Sporazum Rusije i Turske o Siriji je za regiju i šire prava geopolitička revolucija

Dugi i teški pregovori Rusije i Turske su završeni. Suprotno nadi nekih zlobnika su završeni na zadovoljstvo interesa obje strane, iakoih je dogovor bilo vrlo teško postići.

Kurdski “dar” u obliku predaje svog teritorija pod kontrolu vlade dao je Rusiji i Damasku ogromne prednosti, ali i neke rizike. Odnosi s Turskom su se mogli zaustaviti, ali za Ankaru je kurdski problem izuzetno važan, dok u pozadini problema u gospodarstvu i pada povjerenja javnosti, turski predsjednik se nije mogao povući u tom pitanju da izgubi obraz.

S druge strane, Moskva i Damask nisu mogli uzeti i dati dobivene teritorije u ruke Ankare. Ali poanta nije samo u teritorijima. Naime, odmah nakon izdaje Kurda od strane njihovih američkih „saveznika“, oni su automatski postali novi prirodni saveznici sirijske vlade. To znači Rusija kao novi hegemon Bliskog istoka mora ispuniti svoju ulogu.

Razgovor Assada i Putina nakon sporazuma Rusije s Turskom

Da je tako, potvrdio je i sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, koji je jutros ruskom čelniku Vladimiru Putinu rekao kako odgovornost za situaciju na sjeveru Sirije snose oni koji su “slijedili separatističke ciljeve”.

U razgovoru s ruskim predsjednikom Assad je rekao da su sirijske vlasti “apsolutno protiv bilo kakvog oduzimanja sirijskih teritorija pod bilo kojim imenom ili izgovorom”.

Assad je naglasio potrebu povratka izbjeglica u Siriju. Čelnik sirijske države je uvjerio svog ruskog kolegu da će se vlasti zemlje nastaviti boriti protiv terorizma i okupacije širom Sirije, koristeći za to sva legitimna sredstva.

Naime, nakon što su Rusija i Turska potpisali su memorandum o razumijevanju je održan telefonski razgovor predsjednika Rusije i Sirije, Vladimira Putina i Bashara Al-Assada, tijekom kojeg su dvojica vođa razmijenila mišljenja o dogovoru i budućnosti Sirijske Arapske Republike.

“Sirijski Kurdistan” je sada prošlost i Damask se može usredotočiti na vraćanje kontrole nad cijelim sjeveroistokom Sirije, dok će turska vojska, ali bez islamističkih milicija koje je naoružala i pripremila za borbu protiv Kurda, privremeno ostati u malom području kojeg je uspjela zauzeti tijekom kampanje „Izvor mira“.

Što su se dogovorili Putin i Erdogan

Iako smo sinoć objavilisadržaj memoranduma, podsjetimo se na što su se obvezali Rusija i Turska, uključujući Damask, koji će sporazum provoditi u koordinaciji s Moskvom.

– Predsjednici su potvrdili svoju opredijeljenost jedinstvu i teritorijalnom integritetu Sirije, jamčenje nacionalne sigurnosti Turske, te izrazili potporu Sporazumu iz Adane kojeg su Damask i Ankaa sklopili 1998. godine.

– Napominje se da će se postojeći status quo u trenutnom području operacije “Izvor mira” između Tal Abyada i Ras Al-Aina dubine od 32 kilometra ostati kakav jest.

– Moskva i Ankara složile su se da će sirijske trupe i ruska vojna policija danas u podne ući u zonu izvan turske operacije. Oni će olakšati povlačenje kurdskih jedinica i njihovog oružja 30 kilometara od granice, što bi trebalo biti završeno u roku od 150 sati.

– Od tog trenutka započet će zajedničke rusko-turske patrola u dubini od deset kilometara od granice prema zapadu i prma istoku operativnog područja “Izvor mira”, osim grada Qamishlija.

– Prema mmemorandumu, kurdske jedinice će se povući iz Manbija i Tal Rifata.

– Memorandumom predviđa da će Moskva i Ankara poduzeti sve mjere kako bi spriječile prodor terorista preko sirijsko-turske granice i olakšat će siguran i dobrovoljan povratak izbjeglica.

– Dvije države su se također složile uspostaviti zajednički mehanizam za nadzor provedbe memoranduma o Siriji.

Zaključno se u dokumentu naglašava da će obje strane nastaviti raditi na političkom rješenju sirijskog sukoba u okviru procesa u Astani i podržavat će aktivnosti Ustavnog odbora Sirije.

Da su pregovori bili teški, govori i njihovo trajanje od oko šest sati. O tome da su bili uspješni govore lica ministara vanjskih poslova Rusije i Turske. Obje su strane otkrile formulu koja će zadovoljiti sve i sada je samo treba provesti u  djelo. Dakle, možemo reći da je za Assade prošla još jedna opasnost i sada treba graditi odnose s Turskom s saveznicima Kurdima. Dobro, treba reći da još ništa nije učinjeno i ovo je put koji se mora proći, ali su kurdske snage već udaljene oko 30 kilometara od granice koju su prešle turske snage, između Tal Abyada i Ras Al-Aina, takoda u tom smislu nema nikakvih problema oko povlačenja. U ostalim dijelovima, kao što je ostatak granice i područje Manbija i Tal Rifata kurdske snage nemaju izbora, jer im bez ruske i sirijske pomoći prijeti uništenje, a civilima etničko čišćenje, možda i genocid. Što god izjaljivali za medije, YPG snage će se na kraju povući, što se vidi iz neskrivenog zadovoljstva kada su sinoć objavili kartu na internstskoj stranici „kantona Cizre“, kurdskog imena za pokrajinu Hasaka.

Geopolitički utjecaj memoranduma

Iako su u komentarima naši čitatelji najvećim dijelom razumjeli tkoje dobitnik, a tko gubitnik s ovim rješenjem, naša je profesionalna dužbnost da pokušamo pojasniti neke detalje i možda objaviti ono što je drugima promaklo.

O nedavnim događajima u Siriji se detaljno raspravljalo na Zapadu. Istovremeno, Europa je počela radikalno mijenjati svoj stav prema usklađivanju snaga u globalnoj geopolitičkoj areni, dok su u Njemačkoj već izrazili mišljenje da je “Putin pobijedio bez rata”. Kako se to događa i zašto?

Malo koji prozapadni politolozi, dužnosnici i novinari će danas poreći činjenicu da Sjedinjene Države više nemaju utjecaj na Bliskom istoku kakav su imale prije nekoliko godina. Kada govorimo o utjecaju Sjedinjenih Država, trebalo bi shvatiti da ne govorimo samo o Washingtonu, nego o politici cijele zajednice zapadnih država. Uostalom, Amerikanci su svo vrijeme promicali  svoje nacionalne interese pomoću saveznika.

Danas se, međutim, odnos „vazala“ prema njihovom „suverenu“ mijenja, a za to postoje mnogi razlozi.  Bliski istok postaje “lakmus test” koji pokazuje kako stvari zaista izgledaju s točke gledišta rasporeda snaga i podijele sfera utjecaja u svijetu.

Bliski istok zemljopisno i ekonomski zauzima takvo mjesto da je jednostavno osuđen da povezuje Euroaziju, Daleki istok i Afriku. Osim toga, regija je izuzetno bogata prirodnim resursima. Sukob na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi između vladara raznih svjetskih carstava traje od davnina i ne prestaje do danas.

Istovremeno, možemo slobodno tvrditi da je američki projekt „demokratizacije“ zemalja regije propao. Irak nije postao demokratska i cjelovita država, Libija je i dalje u ruševinama, a Sirija, iako još uvijek podijeljena, polako se obnavlja i porazila je terorizam uz pomoć Rusije, Hezbollaha i iranskih saveznika. S druge strane, SAD su prisiljene na povlačenje.

Međutim, čak i nakon što SAD nisu postigle ono što su htjele u Iraku, nakon što su uništile Libiju i zaglavile u Siriji, Zapad je čvrsto stajao uz svoje vladare u Washingtonu i davao neupitnu podršku američkim kampanjama u regiji. Ali od kraja 2018. godine Washington počinje gubiti tu podršku.

Sada kada se Sjedinjene Države povlače sa svojim kontingentom, ostavivši dojučerašnje kurdske saveznike same pred cijevima turskih oružja i kad je sirijska vojska zajedno s ruskim snagama došla na “američki” sjeveroistok Sirije, dojučerašnji saveznici Washingtona u EU su odreda kritizirali Amerikance.

Geopolitička revolucija

Upravo je tu frazu koristi njemački atlantističkilist Die Welt, kojom naziva  ono što se danas događa na Bliskom istoku. I to ne čudi. Naravno, svi se vrlo dobro sjećamo kako je Donald Trump više puta uvrijedio Nijemce, neprestano ih optužujući da daju premalo novca za NATO. Sjećamo se kako je američki veleposlanik u Berlinu, Richard Grenell, otvoreno prijetio njemačkim kompanijama sankcijama za podršku ruskom plinovodu „Sjevernom toku 2“ i kako je američki diplomat zbog toga gotovo proglašen „persona non grata“ u Njemačkoj.

Tada se činilo da će Berlin, iako izražava zabrinutost zbog toga kako se prekomorski vladari europske politike ponašaju prema Starom kontinentu, čvrsto podržati zapadni kurs protiv Rusije. Međutim, retorika se mijenja, što znači da oko tog pitanja postoji granica strpljenja Njemačke.

“Vojni savezi, ako išta vrijede, temelje se na predvidljivosti i povjerenju. NATO je vidio i bolje dane. Što se još mora dogoditi da sudionici, posebno Berlin, shvate ozbiljnost situacije i poduzmu neke mjere?”, pita se Die Welt.

U tome se, naravno, vidi vrlo velik prijekor upućen Washingtonu, koji je čak i bez sirijskog pitanja uspio Europljane prisilio da se u doslovnom smislu suprotstave Donaldu Trumpu.

U Berlinu, iako Angela Merkel još nije govorila o tome, smatraju da ih SAD sve više pritišću, a dovoljno se prisjetiti Trumpovih novih carina na europsku robu. Međutim, najupečatljivije je kako SAD naglo propadaju u regiji koja je ključna za Zapad.

„Geopolitička revolucija je započela. Nuspojave nisu tako jasno vidljive, ali posljedice će se odraziti izvan regije. Do sada je Amerika pouzdano čuvala naše vitalne interese na Bliskom istoku, od naftnih bušotina i morskih puteva, do strateške sigurnosti države Izrael, ali sve to sada više nije važno”, kaže se u članku.

Naime, EU razmišlja tako da ako jedan od NATO partnera ima nekih poteškoća, ovdje bi mu u pomoć trebali priskočiti svi ostali. Međutim, to se neće dogoditi. „Problem“ je u Turskoj, zemlji NATO pakta koja već duže vrijeme podriva savezništvo, svađa se sa Sjedinjenim Državama zbog sustava S-400 kupljenih od Rusije, a mrzi i Kurde s kojima su Amerikanci u Siriji imali „čvrst savez”.

„Sjevernoatlantski savez nikada neće biti ono što je bio tijekom desetljeća Hladnog rata, kada je jamčio sigurnost Europljanima i bio sustav za odvraćanje. Sada je sustav za širenje sjevernoatlantske vojne infrastrukture u svijetu“, navodi njemački list.

Ali mnogo nas više zanima procjena koju Die Welt daje o politici Vladimira Putina, a ova je ocjena za Amerikance izuzetno potresna. Žaljenje se osjeti u tonu njemačkog lista.

“Bilo je više nego simbolično kada su Amerikanci, uglavnom specijalci, po nalogu njihovog vrhovnog zapovjednika napustili svoje položaje u Siriji. Naletjeli su na Ruse koji su išli u suprotnom smjeru. Putin je postigao ono o čemu većina generala sanjala cijelu povijest: pobjedu bez rata”, kažu njemački novinari.

Zašto se sve to dogodilo?

Uzmimo u obzir da stav Die Welta  nije nečiji tuđi vrijednosni sud. Ovo je tumačenje onoga što se događa u realnom svijetu. Glavna je stvar da SAD dolaskom Donalda Trumpa postupno napuštaju blokovsku politiku, zajedno sa svojim saveznicima s kojima ih vežu globalni ugovori.

Sjedinjene Države raskidaju jedan međunarodni sporazum za drugim, jer Trump želi voditi politiku s kojom Washington neće na sve strane biti ograničen nekim globalnim sporazumima i još težim lokalnim obvezama prema svojim saveznicima.

Demokrati tvrde da će Sjedinjene Države, ako okrenu leđa saveznicima, izgubiti utjecaj u svijetu, ali Trumpa više brine njegov osobni utjecaj i izgledi za početak izborne utrke. Kako bi pobijedio na izborima za godinu dana, Trump treba održati svoja obećanja. Jedna od glavnih stvari je zaustaviti sudjelovanje američkih vojnika u ratovima diljem svijeta. Trump se u početku odlučno obvezao da će taj dio obećanja provesti u djelo.

“Trump je u prosincu prošle godine naredio da 2000 američkih vojnika odmah napuste Siriju, ali tada je revidirao svoj plan s postupnim povlačenjem snaga”, napisao je The New York Times, izvijestivši da američki vođa planira ostaviti nekoliko stotina američkih vojnika da sirijsku vojsku i ruske snage drže dalje od naftnih polja.

Vijest je, naravno, nepotvrđena i neutemeljena, a polja „Omar“ su većinom razorena, trebaju popravak, a naftovodi vode samo prema pumpnoj stanici T2 u istočnom Homsu i rafinerijama u Homsu i Baniyasu. Dakle, nema nikakvog smisla sjediti u pijesku i čuvati razorene bušotine iz kojih nafta ne može teći nigdje nego prema središtu Sirije. Naravno, američki čitatelji pojma nemaju kakva je naftna i plinska infrastruktura Sirije i možda vjeruju u ovakve napise.

No, cilj ovakvih članaka je jasan. Odmah nakon što je The New York Times objavio da će 200 američkih specijalaca čuvati polja „Omar“ i druga u sjeveroistoku Sirije, to je nazvano „Trumpovom lukavom igrom u Siriji“ i kako je njegova želja istodobno „sjediti na dvije stolice“. Na jednoj se čini da povlači trupe, ali s druge gleda određene interese.

Ali Trump želi odgovoriti svojim kritičarima iz Demokratske stranke, tako da mu nitko ne može zamjeriti što nije održao svoje obećanje o povlačenju američkih trupa iz Sirije i puno povlačenje je vjerojatnija opcija.

Ispada da je predaja Washingtona na Bliskom istoku posljedica unutarnje političke krize u samim Sjedinjenim Državama, gdje se velike geopolitičke odluke donose kako bi se stekla prednost, da političari budi ponovno izabrani ili da ometu konkurente.

Usput, Die Welt se slaže s tim i grubo piše kako nema drugih razloga za tako brz izlazak Sjedinjenih Država s Bliskog istoka, osim borbe republikanaca i demokrata u samoj Americi.

Međutim, dopustimo si da se ne moramo složiti s tim. Sasvim je očito da je isti Die Welt, desetljećima propagandno glasilo europskih atlantista, teško mogao reći da su specijalci koji su napustili Siriju sreli ruske vojnike koji su se kretali u suprotnom smjeru i da ti isti vojnici nisu bili tamo, a to je zasluga cjelokupne vanjske politike Vladimira Putina u posljednjih nekoliko godina i diplomacije u svim smjerovima koju tiho vodi Moskva.

Zato je u pravo vrijeme, kada se zapadni saveznici svađaju jedni s drugima, kada Sjedinjene Države imaju proživljavaju unutarnju političku krizu, ruska politika u Siriji pokrenula proces u kojem se Moskva ne svađa ni s kim i ne izdaje nijednog saveznika, kao što je to Washington učinio s Kurdima.

Putin je “pobijedio u ratu”, prema riječima novinara Die Welta, ne zato što je američka politika loša, već zato što je Trump pretjerano hirovit i nekontroliran.

Ali uspjeh Rusije se u potpunosti objašnjava svim preduvjetima koje je Moskva stvorila i stvara za sebe u Siriji, pobijedivši terorizam, obnavljajući uništene gradove, pomažući lokalnim snagama u čišćenju opasnih područja, pružajući humanitarnu pomoć, te pomoć u obnovi teritorijalne cjelovitosti zemlje.

Zbog toga se mišljenje Njemačke i Europe mijenja. Prije nekoliko godina isti Die Welt nikad ne bi priznao neuspjeh Amerikanaca i ne bi kritizirao Sjedinjene Države ili NATO. Suprotno tome, uspjesi Rusije bili bi opisani uobičajenim oštrim izjavama o „ruskoj prijetnji“, potrebi da se „zaustavi Putin“ i tako dalje. Ali sada sama Rusija svojom politikom pokazuje da bi njemački novinari izgledali jednostavno glupo da ne priznaju očite činjenice, što i oni razumiju.

Putin i Erdogan kurdsko pitanje rješavaju u korist Sirije

Ostavljajući ovu digresiju u raspoloženje među Europljanima i vraćajući se na jučerašnje maratonske pregovore između Putina i Erdogana, možemo reći da su dvojica vođa kurdsko pitanje riješili u korist Sirije.

Nakon šest sati pregovora, Moskva i Ankara dogovorile su se kako riješiti situaciju na sjeveru Sirije bez krvoprolića. Turska ostaje u tampon zoni odakle potječu kurdske formacije. Međutim, Erdogan je rekao da Ankara neće ostati na tuđem teritoriju i ponovio je svoju opredijeljenost za održavanje teritorijalne cjelovitosti Sirije. Vladimir Putin nazvao je odluke sudbonosnim, što one zaista jesu.

Putin i Erdogan su u 16 godina održali su mnogo sastanaka, ali malo ovakvih od šest sati na kojem su postigli najvažniji dogovor postignut o sjevernom dijelu Sirije, a samim tim okončali sirijski sukob.

„Prema našem mišljenju, trajna i dugoročna stabilizacija u Siriji se u cjelini može postići samo ako se poštuje suverenitet i teritorijalni integritet ove zemlje. To je naš principijelan stav i o tome smo temeljito razgovarali s predsjednikom Turske. Važno je da turski partneri dijele ovaj pristup”, rekao je Putin u opisu ishoda pregovora.

Sirija stječe kontrolu nad vlastitim sjeverom, naseljenim uglavnom Kurdima. U posljednjih osam godina, otkada su sirijski Kurdi navikli živjeti i boriti sami, iako pod američkim nadzorom, oni se sve manje i manje osjećali dijelom Sirije. No, kako je Assad uz pomoć Rusije vratio kontrolu nad svim ovim dijelovima zemlje, budućnost samoproglašene Demokratske federacije sjeverne Sirije ili Rojave, kako je još nazivaju, postala je sve problematičnija. Turci se nikada ne bi složili s postojanjem de facto neovisne kurdske države na svojim granicama, a Sirija bi prije ili kasnije pokušala povratiti kontrolu nad svojim teritorijem. Međutim, dok je američka vojska bila na kurdskom teritoriju, sve je bilo suspendirano.

Međutim, nakon što su SAD napustile Siriju, ne iznenada, već shvativši da je Erdogan odlučan u pokretanju vojne kampanje protiv Kurda, situacija se ubrzano počela razvijati.

Ankara je pokrenula kampanju „Izvor mira“, čiji je cilj bio potisnuti kurdske jedinice iz zone dubine 30 kilometara duž turske granice. Kurdi su bili prisiljeni na sporazum s Damaskom i počeli su se povlačiti iz većine “sigurnosne zone” koju su proglasili Turci i na svoja područja su pustili sirijske trupe. Ali mnogi su se bojali sukoba između Sirijaca i Turaka, koji, međutim, nije bio potreban nijednoj strani.

U toj situaciji je Rusija djelovala kao posrednik i upravo će ona kontrolirati povlačenje kurdskih formacija i ulazak sirijske vojske prvo u takozvanu „Rojavu“ i na tursku granicu izvan “sigurnosne zone”. Nakon 150 sati, koje su Turci ostavili da se dovrši operacija i uklone Kurdi, Rusija i Turska će početi patrolirati zonom istočno i zapadno od same „sigurnosne zone“, koja je u ovom trenutku bez kurdskih snaga. Jasno je da će u sljedećoj fazi, koja će sigurno biti dogovorena, sirijski graničari i vojska krenuti prema turskoj granici.

Odnosno, Sirijci će postupno zamijeniti Turke na području takozvane „Rojave“, Ankara je potisnula kurdske trupe, a na mjesto turskih trupa doći će Assadova vojska, koju će Erdogan povući kad bude uvjeren da tamo više nema kurdskih formacija.

Ankara: Nama sirijski teritorij ne treba

Turci su potvrdili da im sirijski teritorij ne treba. Cilj im je uklanjanje kurdskih trupa s njihove granice. Kad odu, nadzor nad teritorijima bit će prebačen na sirijsku vojsku pod nadzorom ruske vojne policije, zbog povlačenja i razoružanja kurdskih jedinica.

Odnosno, neće biti sukoba između Turaka i Sirijaca, niti će se Turci boriti s Kurdima, ako Kurdi doista posvuda povuku svoje trupe, a Damask će steći kontrolu nad sjevernim dijelom zemlje. Do sada Kurdi još uvijek drže svoje formacije u brojnim naseljima, ali sama činjenica ulaska sirijske vojske u sirijsko-tursku granicu izuzetno je važna.

Damask je izgubio nadzor nad tim teritorijem na samom početku rata i sada ga počinje vraćati i tako vraća nacionalni suverenitet. Neće biti ni protuturski, ni antikurdski. Prema Vladimiru Putinu, “Turci i Sirijci morat će zajedno braniti mir i spokoj na granici, a ovdje ne možemo bez međusobno uvažavajuće suradnje Turske i Sirije”.

Jesu li Kurdi izgubili? Samo u smislu snova o neovisnom sirijskom Kurdistanu, ali u stvarnosti za njega nije ni bilo šansi. Sada će se Kurdi trebati dogovoriti s Damaskom o širokoj autonomiji unutar Sirije, što će biti najbolja opcija za narod koji uključuje više od 10 posto sirijskog stanovništva.

Kao što je Vladimir Putin rekao: “Pored toga, moramo pokrenuti širok dijalog između sirijske vlade i Kurda koji žive na sjeveroistoku Sirije. Očito je da se samo u okviru takvog inkluzivnog dijaloga sva prava i interesi kurdskog naroda, Kurda kao sastavnog dijela multinacionalnog sirijskog naroda, mogu u potpunosti uzeti u obzir i ostvariti.”

Kurdi imaju pravo na poštivanje svojih interesa, ali interesi Sirije i Turske sada imaju prioritet. Sirija će se ujediniti nakon osam godina propasti, a Turska želi osigurati svoju južnu granicu kako bi se osigurala da je s te strane nitko ne ugrožava. Rusija može jamčiti povratak tursko-sirijskih odnosa među susjedima, dosad prekograničnog, na kraju i mirnog. Kurdi će i dalje živjeti s obje strane ove granice, ali ih više nitko od vanjskih snaga neće moći koristiti u svojim igrama na Bliskom istoku, koje su uvijek završavale na štetu Kurda.