Snovi EU da ponovi Kissingerovo „remek djelo“ i zbliži se s Rusijom na štetu Kine

Europa je 2014. pristala igrati prljavu ulogu u ukrajinskoj krizi protiv Rusije. Ukrajina takozvanim „okretanjem Zapadu“ nije dobila ništa, a puno je izgubila. I nevjerojatno je da još uvijek igra tu ulogu. Međutim, ako se korumpirane i špiljskim galicijskim nacionalizmom opijene ukrajinske političare može razumjeti, povijest će ulogu Europe početkom 2014. zapamtiti kao primjer iracionalnog ponašanja, koje, usprkos vazalskom odnosu europskog feuda u odnosima s Washingtonom, nema opravdanja.

Ono što su ministri vanjskih poslova Radosław Sikorski, Laurent Fabius i Frank-Walter Steinmeier napravili kao jamci mirne tranzicije vlasti i održavanja slobodnih i fer demokratskih izbora, učinili kasno navečer 21. Veljače 2014., da bi nekoliko sati poslije rulja s Maidana dovršila provedbu državnog udara, trajna je sramota „europske diplomacije“. Europa se ujutro 22. veljače kao sa svojim akterom u ukrajinskoj krizi našla s politički polupismenim Vitalijem Kličkom, koji je prethodno čuo nekoliko govora o demokratskim slobodama i javnoj upravi u njemačkoj Zakladi Konrad Adenauer, dok su američke obavještajne službe već imale spremne ljude za sve ključne pozicije u zemlji. Odnos američke uprave prema EU i njezinoj ulozi u ukrajinskoj krizi najbolje  opisuje izjava bivše pomoćnice državnog tajnika za euroazijska pitanja Victorije Nuland, koja je na pitanje veleposlanika u Kijevu Geoffreya Pyatta o tome što će reći EU na sve to, odgovorila kratko: „You know, Fuck the EU.“ I zaista je tako. Od 2014. do danas EU i europske „sile“ slijepo provode američku agendu na istoku kontinenta, nekad se ponašajući prema Rusiji čak i gore od ključnog aktera u ovom križarskom ratu protiv Ruske Federacije.

Ali Europa mora napustiti duh križarskih ratova i promijeniti odnose s Rusijom. O tome svjedoče ispitivanja javnog mišljenja i govori raznih europskih političara. Najbolji primjer je članak bivšeg francuskog ministra vanjskih poslova Huberta Védrina u kojem je ukorio Europu što se ljuti na Ruse samo zato što su oni ostali Rusi. Međutim, postoji još nešto što Europi tjera u savez s Rusijom, ali i ovaj put proračunati i na štetu treće sile, a to je strah od Kine. EU bi sada pod svaku cijenu da obnovi veze s Moskvom, ali da joj Rusija postane saveznik u sučeljavanju s azijskim divom. Ovo je vrlo zanimljiva situacija u kojoj EU umišlja da je u stanju postići ono što je Kissinger uspio s Kinom u sukobu sa Sovjetskim Savezom. Hoće li uspjeti? Ipak je Rusija i europska država i za veliki broj Rusa je Kina „daleka azijska sila s kojom nemaju ništa zajedničkog“. Barem ne onoliko koliko, na primjer, „imaju s Njemačkom“, što je paradoks zato što Moskva ne može računati na prirodne saveznike u slavenskom svijetu.

Velika većina Europljana zalaže se za poboljšanje odnosa s Rusijom, što svjedoči istraživanje provedeno po nalogu Sputnika preko svih njegovih ureda na Starom kontinentu. Naravno, reći ćete da se tim podacima ne može vjerovati, jer je logično da će za ruske medije anketirani najvećim dijelom govoriti pozitivne stvari o Rusiji.

No, istraživanje nije provedeno na internetskim stranicama Sputnika, već ga je za rusku medijsku kuću provela je najstarija francuska tvrtka IFop, a njeni se podaci, primjerice za Njemačku, ne razlikuju previše od ostalih anketa koje provode lokalni sociolozi.

Stanovnici četiri glavne europske zemlje su upitani žele li u skoroj budućnosti poboljšati odnose s Rusijom. I nije se radilo o odnosima njihovih zemalja s Rusijom, već o odnosima Europske unije i Rusije. Pokazalo se da velika većina podržava obnovu dijaloga. Normalizaciju odnosa podržalo je 84 posto Nijemaca, 78 posto Talijana, 75 posto Francuza i čak 68 posto Britanaca. A nisu ni svi ostali bili protiv. Naime, bilo je neodlučnih, a pokazalo se da je najveći broj protivnika poboljšanja odnosa u Britaniji, ali ih je bilo svega 16 posto.

To jest, čak i u Velikoj Britaniji, povijesno neprijateljski nastrojenoj prema Rusiji, onih koji su za obnovu odnosa je četiri puta više od onih koji su protiv. U Njemačkoj je omjer 8 prema 1, u Italiji i Francuskoj gotovo 6 prema 1.

Takvi osjećaji nisu vijest i zanimljivo je da neprestano raste broj onih koji se zalažu za normalizaciju. Osim toga, sve je jači jaz između raspoloženja ulice i elite, točnije onog dijela europske elite koji vodi Europsku uniju. U Europskoj komisiji je sada bivši ministar vanjskih poslova Španjolske Josep Borrell, sada odgovoran za vanjsku politiku EU, nazvao Rusiju “starim neprijateljem Europe”.

Jaz između paneuropskog i stava nacionalnih vlasti također raste. Već duže vrijeme većina država EU se pojedinačno zalaže za normalizaciju odnosa i na nacionalnoj razini čine sve što je moguće za razvoj suradnje i smanjenje štete od međusobnih sankcija. Ali nadnacionalna, paneuropska razina vlasti ih prisiljava da se čvrsto drže u ujedinjenom frontu, koji neće puknuti dok elite najvećih europskih zemalja ne odluče da je trenutak za reviziju odnosa s Rusijom.

U principu, taj je proces započeo u posljednjih godinu dana.

Zbog Brexita i slabljenja Angele Merkel, francuski predsjednik Macron se zalagao za preispitivanje odnosa s Moskvom. Istina, bez puno napretka, ali je važna sama poruka.

Atlantisti su se odmah obrušili na Macrona, ali on se i dalje drži tog kursa. Istina, ovdje treba priznati da treba dobro istražiti tko stoji iza riječi koje izgovara osoba Emmanuel Macron, obzirom da on definitivno nije vođe francuske nacije i države. No, to je druga tema i nešto smo o tome pisali u vrijeme njegova izbora za francuskog predsjednika.

Prije neki dan mu je podršku dao Hubert Vedrine, bivši francuski ministar vanjskih poslova i dugogodišnji suradnik Françoisa Mitterranda. Vedrine nije rusofil među francuskom elitom, ali je iskusan i pragmatičan političar, stoga je vrlo zanimljivo ono što je napisao za Le Nouvel Observateur.

Vedrinov članak nije o Macronu i on samo jednom spominje trenutnog francuskog predsjednika.

“Od prošlog ljeta čitamo mnogo gluposti o proruskoj politici predsjednika Macrona. On se ne okreće Rusiji. Jednostavno pokušava izvući Francusku, kao i Europu, ili čak cijeli Zapad iz besmislenog zastoja. Neki su to zaboravili, ali upravo je to suština vanjske politike. Bilo bi glupo to ne činiti, jer on je sad praktički jedini na Zapadu koji to može uraditi”, napisao je Hubert Vedrine.

Vedrinov članak govori o stavu Europe prema Rusiji, a suština tog stava je da je, unatoč raspadu Sovjetskog Saveza, Rusija ostala glavni neprijatelj Zapada, a antiruski val počiva na otvoreno crno-bijelim pogledima. Malo se ljudi brine da je raspad SSSR-a zasluga ne samo Zapada, već i mnogih drugih, poput Gorbačova, koji su “iskreno željeli  drugačiju budućnost u odnosima Rusije i Zapada”. Vedrine podsjeća da je Rusija bila otvorena prema Zapadu tijekom 2000-ih i na početku ovog desetljeća.

“Sve je to zaboravljeno! U isto vrijeme, Amerikanci nikada ne razmišljaju o posljedicama ekonomske šok terapije koja je Rusiji nametnuta u Jeljcinovom dobi, i to preko njihovih savjetnika u Gaidarevoj vladi“, napisao je Verdine, koji kao da želi podsjetiti SAD koliko se u to vrijeme životni standard Rusa srušio, a sami Rusi su imali sreću što nakon Jeljcina nije došao netko puno gori.

Europska komisija i SAD ne razmišljaju o  o posljedicama širenja NATO pakta na bivše “narodne demokracije” i baltičke države, što je bilo neizbježno, jer su to te zemlje same tražile, ali nije bilo praćeno nikakvim prijateljskim koracima prema Rusiji. Zapad kao da ne razumije potpuno predvidljivu reakciju Rusije na iskazanu namjeru da se Ukrajina uključi u NATO, uključujući „vječni ruski Krim“ s bazom u Sevastopolju, koji su se u Ukrajini nakratko našli zahvaljujući jednoj pijanoj noći Nikite Hruščova. Nikoga ne zanima stav Rusije o obnavljanju programa „proturaketnog štita“ i razmještanju njegovih komponenti duž ruskih granica.

Vrlo je važno da Vedrine iskreno kritizira zapadnu politiku prema Ukrajini.

“Također, Europljani nisu razmišljali o tome kako su htjeli isključiti ekonomiju istočne Ukrajine od Rusije, koristeći sporazum o pridruživanju. Poput bivšeg njemačkog kancelara Schroedera, vjerujem da je nacrt sporazuma o udruživanju sastavljen pod utjecajem Poljske i Litve i da je vrlo loše napisan”, piše francuski političar.

Čak i pokojnog Zbigniewa Brzezinskog poziva za „saveznika“, tvrdeći da je nemoguće uvući Ukrajinu u NATO.

“Kao i Zbigniew Brzezinski, Carterov bivši savjetnik, vjerujem da bi Ukrajina trebala sačuvati status neutralne zemlje”, kaže Verdine i dodaje kako se ni 2014. Zapad nije ponašao pametno.

“Budući da je čvrsto vjerovao u svoj trijumf, bio je zaslijepljen ponosom i potpuno nezainteresiran za budućnost odnosa Rusije s Europom i Zapadom u cjelini. Jedina iznimka bili su napori, posebice Jacquesa Chiraca, na stvaranju novog okvira za odnose između Europe i Rusije. Ali to nije bilo dovoljno”, kaže Verdine

Istodobno, Vedrin ne odbacuje sve argumente protivnika Rusije i čak spominje “Putinov zli pogled”.

„Vrijedi napomenuti da Rusija od 2014. godine, ili čak od 2008., ako se sjećate Južne Osetije, na svaki mogući način potiče destabilizaciju, kroz skrivenu podršku separatistima u Donbasu, aneksiju Krima, ubojstvo prognanih špijuna u Velikoj Britaniji, provokacije protiv NATO zemalja u zraku i na moru, uplitanjima u izbore, suzbijanje oporbe, spašavanje sirijskog režima i baze u Tartusu. Dodajmo da Putin ima hladan i zloban izgled”, piše Hubert Vedrine.

Odnosno, Rusija kod njega nije bijela i pahuljasta, ali je tim vredniji stav da Zapad smatra krivim za pogoršanje odnosa i zalaže se za njihovu normalizaciju.

“Ali čak i ako pretpostavimo da imamo razloga za nastavak sankcija i kritika Rusije u ime očuvanja “vrijednosti”, što nam to daje? Zašto nas zanima da odnose s Rusijom pogoršavamo i alarmantnije nego sa Sovjetskim Savezom tijekom posljednjih 20 godina Hladnog rata, iako je Sovjetski Savez bio mnogo opasniji i militantniji?“, pita se francuski političar.

„Je li Zapad oslabio zbog pregovora sa Sovjetima o Ugovoru ABM i sporazumu o nuklearnim raketama srednjeg i kratkog dometa? Upravo suprotno. Odakle dolazi takvo samopouzdanje ako Rusija nije tako jaka, a mi smo nekako “pobijedili”?“, pita se Verdine i ipak daje iskren odgovor.

„Možda ova strateška tvrdoglavost ima jedno jednostavno i arogantno objašnjenje: pobijedili smo, a oni su izgubili. Trebali su postati “normalni”, poput skandinavskih socijaldemokrata i više nas ništa ne bi smetali. Odnosno, ljuti smo na njih što su ostali Rusi, ali istodobno i Europljani,… na svoj način. A na Putina smo ljuti ne zato što je tako opasan, a Rusija tako jaka, već zato što je previše bezobrazan. Usudio se izjaviti da su njegove vrijednosti nadmašile naše i da su naše demokracije neučinkovite. Otuda i široko rasprostranjena ideja da u principu ne možemo surađivati ni s Putinom, ni ovim režimom, ni Rusima u cjelini”, piše Verdine.

Još jednom da ponovimo, Vedrine nije ni rusofil, ni rusofob, on je francuski i europski pragmatičar, kao i Macron. On dobro vidi da se Europa svojom politikom prema Rusiji dovela u slijepu ulicu i predlaže da se nađe izlaz.

“I što sad? Militantno moraliziranje, duh križarskih ratova, stalni pozicijski rat, ravnodušnost prema zbližavanju Rusije i Kine, a upravo to bi nas sve trebalo zabrinuti? Točka na svako „i“. Nije stvar u tome da volimo ruski režim ili Putina i prestanemo pozivati Ruse na više demokracije, već što trebamo shvatiti kakav nam odnos treba s tim velikim susjedom i otkriti imaju li samo SAD pravo na reviziju odnosa s Moskvom”, nastavlja  francuski političar i diplomat i insistira da bi inicijativa za reviziju trebala bi doći iz Europe.

„Naravno, daljnji razvoj događaja ovisi i o Putinu. Što on želi i može učiniti u Ukrajini, kontroli oružja i sigurnosti u Europi? No Putinove želje i postupci ovisit će o onome što mu nude Zapad i Europa. Putin je prije svega pragmatičar. Ako Zapad pokaže otvorenost, on će iskoristiti priliku. Takva je dijalektika. Neophodno je nastaviti proces, stvoriti okvir u kojem bi svi mogli zaštititi svoje interese. To je realno i to treba učiniti bez gubitka budnosti. Crno-bijeli pogledi, na koje nas neprestano prisiljavaju, neće dati ništa. To vrijedi za svu vanjsku politiku. U našem je interesu da se odmaknemo od duha križarskih ratova u koji je Zapad ponovno pao nakon raspada Sovjetskog Saveza. To se prije svega odnosi na naše odnose s Rusijom”, kaže Verdine.

Vedrinov je članak otkriva mnogo toga,  pogotovo ako obratite pozornost na dvaput spomenutu Kinu. Na jednom mjestu Vedrine kaže kako Europa ne bi trebala biti ravnodušna prema zbližavanju Rusije i Kine, a na samom početku članka Kina se pojavljuje u posebnom kontekstu.

“Jedan od glavnih savjetnika Mihaila Gorbačova, Georgij Arbatov, upozorio je Amerikance: “Napravit ćemo nešto strašno za vas. Lišit ćemo vas neprijatelja.” Ipak, za Zapad je Rusija i dalje ostala glavni neprijatelj, sve dok Trump nije rekao: “Kina je sada glavni protivnik.”, na što su elite i duboka država samo bacili pogled”, kaže francuski političar.

Vedrine priznaje da se najveći dio atlantske elite oštro protivi Trumpovim pozivima da se Rusiju zamijeni za Kinu i da azijski div postane glavni neprijatelj Zapada, a to mu se nimalo ne sviđa.

Odnosno, Vedrine nije toliko protiv Kine. On se protivi zbližavanju Rusije i Kine i želi normalizaciju odnosa između Europe i Rusije. Ali je to teško ne povezati jedno s drugim. Odnosno, Europa i Zapad u cjelini trebali bi uspostaviti strateške odnose s Rusijom ne zato što time zadovoljavaju vlastite interese, već zato što bi time spriječili daljnje zbližavanje Moskve i Pekinga. Providna shema koja je jednom dala rezultat i to u specifičnim okolnostima i specifičnim vremenima, kada je Kissinger iskoristio suparništvo dva „crvena carstva“ i jedno od njih uspio privući Sjedinjenim Državama na štetu drugog. Ali, čak i ako nabrojimo sva zla koja je počinio, ima li Europa političara poput Kissingera?

Usput, Macron i pametniji američki stratezi govore o istoj stvari u gotovo istom kontekstu.

Jedini je problem što je ovaj vlak odavno otišao. Ni zapad u cjelini, ni Europa, ni SAD pojedinačno ništa ne mogu promijeniti u rusko-kineskom savezu. Ovaj se savez počeo graditi dolaskom Putina na vlast i 2000. tijekom susreta s tadašnjim kineskim vođom Jiang Zeminom.

Još tada su se dvojica vođa dogovorila da će odnos Rusije i Kine biti strateške prirode i da će se zemlje držati zajedno iz dva najvažnija, međusobno povezana i uzajamno osnažujuća razloga. Naime, razvoj bilateralnih odnosa udovoljava interesima obje zemlje, a njihova interakcija na međunarodnoj sceni omogućuje im da promijene svijet u pravcu koji je neophodan i koristan za Rusiju i Kinu.

Uz Rusiju i Kinu u duetu, ostatak svijeta može samo promatrati promjene u globalnoj areni. Neki akteri, SAD u prvom redu, mogu postaviti prepreku ovdje ili ondje, ali u konačnici ne mogu zaustaviti proces koji je odavno u tijeku.

Može li Europa ponuditi nešto slično Rusiji? Zasad vidimo samo početak procesa priznavanja zastoja u kojeg je upala Europa, koja je u svom „maršu na Istok“ prešla sve razumne granice i išla je toliko daleko da je svoje granice pokušala pomjeriti u ruski svijet. Netko će reći da je uspjela u Gruziji i Ukrajini. Točno, ali pričekajmo konačni ishod ovog nadmetanja u kojem Gruzijci i Ukrajinci ne dobivaju ništa.

Kada shvate osnovne stvari kako funkcionira Istok, onda je pravo vrijeme da vodeće sile Europe, a to može biti Francuska ili Njemačka, nitko drugi, krenu u punu normalizaciju odnosa s Rusijom. Ali ako se nadaju da će time razbiti strateški savez Rusije i Kine, od toga neće biti ništa i EU će i dalje ostati zaglavljena u slijepoj ulici u koju ju je doveo križarski rat protiv Rusije, kako ga zove francuski političar i bivši ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine.