”. Srećom, ovi napadi su rijetko uspješni, jer oštete okolne zgrade, ali je zračna luka ostala netaknuta.

Teroristi projektile velikog kalibra nastavljaju koristiti i u Deir Ez-Zoru, očito kao dio psihološkog pritiska. Pitanje je gdje ih sada nabavljaju u takvim količinama. Sada teroristi trpe velike gubitke, osobito od zračnih udara, a ipak uspijevaju imati zalihe oružja, opreme i goriva, značajnijima nego što se mislilo.

Za oružje, streljivo, ručne bacače i projektila vlada u Damasku tvrdi da su američke isporuke, a oružje je prikazano i na stranici Ministarstva obrane.

Nakon objave na internetu ulaska u Siriju terorista Al-Nusra Fronta, portal Moon of Alamaba tvrdi kako Erdogan igra dvostruku igru i da i dalje isporučuje oružje svim terorističkim skupinama u Idlibu, samo kako bi se borile protiv Kurda u kantonu Afrin.

Situacija je komplicirana i Al-Qarayatynu, gdje se ISIL stvorio ”niotkuda” i brzim napadom duboko u pozadini uspio protjerati vladine snage iz grada i okolnih područja. Iako je situacija prijetila da se stvori ”kotao” iz kojeg će teroristi moći pružati otpor, vladine snage su s pojačanjima očistile sva područje oko grada, a jučerašnjim povratkom uzvisina na jugoistoku je Al-Qarayatyn sada pod punom vatrenom kontrolom sirijske vojske. Napad na sam grad još nije pokrenut.

Problem je što su sve najbolje jedinice sirijske vojske prebačene na istok, a sjever uglavnom pod kontrolom drži  rusko zrakoplovstvo, koje područja u kojima provodi udare doslovno preplavi leševima terorista. Unatoč tome, neki gradovi i sela i dalje prelaze iz ruke u ruku nekoliko puta. Abu Dali je samo jedan od primjera.

Paralelno navedenim ovim aktivnostima se pojačava utrka za područja Eufrata, gdje istovremeno djeluju vladine snage i  Kurdi koje podržavaju SAD. No, kurdske snage su se usredotočile na nadzor nad naftnim poljima u tom području, dok im je borba protiv terorista ”Islamske države” postala sporedna stvar. Unatoč izvješćima o borbama protiv ISIL-a, na internetu nema fotografija ili snimaka značajnijih sukoba SDF snaga i militanata ”kalifata”.

Utrka za naftu je priča koja se naglašava, ali ona u ovom slučaju ne mora nužno biti istina. Rat u Siriji se nikada nije vodio isključivo za naftu. To za Kurde može biti važno u svjetlu iračkog referenduma i daljnje političke trgovine, ali nije glavni čimbenik koji bi mogao dovesti do sukoba protiv vladinih snaga.

Sada je 4. mehanizirana divizija gotovo u potpunosti prešla na lijevu obalu Eufrata i izravno je kontaktu s teritorijem pod kontrolom Kurda.

Na autocesti Palmira – Deir- Ez-Zor se borbe nastavljaju i prerano je govoriti o prevladavanju krize. Vladini izvori su izvijestili o potpunoj uspostavi kontrole nad cestom, ali bi snimke prolaska vojnih konvoja i humanitarne pomoći bile najbolji dokaz da je to zaista tako.

Naravno, čak i ako cesta nije sigurna, to je pitanje koje će se riješiti u nekoliko dana, što je već tradicionalna igra povrata izgubljenih područja, koju su sirijski generali davno apsolvirali, još na cesti Itriyah –Khanasser, južno od Aleppa.

Istina je da su komunikacije rastegnute i  nema dovoljno rezervi. No, postoje i drugi načini za izbjeći neočekivane udarce iz pustinje, koji se provode kao u vrijeme Lawrencea od Arabije, koji je sličnim napadima terorizirao turske komunikacije. Konačno, izviđački zrakoplovi i bespilotne letjelice se ne šalju u misije samo iz puke zabave.

Proteklih dana Turska također postaje sve aktivnija, iako nitko ne zna što je točno dogovoreno između Moskve i Ankare o situaciji u Idlibu. To bi bilo zanimljivo znati, posebno nakon tužne priče Al-Babom.

Prvo je predsjednik Erdogan najavio kopnenu vojnu operaciju i prve turske jedinice su prešle sirijsku granicu u smjeru Idliba 9. listopada. Zapravo, to bi bio novi pokušaj uključivanja Ankare u rat. Prema više izvora su vojne obavještajne službe Turske pokrenule pregovore s bivšom ”umjerenom opozicijom”, ostacima takozvane ”Slobodne sirijske vojske”, koja bi trebala zauzeti što veći dio pokrajine Idlib.

Ostatak “rezervata” bi trebala preuzeti Rusija. Možda bi rezultat takvog scenarija bio raspoređivanje kontingenta ruske vojne policije, budući da je pokrajina Idlib proglašena zonom za de-eskalaciju sukoba. Međutim, Rusija u bilo kakvom primirju ne prihvaća Ahrar Al-Sham i druge teroriste, koji drže dvije trećine teritorija ”islamističkog rezervata”, uključujući i sam grad Idlib.

Prije načelnika stožera turske vojske, generala Hulusija Akara, pokrajinu Hatay je posjetio prvi obavještajac Turske, Hakan Fidan, jer će tamo vjerojatno biti sjedište turske ofenzive. Operacija uključuje 5. oklopnu brigadu sa sjedištem u Gaziantepu, vjerojatno i dvije mehanizirane brigade, uključujući 39. od Iskenderuna, te dijelove vojne policije i specijalnih snaga. U tom slučaju bi na bojno polje stupila i privatna turska vojna tvrtka SADAT, koji ima puno iskustva u suradnji sa ”sirijskom naoružanom opozicijom”.

U to su područje upućene i kolone tenkova “Leopard” njemačke proizvodnje, iako se baš i nisu dokazali u kampanji u Al-Babu. U Ankari ističu kako djeluju u okviru sporazuma postignutih u Astani, iako ima i komentara da će Erdogan u Idlibu glumiti borbu protiv Al-Nusra Fronta i njihovih saveznika, samo kako bi mogao pokrenuti napad na Kurde u Afrinu. No, problem za Tursku što u Afrinu Rusija ima možda veći utjecaj od Sjedinjenih Država i često su se mogli vidjeti ruski vojnici u patrolama po kantonu.

Međutim, kako god stvari trenutno izgledale i što god činili neprijatelji Sirije, sirijska vojska je ravnotežu snaga preokrenula u svoju korist, oslobođena su velika područja zemlje i ponekad, iako rijetko to čine, pozornost treba usmjeriti i na nijanse koje mogu dati odgovore na brojna otvorena pitanja.