Sloboda tiska vrijedi samo kada novinari nisu Rusi

Kada se govori o Rusiji Vladimira Putina u Europi kao da je teško biti nepristran i dosljedan. To se posebno odnosi na europske kancelarije i velike zapadne medijske kuće, što se nedavno vidjelo po dvostrukim standardima u procjenama činjenica koje uključuju Moskvu. Ovdje je nedavni primjer.

”Nestanak” ruske novinarke u Ukrajini

Prema potvrđenim informacijama je  ruska novinarka ”Prvog Kanala”, Ana Kurbatova, uhićena i protjerana iz Ukrajine, iako je legitimno obavljala svoju profesiju. 31. kolovoza je ruska televizija ”Prvi Kanal”, za koju novinarka radi, prijavila nestanak svoje kolegice koja je radila na teritoriju Ukrajine.

Ruska novinarka u stvari nije ”nestala”, nego su je doslovno oteli pripadnici Sigurnosne službe Ukrajine (SBU), što je ubrzo potvrdila i glasnogovornica SBU Elena Gitlijanskaja u Kijevu.

Međutim, glasnogovornica je rekla da je postupak pritvaranja u cijelosti proveden u skladu sa zakonom, te da je novinarka ubrzo protjerana iz zemlje zbog toga što je obavljanjem svoje djelatnosti ”štetila nacionalnim interesima Ukrajine”.

Ova se epizoda ne razlikuje puno od nedavne u Estoniji, kada je ruskim novinarima iz međunarodne novinske agencije engleskog naziva ”Rossiya Segodnya”, koju ne treba miješati s televizijom RT, zabranjeno praćenje summita ministara vanjskih poslova EU održanog u Tallinnu. U tom slučaju Estonije nije htjela pružiti nikakvo objašnjenje za zabranu.

Umjesto da trošimo riječi na očiglednu primjenu dvostrukih standarda, dok se istovremeno stvara privid slobode tiska i govora, zanimljivije je promatrati kako funkcionira ovaj mehanizam.

Mediji i institucije EU šute kao zaliveni

Doista je neugodna, ako ne i zastrašujuća, šutnja Europske unije o represiji Kijeva i odluci vlasti Estonije. Od glavnih europskih medija je samo talijanski list Il Giornale izvijestio o slučaju Ane Kurbatove, dok je na europskoj i međunarodnoj razini tek Reuters napisao dva retka o incidentu, ali s člankom kojeg je završio s komentarom o ”ruskoj propagandi” i ”situaciji u Donbasu”. O zabrani Estonije je pisalo samo talijansko izdanje portala Sputnik News.

Na institucionalnoj razini je tišina bila još više zaglušujuća. Od strane čelnika u Bruxellesu nije stigla nijedna riječ. Vrlo sumnjiva tišina, pogotovo ako uzmemo u obzir trenutne i žestoke reakcije koje su europski dužnosnici rezervirali samo za uhićenja ruskog političkog redikula Alekseja Navalnog.

Podsjetimo, kada je  u ožujku ove godine  poznati kritičar Putina, Aleksej Navalni  uhićen za organiziranje neovlaštenih demonstracija u Moskvi, jedan od glasnogovornika EU je rekao: ”Policijske operacije u Ruskoj Federaciji, kojima se pokušalo rastjerati prosvjednike i u kojima je uhićeno stotine ljudi, uključujući oporbenog lidera Alekseja Navalnog, sprečavanje je ostvarivanja njihovih temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja, udruživanja i mirnog okupljanja, koja su priznata i ruskim Ustavom.”

Naime, tada je Navali uhićen ne zato što je prosvjedovao, nego zato što je prosvjede s mjesta i rute gdje su ih dozvolile gradske vlasti namjerno preusmjerio na ključnu prometnicu u centru metropole, gdje stotinjak ljudi može zakrčiti promet u cijeloj Moskvi.

Čak i ako ostavimo po strani grešku u identificiranju Navalnog kao ”lidera oporbe”, koji na nacionalnoj razini nema nikakvu podršku, a kada se god kandidirao na lokalnim izborima je broj glasova koje je dobio bio smiješan, važno je sjetiti se kako su u EU naglasak dali na pitanja kao što su ”sloboda izražavanja”, istu slobodu koja je nedavno uskraćena Ani Kurbatovoj i novinarima međunarodno akreditirane  agencije ”Rossiya Segodnya”.

Ova ravnodušnost je svojstvena samo Europskoj uniji, jer na brifinge u Bijeloj kući i Washingtonu slobodno ulaze novinari televizije RT i drugih ruskih medijskih kuća i agencija.

Međutim, amnezija dužnosnika Bruxellesa nije prošla nezapaženo. Europska federacija novinara je putem svoje internetske platforme odlučila prijaviti incident Vijeću Europe, koje nije dio EU. Naime, Vijeće Europe je međunarodna organizacija 47 država članica šire europske regije, uključujući Rusku Federaciju, a zadaća mu je  jačanje demokracije, zaštita ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu. Iako u Vijeću Europe, što je logično, dominiraju stavovi većine zemalja koje čine EU, ne treba ga miješati s Vijećem Europske unije ili Europskim vijećem, koji su pak tijela Europske unije.

Iako pod jakim političkim utjecajem Bruxellesa, gdje je razina rusofobije dosegla razmjere kao nikada u povijesti, Vijeće Europe bi se moglo, ako se bude držalo svog statuta, nositi s ovim problemom i izvršiti politički pritisak na one koji proizvoljno tumače novinarske slobode bilo kojeg novinara, bez obzira na zemlju iz koje dolazi i kuću za koju radi.