Socijalni radnik može biti i najveći stručnjak, ali to ništa ne vrijedi ako, prije svega nije, čovjek.

OTVORENO PISMO SOCIJALNIM RADNICIMA

Dragi kolege socijalni radnici, gotovo cijelu ovu godinu suočeni smo jednom od najvećih, ako ne i najvećom u povijesti svijeta, ugrozom osnovnih ljudskih prava, sloboda i same čovječnosti, umjetnom, medijski nametnutom krizom. Posljednjih mjeseci moja duša vrišti, a svakodnevno čujem i vrištaje velikog dijela građana, kolega, ali i ono najbitnije, naših korisnika.

Potrebe naših korisnika, ali i nas samih kao pružatelja usluga, grubo su narušene, ma koliko god se mi trudili funkcionirati u ovom novo-normalnom svijetu. Narušene su jer je narušeno ono osnovno na što su nas podučavali u našoj struci: toplina, osobni, nedistancirani kontakt, empatija, dodir, emocionalni support, smijeh, kretanje, čitanje s izraza lica, ljudskost…

Već je učinjena nepopravljiva šteta svim građanima svijeta, RH i našim korisnicima, a ona će biti još i veća, ne zaustavimo li to i ne kažemo li jasno i glasno NE ovom „ludilu“.

Znam, neki od vas će reći, svatko neka radi svoj posao i neka se drži svoje struke. Hm.. zar su nas tome učili? Da konformistički šutimo i ne sudjelujemo u kreiranju društvene dinamike i interdisciplinarnom pristupu problematici!? Da ne smijemo imati svoje mišljenje o „epidemiji“, društvu, političkim i socijalnim događanjima oko nas i naših korisnika. Da nemamo pravo na logično zaključivanje, istraživanje i percipiranje svijeta oko nas, osim ako nije direktno i usko vezano za našu struku!? Zar moramo slijepo vjerovati samo službenim „autoritetima“ koji „vode“ krizu, njihovim statistikama i nametnutim mjerama iako je iz dana u dan sve više drugih vrhunskih stručnjaka čije činjenice i dokazi ukazuju na suprotno. Moram li vas podsjetiti kako se jedan od glavnih „autoriteta“ i organizatora ove umjetno izazvane i planirane krize, obogatio sklapanjem računala u garaži. Iako nema nikakvo medicinsko obrazovanje, to ga ne priječi da diktira i daje zdravstvena rješenja i preporuke cijelome svijetu.

Potencijalna opasnost od virusa postoji, ali ona je statistički nesrazmjerno mala u odnosu na preuveličani strah koji u narod tendenciozno unose mediji, kao i na mjere koje su doslovno zaustavile cijeli svijet i zbog kojih ljudi gube poslove, ekonomije propadaju, granice stresa kod ljudi izazivaju druge bolesti i poredak kakav znamo izmiče nadzoru i zdravom razumu. Treba biti oprezan, ali ne i uplašen. Šanse za ozdravljenjem su goleme, za smrću izrazito male. Ako je neko doživio smrt bliske osobe, uz ovaj virus, to je jako tragično i tužno, ali to ne znači da se objektivnost i percepcija prema generalnoj opasnosti od ovog virusa treba promijeniti, jer pojedinačni slučajevi ne smiju diktirati globalni trend, koji uostalom i statistike potvrđuju.

Trenutna tzv. korona kriza vodi se samo iz aspekta jednog manjeg dijela epidemiološke, zdravstvene i znanstvene struke, uz polugu represivnog aparata i službenih medija, grubo manipulirajući činjenicama i stvarnim stanjem, agresivnom propagandom, metodom širenja straha i panike.

Tzv. korona (medijska) kriza nema pravno, znanstveno, zdravstveno, epidemiološko, sociološko, psihološko, gospodarsko, niti uporište bilo koje struke. Svaka stručna i interdisciplinarna rasprava je onemogućena, a mjere koje se poduzimaju, od epidemioloških, do represivnih, potpuno su nesrazmjerne stvarnoj ugrozi, poput lijeka koji je puno gori i opasniji od bolesti. Ubijaju nas mjere. Budući da mjere nisu zasnovane na znanosti, da su donesene bez kvalitetnih i dostatnih istraživanja, imaju se držati samo znanstvenim i medicinskim pokusom, bez pravnog uporišta, koje tretira Ustav RH, čl.23, prema kojemu se iste ne mogu primjenjivati bez izričitog pristanka, osoba na koje se primjenjuju.

Dragi moji kolege socijalni radnici, nismo li zaduženi podupirati zdravo odrastanje naših najmlađih korisnika. Zar ćemo šutjeti na psihološko-emocionalne posljedice koje ovo stanje ostavlja na sve ljude, a posebice djecu i mlade. Nije li maska na licu (iako je znanstveno dokazano da više šteti, nego štiti zdravlje) naše dječice, najgrublji oblik zlostavljanja, na koje moramo odreagirati!? Nije li ovom krizom, ugrožena najosjetljivija kategorija naših starijih korisnika, kojoj je zbog ove „favorizirane i protektirane“ bolesti, onemogućen pristup zdravstvenim uslugama i uskraćeno ono najosnovnije za dostajanstveno starenje, kontakt sa svojim najbližima!? Zar ćemo šutjeti i na rapidno osiromašenje svih kategorija i segmenata društva, koje će se posljedično odraziti i na naš rad.

Hoćemo li šutjeti na izoliranje staraca u domovima u kojima umiru napušteni, tužni i sami? Hoćemo li šutjeti na odvajanje majki od novorođenčeta temeljem nepouzdanog testa u vrijeme kad je neophodno uspostaviti dojenje i neraskidivu vezu između majke i djeteta? Gdje su tu dječja prava? Hoćemo li dozvoliti da nam buduće generacije budu bezosjećajni zombiji koji sve rade online, distancirani su i bez ljudske topline, društvenog kontakta, bezizražajnog lica jer su u vrijeme odrastanja gledali u lica prekrivena maskama? Hoćemo li podržavati međusobno cinkanje i osuđivanje?

No, nije sve tako crno. Diljem svijeta, znanstvenici, liječnici, pravnici, medicinsko osoblje, stručnjaci svih profila, nobelovci, odgovorni roditelji i svi LJUDI, udružuju se u borbi za istinu, slobodu mišljenja i odlučivanja. Prikupljeno je na tisuće stranica dokaza kako se tzv. korona kriza vodila i vodi potpuno pogrješno i protupravno, sa veoma upitnim i sumnjivim motivima.

Hoćemo li se i mi, dragi moji kolege staviti u službu zaštite osnovnih načela socijalnog rada, dobra, istine, pravičnosti, činjenica, interesa i dobrobiti naših korisnika, zaštite osnovnih, ustavom zajamčenih temeljnih ljudskih prava, slobode i čovječnosti ili ćemo svojom šutnjom i nadalje davati legitimitet ovoj novo-normalnoj psihopatologiji, a možda i najcrnijim danima koji su pred nama, u kojem će se posao socijalnog radnika svesti na materijalna davanja univerzalnog dohotka poslušnicima sustava, ako se ovo „ludilo“ nastavi.

Treba li vas podsjećati da su se najveće diktature uvodile pod opravdanjem da je to za opće dobro, a da su najveći zločini u povijesti čovječanstva nastali uz odobrenje onih koji su „samo radili svoj posao“, dok su drugi okretali glavu i šutjeli? Danas se srame. Ne želim da se i mi jednog dana sramimo.

Otvorimo oči i budimo LJUDI koji će stati u obranu ljudskog dostojanstva, a ne podleći propagandi i medicinsko-znanstvenoj tiraniji zbog koje su zanemarena sva druga ljudska prava. Nijedno pravo ne može biti ispred drugih prava.

Zato molim da se oglasite i opredijelite za dobro i istinu.

Socijalni radnik može biti i najveći stručnjak, ali to ništa ne vrijedi ako, prije svega nije, čovjek. Vi kako hoćete, ali dok se znanstveno ne dokaže suprotno da je riječ samo o znanstvenom eksperimentu, koji se nezakonito i prisilno provodi nad građanima RH, ja uskraćujem dati pristanak na donesene mjere u vezi sa sars-cov2. Isto ima snagu upozorenja i odbijanja bilo koje radnje usmjerene na nadvladavanje moje legitimne volje, a usmjereno je prema javnoj upravi RH, cjelokupnom stožeru, ministarstvima, te svim zaposlenicima javnih i privatnih institucija, bez obzira imaju li sporazum ili ne sa istim. Navedeno zasnivam na Ustavu RH, te svim vrijedećim i ratificiranim zakonima, hrvatskim, europskim i međunarodnim. U samim temeljima socijalnog rada nije nikakvo patološko novo-normalno, već samo staro i jedino normalno. Osobno ostajem socijalni radnik starog kova, na strani života, istine i čovjeka, a vi po svojoj savjesti.