“Soft power” – Sretna obitelj, lijepe kuće novi automobili za cijeli svijet

Od pada Berlinskog zida se Rusija povukla u svoje granice i odustala od staroj sovjetskog projekta, odnosno provedbe globalnog projekta izvoza socijalističke revolucije. Međutim, ne samo da je odustala od izvoza svog modela, nego nije uspjela uspostaviti svoj, zbog čega je izgubila veliki dio svog suvereniteta.

Pokušaji da povrati izgubljeni status su u vrijeme Jeljcina nailazili na žestok otpor  geopolitičkih konkurenata Moskve, što je otvorilo prostor Zapadu za prodor na istok Europe i druge dijelove svijeta koji su u većoj ili manjoj mjeri ovisili o Sovjetskom Savezu, uključujući i samu Rusiju. Taj se proces odvijao čak i u nas, koji nismo bili ni u Varšavskom ugovoru, niti smo imali bilo kakav veći oblik vojne i političke suradnje s Moskvom od potrebnog.

Propast Sovjetskog Saveza dovelo je samo do jedne vrste konsenzusa oko zapadne kolonizacije postsovjetskog prostora.

Novi “zatvorenici” se nisu ni usudili govoriti ili misliti drugačije. Međutim, Rusija se uspjela othrvati ovoj vrsti neokolonijalizma i sada se suočava sa svim vrstama kazni.

EuroMaidan je bio logičan nastavak istočne politike Zapada, a “Rusko proljeće” je bilo odgovor dijela stanovništva koji nije htjelo odustati od vlastitog načina razmišljanja.

Ovo je vrlo neugodno za zapadne financijere, jer bi kraj “sovjetske prijetnje” ujedno označio i kraj prava ruskih naroda na vlastito mišljenje. Zbog toga je odgovor na ekspanziju Zapada predvidivo proglašen “ruskom agresijom”.

To i jest razlog zbog kojeg se u ovom slučaju pozornost skreće na činjenicu da Rusija izaziva vojne sukobe i da veliku pažnju posvećuje razvoju naoružanja.

Međutim, ako pozorno pratimo razvoj vojno-industrijskog kompleksa i ratove koji se vode u svijetu, vidimo da Rusija u tome uvelike zaostaje za konkurencijom iz NATO pakta.

No, osim vojne sile, postoji i meka, takozvani “soft power”, gdje se u ostvarenju geopolitičkih i geostrateških ciljeva djeluje kroz obrazovanje, znanost, medicinu, kulturu, proizvodnju, tehnologija i slično.

Ovaj koncept nije novi i njega je Zapad provodio još u vrijeme kada je aktivno promovirao “visokokvalitetne” traperice i Coca-Colu kao nezaobilazno piće “modernog čovjeka”. Sjajni časopisi i igrani filmovi prikazivani u sovjetskim kinima su govorili su o zanimljivom i raskošnom životu na Zapadu. Isto se činilo i u različitom društvima u području kulturne razmjene.

U fokusu je bio idealizirani način života zapadne srednje klase. Sretna obitelj, lijepe kuće, novi automobili i sve vrste zabava za kvalitetno utrošiti slobodno vrijeme.

Jednom riječju, društveno oglašavanje i potrošački marketing su se neprimjetno pretvorili u neformalni oblik političke propagande. Tako je Zapad u čisto domaćim pitanjima postupno porazio Sovjetski Savez.

U javnosti istočne i jugoistočne Europe je prevladalo mišljenje da će prijelaz na zapadne društvene i političke standarde automatski osigurati isti životni standard kao onaj koji je prikazivan u zapadnim časopisima i kinematografiji.

Međutim, dragovoljna predaja suvereniteta ili dolazak na vlast “političke elite” Obojenim revolucijama su pokazali da je sve što smo mislili bio samo mit izgrađen na televizijskim reklamama i našim očekivanjima.

Rezultat je da većina, ako ne i svi narodi koji su bili žrtve ovog procesa, imaju još manje stvarne neovisnosti.

Što je zapravo “soft power”? On cilja na osjećaje i formira iskreno pozitivnu percepciju o određenom modelu. Ljudi, potom i cijeli narodi, počinju razmišljati na način da žele biti slični snažnom  i uspješnom modelu kojeg je predstavljao Zapad.

Uoči Drugog svjetskog rata i nakon njegova završetka, socijalizam se kao društveni model činio vrlo pozitivnim, a na pozornici Perestrojke taj je model zamijenjen “razvijenim kapitalizmom” i “vladavinom prava”. Ovdje govorimo o Sovjetskom Savezu, ali isto vrijedi i za druge narode izvan sovjetske sfere utjecaja.

Dakle, promjena percepcije postupno je promijenila stav u ljudima i narodi su krenuli u rušenje sustava koji im je jamčio prosperitet. Istina, možda nisu imali Levi’s traperice ili pune hladnjake Coca-Cole, ali su imali nešto puno vrednije – suverenitet, stabilnost, ekonomsku sigurnost i sve preduvjete za daljnji prosperitet.

“Soft power” je pripremio uvjete za ideološke i političke promjene s katastrofalnim posljedicama. Njegov uspjeh je što je uz pomoć tehnologije uspio stvoriti pogrešnu percepciju o jednom modelu, kojeg su narodi infantilno prihvatili, a na kraju nije ispunio njihova očekivanja.

Međutim, iako raskrinkan, proces još nije stao. Kulturna razmjena, koja bi trebala biti obostrana, zapravo je potiskivanje lokalnih kultura, tradicija i običaja s uvoznom zapadnom “pop-kulturom”, ako se to uopće može zvati kulturom.

Tu je i bezumno uvođenje zapadnih standarda u naš obrazovni sustav koji mijenja strukturu prema zapadnim standardima. To u pravilu dovodi do oštrog pada kvalitete obrazovanja, posebno visokog. U kombinaciji s neučinkovitom kadrovskom politikom dolazi do degradacije u političkom i gospodarskom životu ciljane zemlje.

Posljedice su katastrofalni propusti u politici vodstva zemalja, koje se ionako ne smije suprotstaviti centru, stagnacija u gospodarstvu i degradacija znanosti. A sve je počelo jednom davno sa šarenim reklamama o nasmiješenoj sretnoj obitelji zapadne srednje klase, koja u to vrijeme jest postojala i nije, ovisno u kojem postotku u kojoj zemlji ili gradu u zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Za nas iz takozvanog “Istočnog bloka” su svi stanovnici “razvijenog Zapada” živjeli sretno i bezbrižno i mi smo htjeli da i nama bude tako. Ispostavilo se da su sretna obitelj, lijepe kuće, novi automobili bili Potemkinova sela koja su uspješno prevarila stotine milijuna ljudi.

Neki su se narodi na vrijeme probudili, a neki ne. I još uvijek vjeruju zapadne bajke.