Skriveni Interesi: Skladištenje Ugljika kao uvod u otimanje zemlje

Kako se Bidenov režim kreće prema masovnoj ekspanziji sistema za hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) kako bi do 2050. godine postigao nultu neto Ameriku Ujedinjenih nacija , niko ne bi trebao zaboraviti ono što se dogodilo u Satartiji, u okrugu Yazoo, Mississippi.

Uveče 22. februara 2020. godine, gradić Satartia potresao je glasan udar i zahvatila ga magla od gadnog gasa. Ubrzo nakon toga, ljudi Satartije su saznali da su grmljavinu i bijeli oblak izazvao cjevovod debljine 2 inča koji nosi ugljični dioksid pod pritiskom, što je izazvalo eksploziju leda i zagušljive razine plina CO2.

Eksplozije CO2 i curenja gasa ugrožavaju živote i zdravlje ljudi

Eksplozija u Satartiji zaustavila je javni prevoz, a devet osoba poslalo je u bolnicu. Curenje plina izazvalo je poteškoće s disanjem mnogim stanovnicima i moglo bi biti odgovorno za respiratorne probleme ovih ljudi u budućnosti. Neprijatan miris, koji je uključivao sumporovodik, na kraju je pomogao da se mnogi stanovnici spasu od daljeg oštećenja pluća. Da je eksplozija uključivala samo gas CO2 , ne bi bilo mirisa i mnogi bi ljudi nastavili da udišu gas, ne znajući da su im respiratorni sistemi oštećeni. Naftovod je bio u vlasništvu Denbury Inc., samoproglašenog lidera u transportu CO2. U Satartiji, Denbury izvlači plin iz drevnog vulkanskog otvora zvanog Jackson Dome i ispušta ga.

Katastrofa Satartia bi trebala poslužiti kao upozorenje. Ovi rizični i nepotrebni projekti hvatanja i transporta ugljenika se povećavaju i proširuju se u budućnosti. Pored subvencija, finansija i poreskih kredita, vlada je izdvojila 10 milijardi dolara za CCS projekte. CCS uključuje hvatanje ugljičnog dioksida iz industrijskih i drugih izvora, njegovo komprimiranje i transport kroz cjevovode do podzemnih geoloških formacija i neiskorištenih naftnih bušotina za skladištenje. Denbury također koristi tehnologiju za izbacivanje više nafte iz aktivnih bušotina.

Trenutno, tri kompanije – Navigator Energy Services, Wolf Carbon Solutions i Summit Carbon Solutions – rade na izgradnji mreže za “dekarbonizaciju” proizvodnje etanola na Srednjem zapadu. Samit zapravo planira uhvatiti ugljični dioksid iz 31 fabrike etanola kukuruza u pet država, transportovati ga 2.000 milja cjevovodom i ispustiti 18 miliona tona godišnje u Sjevernoj Dakoti. Kompanija se podstiče sa 600 miliona dolara kredita poreskih obveznika godišnje. Poslali su geodete na privatno vlasništvo duž trase cjevovoda i osigurali 375 ugovora o služnosti.

Cilj za 2050. je podsticanje masovnog državnog otimanja zemlje

Cilj za 2050. godinu je postavljen: uključivat će 65.000 milja cjevovoda koji transportuje ugljični dioksid preko Sjedinjenih Država. Trenutno postoji 50 cjevovoda, dužine 5.000 milja, koji prenose 70 miliona tona ugljičnog dioksida godišnje za poboljšanje crpljenja nafte. Programeri sada traže dozvole za višedržavne CCS projekte koji bi transportovali ugljični dioksid iz postrojenja za etanol na srednjem zapadu duž oko 3.500 milja cjevovoda.

Ova ogromna mreža cjevovoda prijeti ljudskim naseljima i ekologiji, i još gore, dovodi mnoge ljude u opasnost od ovih eksplozija CO2, poput one koja se dogodila u Satartiji. Čak ni naučnici koji podržavaju CCS nisu sigurni šta će se na kraju dogoditi sa ugljen-dioksidom koji se pumpa pod zemlju. Situacija bi mogla postati opasnija kako godine odmiču. Štaviše, vlasnici zemljišta u poljoprivrednim zajednicama zabrinuti su zbog velikih odluka u cijeloj državi koje isključuju projekte za nejavnu upotrebu koji bi mogli uništiti njihove farme, uzrokovati curenje plina i uzrokovati pad vrijednosti njihove imovine.

Nobelovac John Clauser izjasnio se protiv agende klimatskih promjena, nazvavši je “opasnom korupcijom nauke koja prijeti globalnoj ekonomiji i dobrobiti milijardi ljudi”. William Happer i Richard Lindzen, obojica cijenjeni klimatski naučnici, napisali su da je šteta od emisije ugljičnog dioksida preuveličana „nenaučnom metodom analize zasnovanom na konsenzusu, recenziranju, vladinom mišljenju, modelima koji ne funkcionišu i branju trešanja .” Viv Forbes, geolog i osnivač Carbon Sense Coalition, opisuje ove CCS projekte kao „glupu šemu koju su osmislili zeleni fanatici kako bi žrtvovali milijarde dolara i tokove energije kako bi zakopali ovaj bezopasni, nevidljivi plin koji podržava život u nadi da će umiriti globalne bogovi zagrevanja.”

Na kraju, CCS projekti predstavljaju teret za poreske obveznike, predstavljaju direktnu prijetnju životnoj sredini i ljudima i predstavljaju unosno otimanje zemlje koje potiče od vlade.