Sporazum iz Moskve je predah za novu kampanju, ali s „iznenađenjem“ za Ankaru

Po svemu sudeći, Vladimir Putin je s Erdoganom dogovorio primirje u Moskvi kako bi mu dao vremena da se časno izvuče iz Idliba i revidira svoje ekspanzionističke planove, jer Moskva želi očuvati dobre odnose s Turskom, ali ne na štetu svojih i interesa Sirije, koji se u ovom slučaju podudaraju. Zapravo, ruska su priopćenja o Siriji prilično „dosadna“ i ista su od prvog dana sukoba do danas, a Rusija ih posebno naglašava od kad je od rujna 2015. akter u sukobu.

Dovoljno je provjeriti na internetu i shvatiti da se izjave službene Moskve iz 2011. ili 2015. i ove proteklih dana ne razlikuju ni u formi ni u sadržaju. Koja je politike Rusije? Ona se najbolje očituje u izjavi Vladimira Putina u govoru pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda nekoliko dana uoči intervencije Rusije u Sirijom ratu, koju, srećom, imamo u prijevodu na našem jeziku, nazovite ga kako hoćete.

VIDEO: Dio govora Vladimira Putina pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda 28. 09. 2015.

Samo dva dana poslije je počela ruska intervencija u Sirijskoj Arapskoj Republici. U ta dva duga dana je Putin pokušavao uvjeriti Baracka Obamu da udruže snage i iskorijene islamski terorizam i njegov najopasniji i najradikalniji ogranak, „Islamsku državu“ što je američki predsjednik očekivano odbio.

Sada u Siriji točnije u Idlibu, traje primirje, ali rusko ministarstvo vanjskih poslova upozorava da ima informacije o velikim jedinicama militanata koje se pregrupiraju i oporavljaju za ponovno pokretanje napada u sjeverozapadnoj sirijskoj pokrajini, posljednjoj pod kontrolom radikalnih islamističkih terorističkih skupina, koje su kao takve priznate od svih, počevši od Damaska, Moskve i Teherana do Ankare Washingtona, sjedišta NATO pakta i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Logično je zaključiti da su teroristi iskoristili primirje da je pojačaju u naoružanju, opremi, izgradnji utvrđenja, da pregrupiraju snagu, provedu izviđanja i izvrše pritisak na lokalno stanovništvo.

Tko su glavni teroristi u Idlibu? Oni koji su odbili priznati rusko-turski sporazum o od 5. ožujka, a to su Hayat Tahrir Al-Sham, bivši Al-Nusra Front, te organizacija Huras Al-Din.

Teroristi već treću godinu djeluju tako, otvoreno izjavljujući da će sabotirati mirovne napore čak i za vrijeme sporazuma iz Sočija. Budući da je turska strana sama sabotirala Sporazum iz Sočija i njegove izmjene, gubitak Turaka dijela Idliba postaje svojevrsna kazna zato što nisu ispunili svoja obećanja o smirivanju „svojih“ militanata i osiguranju režima primirja, humanitarnih koridora za povlačenje civila i sve drugo s čime se Turska nije mogla ili nije htjela suočiti.

Ruski vojni stručnjak Boris Rožin je prilično točno opisao turske spletke.

“Sve se vratilo na isto. Turska je pred istim uvjetima za deblokadu magistrale M4 i stvaranje sigurnosne zone, ali sada polovicu Idliba kontroliraju vladine snage. Ovo je cijena za nepoštovanje sporazuma iz Sočija”, rekao je Rožin.

Analiza događaja u zoni Idliba pokazuje da se Turskoj ne isplati ispuniti svoja obećanja ili organizirati veće pogoršanje i da želi kupovati vrijeme, dok se s druge strane pretvara da je aktivnost militanata spontana i nepredvidiva.

Ali Sirija danas ima snagu i motiv da odgovori na terorističke napade i korak po korak će suziti područje “odgovornosti” turskih snaga, nakon čega će Turska izgubiti posljednju pregovaračku poziciju. Jednostavno neće imati što ponuditi.

S druge strane, Damask ima sve razloge za izgubiti strpljenje. Militanti varaju teroriziraju lokalno stanovništvo, kao i obično, ucjenom i zastrašivanjem. Napadaju sirijske volontere Crvenog polumjeseca, pokušavaju blokirati strateške rute i provoditi sabotaže granatiranjem i miniranjem.

Zaključak je logičan. S obzirom na to da je dvije godine čekao da Ankara ispuni svoja obećanja, što se nije dogodilo, sada nitko Turskoj neće dati ono što joj je obećao i sporazum iz Moskve će se, bez sumnje, provesti bez Ankare.

Kada će se to dogoditi? Na ovoje pitanje teško dati odgovor, ali svakako ove godine. Damask također ima svoju taktiku i oslobađat će Idlib „komad po komad“, bez „silovitog juriša“ desetina tisuća vojnika koji će u dva dana izbiti na turske granice. I laiku je jasno da bi takva akcija odnijela tisuće sirijskih života i čini se da se Turska razvlači na više fronti, tako da u određenom trenutku ne može učinkovito djelovati ni na jednom od njih.

„Libijci bi se trebali ujediniti sa Sirijcima. Previše je zajedničkih problema da bi se mogli odvojeno boriti“, bio je očiti zaključak kojeg je u ponedjeljak formulirao stručnjak s Odjela za političke znanosti Ruskog ekonomskog sveučilišta Plehanov – Andrej Koškin, ujedno i stručnjak Udruženja vojno-političkih znanstvenika.

Prvo, u Libiji zapovjedništvo LNA osporava legitimitet “vlade” Fayeza Al-Sarraja i libijska vojska se mora boriti protiv turskih plaćenika i terorista koji su ušli u Libiju kako bi služili turskim interesima. Sirijsko iskustvo je dokazalo da takve „ture“ prolijevaju rijeke krvi i nanose nepopravljivu štetu cijelim zemljama, čak i oni u susjedstvu, a tamo su za poraz islamističkih ekstremista posebno zainteresirani Egipat i Alžir, od kojih potonji još pamti deset dugih godina rata protiv islamističkih fundamentalista iz skupine Jama’a Al-Islamiyya, koja je „slučajno“ rođena u Egiptu.

Drugo, više od sedam tisuća sirijskih terorista je već u Libiji i vrlo su opasni. Ako se, boreći se u Libiji, vrate u Siriju, bit će opasni tamo. Koordinirajući napore, LNA i Damask će se lakše suočiti s prijetnjom koju predstavljaju ti militanti, koji su očito odlučili nastaviti rat, umjesto da se vrate mirnom životu.

Objašnjenja Andreja Koškina bila su potrebna jer je general Ahmad Al-Mismari, službeni predstavnik LNA, najavio da je planirana suradnja s legitimnom sirijskom vladom i da će uskoro započeti „zajednički poslovi“.

Ovdje zapravo svjedočimo koaliciji čije su jezgro Sirija i Libija, ali su neformalne članice Rusija i Egipat, plus UAE i Francuska u libijskom slučaju.

Stručnjak vjeruje da će rezultat biti razmjena obavještajnih podataka o militantima u zoni Idliba, od kojih će se neki uskoro pojaviti u Libiji. O tome nema nikakve sumnje, jer ih tamo hitno treba umiruća “vlada” Fayeza Al-Sarraja u Tripoliju.

Te će informacije omogućiti učinkovito planiranje općih mjera za zaustavljanje vojno-terorističkih prijetnji. Zapravo započinje nova faza otpora američkom trajnom kontroliranom kaosu u kojeg je Washington gurnuo Veliki Bliski istok.

Sjeća li se još itko kako je američki predsjednik George W. Bush govorio u Nacionalnoj udruzi za demokraciju i projektu Velikog Bliskog istoka, koji bi trebao biti “nastavak Versajskog mirovnog ugovora kojim je okončan Prvi svjetski rat”? Erdogan bi se prvi toga trebao sjetiti, obzirom da je toliko opsjednut povijesnim temama, ali kao upozorenje, jer je početak XX stoljeća Tursku svede u njene „prirodne granice“, možda dijelom pretjerane, ali to je Turcima bio poklon Londona, velikog saveznika Osmanskog carstva i kasnije Ataturkove republike.

George W. Bush je to govorio nakon invazije na Irak 2003. godine. Bilo je potrebno „resetirati“ prostor od Maroka do Pakistana uključujući Tursku, sve do Sudana, Kavkaza i Središnje Azije. Možda je turska ekspanzija bila plaćanje cijene za odlaganje da i sama potopne u kaos. Ali za koliko dugo?

Sposobnost pojedinih pogođenih zemalja da se ujedine u zajednički front i suprotstave se transformaciji ogromnih strateški važnih prostora bogatih naftom u područje neprekidnih sukoba već je postignuta. Postoje snage na terenu i operativne sposobnosti, njih i njihovog političkog vodstva. Te zemlje imaju partnera u Ruskoj Federaciji, koja je u stanju voditi proces konsolidacije snaga koje se bore protiv kaosa o kojem je Vladimir Putin govorio u Ujedinjenim narodima 2015. Čak i ako Koškin nije o tome detaljno govorio, više nije teško razumjeti što se događa iza kulisa.