Nizozemska se priprema za saslušanje koje će koštati 50 milijardi dolara (plus troškovi pravnog postupka) zbog sramotnog bivšeg naftnog carstva bivšeg oligarha

Rusija osporava najveću svjetsku arbitražnu presudu na Vrhovnom sudu Nizozemske, jer je petnaestogodišnja bitka oko imovine nekadašnje najveće naftne kompanije u zemlji došla do vrhunca.

U veljači je nizozemski Žalbeni sud potvrdio prethodne nagrade suda s Ugovorom o energetskoj povelji i naložio Moskvi neka bivšim dioničarima Jukosa isplati 50 milijardi dolara plus kamate, nakon što je ruska vlada 2003. poduzela mjere zbog optužbi za prijevaru i utaju poreza. Ruske tvrdnje promatrane su kao “izvlaštenje” Jukosove imovine, nešto što Moskva gorljivo poriče.

U međuvremenu su odvjetnici te zemlje zatražili od najviših nizozemskih sudaca neka interveniraju i obustave odluku, a Vrhovni je sud početkom ovog mjeseca počeo saslušavati odgovarajuće usmene argumente. Niži sud, tvrde, nije razmotrio kršenje antikorupcijskih zakona od strane tvrtke kao ni to da oni koji bi imali koristi od nagodbe nisu niti “bona fide” niti “strani” investitori zaštićeni Ugovorom o Europskoj energetskoj povelji. Rusija osporava mutne okolnosti u kojima je tvrtka stečena i mrežu kompanija koje su pod nadzorom oligarha Jukosa, koji su podnijeli tužbene zahtjeve.

Kako se slučaj odštete za dioničare Jukosa odugovlačio, tako je on razotkrio napetosti između ruskog i međunarodnog prava. Iako je Moskva u početku bila potpisnica Ugovora o Energetskoj povelji, Rusija ga nikada nije ratificirala i primijenila ga je samo privremeno. Štoviše, kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama, nedavni ruski ustavni amandmani dali su ruskom Ustavnom sudu ovlast za preispitivanje presuda stranih i međunarodnih pravosudnih tijela.

Najveća odšteta u povijesti

Iznos od 50 milijardi dolara plus dodatni troškovi postupka čini ovaj slučaj najznačajnijom arbitražom u povijesti, u svijetu. Ukupna predložena nagodba slična je godišnjem iznosu kojeg Rusija izdvaja za obranu. S obzirom na to da se Kremlj usredotočio na smanjenje duga na povijesne najniže razine, progonjen povijesnim iskustvima spiralne inflacije i teškom otplatom zajma, podmirivanje takvog iznosa ima očite posljedice.

Pravna bitka dolazi u vrijeme kadase odnosi između Moskve i Europske pogoršavaju. U listopadu se ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov oglasio u vezi s rastućom napetošću sa zapadnim državama, rekavši kako je “vjerojatno najbolje da prestanemo razgovarati s onim ljudima na Zapadu koji su odgovorni za vanjsku politiku i koji ne razumiju potrebu međusobnog dijaloga s poštovanjem.”

Pravni postupak možda će samo povećati razdor između Kremlja i EU, što će samo možebitno pojačati ruske tvrdnje da je Europska Unija otvoreno antiruska.

Rast carstva Jukos

Jukos je bio među brojnim poslovnim divovima koji su proizašli iz tržišnih reformi započetih za vrijeme Mihaila Gorbačova 1980-ih, ali ozbiljno ubrzanih 1990-ih, kad je tadašnji predsjednik Boris Jeljcin krenuo u liberalizaciju gospodarstva. Postao je krunski dragulj poslovnog carstva kontroverznog oligarha Mihaila Hodorkovskog, jer je ono što je postalo poznato kao shema ”Zajmovi za dionice” zapravo pribavilo ogromno bogatstvo nekolicini ljudi. Ova i slične dražbe dovele su izravno do stvaranja klase oligarha u Rusiji.

Niz ovakvih ekonomskih reformi i povećanje političke autonomije ponuđenih republikama sastavnicama započele su niz događaja koji su razbili Sovjetski Savez. 1991. oružane snage, potpomognute tvrdokornim komunistima, krenule su u borbu za kontrolu nasuprot vladi Gorbačova vojnim napadom na moskovsku Bijelu kuću. U kultnim scenama uz pomoć kojih je došao na mjesto predsjednika novoosnovane Ruske Federacije, Jeljcin je, uzjahavši tenk, okupio narodnu potporu protiv puča.

Kako je jedan politički sustav ustupao mjesto drugome, politička pripadnost i poslovna vjerodostojnost Hodorkovskog pružila mu je jedinstveno stajalište, a on je uvršten u prvu Jeljcinovu vladu kao ekonomski savjetnik. Brze tržišne reforme ili kako je bilo poznato, “šok terapija” koju je provodio Jeljcinov tim značili su da su milijuni Rusa gotovo preko noći izgubili životnu ušteđevinu. Cijela industrija zaustavljena i siromaštvo se brzo povećalo.

Ali to je stvorilo i mogućnosti za ljude poput Hodorkovskog, dok je vlada pokušavala rasprodati državne tvrtke i njihovu imovinu radi poticanja gospodarstva. Jukos je bila jedna od takvih tvrtki, osnovana iz naftnih operacija u Sibiru i Samari i spremna za prodaju. Ekonomski kaos koji je definirao to razdoblje stvorio je učinkovitu metodu ”svima dostupno”; na namještenoj aukciji, Hodorkovski je sa svojim pratiteljima kupio tvrtku za samo 170 milijuna dolara. Njezina se istinska vrijednost u to vrijeme procjenjivala na oko 5 milijardi dolara, što je navelo jednog ekonomskog savjetnika da prodaju opiše kao “prijevaru stoljeća.”

Detalji dražbe i dalje su mutni, ali znalo se da su takve rasprodaje bile uobičajene u to doba. Banke koje su djelovale kao navodno nepristrani posrednici u ponudama često su bile u vlasništvu i pod utjecajem oligarha koji su davali ponude.

Bivši većinski dioničari Jukosa uključuju brojne visoko utjecajne poslovne lidere poput Leonida Nevzlina, koji je bio potpredsjednik tvrtke do bankrota. Nevzlin je ulogu preuzeo nakon banke Mentapep, na čijem je čelu stekao značajan udio u naftnoj kompaniji. Ako se potvrdi odluka nizozemskog suda, Nevzlin bi mogao biti proglašen najvećim pojedinačnim korisnikom.

Ranije je izviješteno da su on i drugi dioničari istraživali pritiske američke i europske vlade u pogledu oduzimanja ruske imovine, u slučaju odbijanja plaćanje odštete od strane vlade.

Jukosov raspad

Na vrhuncu, Jukos je proizvodio 20 posto ruske nafte, što ga čini jednim od najvećih svjetskih poduzeća. Tvrtka, osnovana privatizacijom državnih industrija nakon pada Sovjetskog Saveza, bila je kruna kontroverznog oligarhijskog poslovnog carstva. Hodorkovski je bio smatran najbogatijim čovjekom Rusije, s procjenjivanim osobnim bogatstvom od 15 milijardi dolara, sve do uhićenja zbog optužbi za prijevaru 2003. godine.

Kao Jeljcinov nasljednik, predsjednik Putin je osobnim prioritetom umanjio političku moć oligarha. Hodorkovski je postao istaknuti kritičar Kremlja, ali tvrdio je da se njegovo protivljenje odnosi na promicanje demokracije i liberalnih vrijednosti.

Pod težinom nepodmirenog poreza od 27 milijardi dolara proizašlog iz kriminalnih radnji Jukosovog menadžerskog tima, imovina tvrtke je zamrznuta, što je dovelo do propasti tvrtke. Sada već bivši oligarh odslužio je 10 godina zatvora nakon što je osuđen, ali je pušten 2013., nakon predsjedničkog pomilovanja od Putina.

Hodorkovski je uvijek tvrdio da je osuđujuća presuda isključivo rezultat njegovog protivljenja Kremlju. Međutim, iako je niz zahtjeva podnijet Europskom sudu za ljudska prava, sud je u konačnici presudio da njegovo suđenje nije bilo politički motivirano.

Očekuje se da će državni odvjetnik nizozemskog Vrhovnog suda (DSC) u petak, 13. studenog, dati svoje mišljenje o obustavi arbitražne presude Jukosa. Ovo će mišljenje otvoriti put DSC-u prema objavi suspenzije Jukosovih potraživanja do kasnijeg rješavanja glavnog slučaja. U međuvremenu, konačna presuda DSC-a u slučaju koja će koštati 50 milijardi dolara plus dodatnih sudskih troškova, za Jukos treba biti objavljena 2021. godine.