Šta Kina može učiniti protiv napada NATO-a na Aziju?

Japan navodno planira otvoriti NATO ured za vezu u Tokiju. Ured će biti prvi te vrste u Aziji, a namijenjen je za “koordinaciju” sa alijansom po pitanjima sigurnosti, kao i po pitanju Kine.

Nije tajna da SAD nastoje proširiti i institucionalizirati vojnu alijansu u Aziji i staviti njen otisak na globalnu skalu, ideja koju je ohrabrio sukob u Ukrajini, a na koju su pozivale mnoge visoke zapadne ličnosti. Ovo pokazuje da je organizacija odavno odbacila svoju prvobitnu svrhu i postala oruđe hegemonije i dominacije, daleko od takozvanog ‘odbrambenog’ saveza za koji je nekada tvrdila da jeste, nad jednim specifičnim geografskim područjem svijeta.

Administracija američkog predsjednika Joea Bidena vjerojatno je vojno najagresivnije američko predsjedništvo u posljednjih nekoliko decenija, čak i više od predsjedništva Georgea W. Busha s obzirom na okolnosti. Bajden je pojačao tenzije sa većim ovlastima, za razliku od samo provođenja manjih operacija promjene režima nakon užasa 11. septembra. Čineći to, Biden je agresivno nastojao da proširi saveze kao što je NATO, stvarajući nove mehanizme kao što je AUKUS, doveo je Evropu na ivicu rata sa Rusijom i postaviće novo nuklearno oružje na Korejsko poluostrvo . Dok je prethodni predsjednik Donald Trump nastojao da smanji NATO i učini ga finansijski samopouzdanijim, Bidenova administracija bez izvinjenja pokušava da ga ‘globalizira’.

NATO, Organizacija Sjevernoatlantskog pakta, svojevremeno je osmišljen kao mehanizam za kolektivnu regionalnu samoodbranu među krhkom zapadnom Evropom nakon Drugog svjetskog rata, koja je po moći bila jednaka Varšavskom paktu. Nakon završetka Hladnog rata, nakon što su SAD postale neprikosnoveni hegemon, NATO se transformirao iz pukog vojnog saveza usmjerenog na balans snaga u oruđe za provođenje američkih interesa i sigurnosnih ciljeva. Čineći to, SAD su nastojale da pretvore alijansu u ‘trajni poredak stvari’ i iznevjerile su obećanja postsovjetskoj Rusiji da je neće širiti na istok.

Ali sada, kako SAD sve više vide Kinu kao svog najvećeg protivnika, žele da “globaliziraju” NATO u Aziji i da ga spoje sa postojećim američkim savezima u regionu, uključujući Japan, Južnu Koreju, Filipine i Australiju. Tradicionalno, SAD su ikad težile ovim savezima samo na ‘bilateralnom nivou’, što je obično bilo lakše upravljati američkim interesima jer azijske nacije ne funkcionišu na istoj univerzalnosti kao zapadnoevropske zemlje i više su opterećene nacionalističkim sukobima. Na primjer, Južna Koreja ima malo političkog prostora za saradnju sa Japanom. Iako predsjednik Yoon Suk-yeol pokušava to učiniti, njegov rejting opada zahvaljujući njegovoj kapitulaciji pred Tokijem.

Uprkos tome, SAD žele da ove saveze učine multilateralnim. Čak i ako ne može službeno proširiti NATO, vjeruje da se njegov uticaj može povećati ako se ojačaju obavještajne službe, naoružanje i drugi oblici saradnje. Stoga, iako ne može sav NATO pritrčati Tajvanu u pomoć ako izbije sukob s kontinentalnom Kinom, SAD vjerovatno imaju za cilj da stvore ‘koaliciju’ koja će sarađivati ​​na isti način kao i ona koja podržava Ukrajinu, tj. -završetak isporuke oružja, obavještajnih podataka, logistike, operativne podrške itd. Drugim riječima, NATO bi vodio rat protiv Kine preko posrednika na isti način kao protiv Rusije u Ukrajini, bez obzira da li su SAD direktno uključene ili ne. Ovo naravno ozbiljno podiže vojne uloge u regionu.

Dakle, šta Kina može učiniti da odgovori na ovaj pokušaj ‘opkoljavanja savezom’ protiv nje? Prvo, može ojačati svoje veze sa Rusijom i imati za cilj stvaranje dublje ravnoteže snaga u azijsko-pacifičkom regionu. Drugo, može revitalizirati stare saveze i ojačati svoje veze sa Sjevernom Korejom kao vojnim partnerom. Na kraju krajeva, DNRK je i dalje obavezna ugovorom o uzajamnoj pomoći iz 1961. da pritekne u pomoć Kini u ratu i može se koristiti za obuzdavanje Japana i Južne Koreje. Treće, može težiti izgradnji novih vojnih partnerstava sa zemljama u regionu koje se osjećaju na sličan način ugrožene ekspanzionizmom SAD-a; na primjer, Laos, Kambodža i Mjanmar. Dok će ostatak ASEAN-a vjerovatno ostati neutralan, uključujući Maleziju, Indoneziju, Singapur, Tajland i Vijetnam (isključujući Filipine koji se nalaze u savezu sa SAD),

Širenje uticaja NATO-a na Aziju na kraju predstavlja pretnju stabilnosti, bezbednosti i izvesnosti čitavog regiona. Vođen SAD, nastoji da uveze politiku ‘blokovske konfrontacije’ u region i popravi njegovu integraciju kako bi mogao da obezbedi američku hegemoniju nad njim. Kina se suočava s izazovom balansiranja svojih sigurnosnih interesa usred ovih previranja, istovremeno osiguravajući da sukob ne izbije. Bilo kako bilo, cijeli region je zaključan u sve napetijoj utrci u naoružanju usred vanjske politike Bajdenove administracije, koja se može opisati samo kao hegemonistička, ekspanzionistička i agresivna.