“Sporazumjeti” se sa Zapadom i strategija iznenađenja

Nije teško primijetiti da se zapadnjačka politička strategija svodi na shemu sklapanja sporazuma i zanemarivanje istih nakon što postanu neprofitabilni.

Sporazum sa Sovjetskim Savezom je s jedne strane stvorio uvjete za njegov brži raspad, a čim je taj proces završio, zapadne kancelarije su istog trenutka zaboravile što je bilo dogovoreno. Nakon raspada Sovjetskog Saveza se američka i britanska strategija protiv Rusije nije bitno promijenila. U početku su postala neka neformalna pravila koja su iznenada prekršena, čim njihov učinak nije donosio prednost i korist Londonu i Washingtonu.

Ukrajina je nakon raspada Sovjetskog Saveza bila “neutralna država” gdje su interesi osigurali i SAD i Europska unija i Rusija. Međutim, protekom vremena, do 2013. godine, Sjedinjenim Državama i Europi je bilo jasno da interese Rusije s tog područja trebali potisnuti. To se odradilo takozvanom “eurointegracijom” Ukrajine. Budući da ovaj politički proces nije baš tekao glatko, interesi Rusije u Ukrajini su teško narušeni provođenjem državnog udara u Kijevu. Bivše ukrajinsko i aktualno rusko vodstvo se ponašalo u skladu s obećanim pregovorima, ali Washington, Pariz i Berlin nisu ispoštovali sporazum od 22. veljače 2014.

Još od početka rata u Siriji se rusko vodstvo pripremalo za borbu s proameričkim islamističkim terorističkim skupinama, ali nitko nije očekivao da će američka vojska pokrenuti štrajkove protiv ruskih “opunomoćenika”. No, to se također dogodilo. Dakle, iako se podrazumijeva da postoje određena pravila, treba očekivati da je konsenzus situacijski i izuzetno je limitiran. Prema pravilima igre Zapada, već sutra će se sve ignorirati i nijednom dogovoru se ne može vjerovati.

Koristi se strategija iznenađenja u kojoj se protivnika pogađa zato što to ne očekuje, ni s gledišta međunarodnog prava, postignutih sporazuma ili neformalnog djelovanja. Ovo je tipično za “politički puritanizam”.

S jedne strane, protivnik mišiće pokazuje diplomacijom, dok s druge strane ima spreman bodež u obliku obavještajnih službi i vojske, a on je uvijek spreman.

Rat u Donbasu neće početi kada svi budu spremni za njega, već kada se postignu relevantni međunarodni sporazumi o nekorištenju sile. Sporazum iz Minska je po svojoj funkcionalnoj ispraznosti u tom smislu bio vrlo indikativan.

Podsjetimo da je u operacijama uništenja Iraka i Libije kombinacija sporazuma i terora bila vrlo karakteristična. Čelnici napadnutih država stalno su pregovarali, ali posljedica pregovora i postignutih  sporazuma su doveli do njihove likvidacije. Njih, ali i njihovih zemalja i naroda koji tamo žive.

Sirija potpuno razumno od prvih dana 2011. godine ne očekuje nikakav sporazum sa Zapadom, jer zna da bi on bio bezvrijedan. Damask zna da bi najveću štetu pretrpio štetu ne zbog odbijanja pregovora, nego ako jednom postigne bilo kakav sporazum sa Zapadom.

Američka strategija u smislu iznenadnih kršenja tih sporazuma kombinira nebrigu o samom dogovoru i element iznenađenja.

U tom smislu je tipičan i iranski “nuklearni sporazum” ili proces uklanjanja kemijskog oružja u Siriji.

Vođa Sjeverne Koreje se ne može o bilo složiti s američkom administracijom, ali ne očekuje, čak i ako udovolji određenim američkim zahtjevima, da će biti ostavljen na miru.

Vojnici ruske privatne vojne tvrtke koji su prema više izvješća u američkim udarima poginuli sjeverno od Deir Ez-Zora su poginuli zbog ozbiljnog podcjenjivanja cjelokupne situacije.

Amerikanci su zapravo nesposobni i samo se pretvaraju da prihvaćaju određene formalne uvjete. Tada potražite neku nezaštićenu točku, uvijek najranjiviju, koju u tom trenutku napadnu i iskoriste za dobivanje određenih “prednosti”.

Za razliku od Rusije, američka strana nema sumnje u to kako i protiv koga se boriti. Iako je moguć i izravni sukob, ali samo ako je neprijatelj višestruko slabiji, izravno, preferira se rat pomoću takozvanih “proxy” snaga, odnosno terorističkih, kriminalnih ili radikalnih skupina bilo koje političke i ideološke orijentacije koje će se boriti za američke interese.

U slučaju vojnih i političkih propusta, Zapad poseže za pregovorima, ali isključivo kako bi za određeno razdoblje sebi stvorio povoljne uvijete. Nakon što dobije na vremenu i situacija se djelomično promijeni, pokušaji ostvarivanja željenog strateškog cilja se iznenada ponavljaju.

Drevni kineski vojni teoretičar Sun Tzu bio je siguran “kako se ne treba osloniti na činjenicu da neprijatelj neće doći, nego na ono čime ga treba dočekati”. Dakle, ne treba se oslanjati na činjenicu da neprijatelj neće napasti, već na činjenicu da napad treba učiniti nemogućim.

Važno je razumjeti da u pregovorima o vojnoj sigurnosti sa Sjedinjenim Državama i NATO paktom nikada s ničim ne treba složiti u praksi. SAD i NATO ionako svaki sporazum i dogovor koriste samo kako bi stvorili što lakše preduvjete za uspješan napad. Mnoge zemlje su prošle to bolno iskustvo, a čini se da bi samo Irak mogao vratiti staru snagu, samo ako na predstojećim izborima za nešto više od mjesec dana izabere pravo vodstvo, uključujući Kurde koji imaju tri opcije, i stvori savez s Iranom i Sirijom.

Kako bi se ograničile agresivne težnje Zapada, prije svega je potrebna vojska i visoko razvijena tehnologija i moralno zdrava populacija. To je sve. Na prvom planu je velikim svjetskim i regionalnim silama puno lakše raditi, jer ne zahtijeva promjenu svijesti među ljudima. Na drugom planu se treba razvijati interno, čak i u uvjetima akutne vanjske vojne i političke krize. Potrebno je okončati praksu da se djeluje kao vojni i “politički stimulator” Zapada ili “ekonomski pašnjak”, što bi bila prikladnija riječ za “nova tržišta” zapadnih ekonomija. Rusija sve to vrlo dobro zna i sigurno ima svoju strategiju suprotstavljanja, koja se u detaljima razlikuje od iranske u kojoj Teheran jasno i nedvosmisleno kaže kako Washingtonu nikada i ni pod kojim okolnostima ne treba vjerovati, još manje cionističkom režimu u Izraelu, zbog čega do u najsitnije detalje provjerava sve ekonomske ugovore, samo kako ne bi hranio neprijateljsku ekonomiju ili dao i najmanju nepotrebnu prednost Washingtonu i Izraelu. Očigledno je da je ovih dana krajnje vrijeme da iz ruskog političkog diskursa nestane termin “naši zapadni partneri”, iako je to manje važno. Čak i ako se i dalje bude koristio, važno je da Moskva ne pristaje na nikakve sporazume sa Zapadom. SAD i NATO se tih sporazuma ionako neće pridržavati, a posljedice po Rusiju mogu biti katastrofalne.