Šta pozicija Francuske prema Kini znači za EU

Kako Francuska potpisuje bilateralne sporazume sa Kinom, a predsjedavanje EU se seli u Pariz, evropski izgledi mogu ostati uglavnom usmjereni na zapad preko Atlantika, ali njeni pogledi ka istoku postaju sve duži.

Prošle nedjelje, Sjedinjene Države su najavile „diplomatski bojkot“ Zimskih igara u Pekingu u februaru 2022. zbog navodnih kršenja ljudskih prava od strane kineske vlade, a nekoliko zapadnih anglofonskih zemalja ih je slijedilo.

Primjetno je da se najstariji američki saveznik nije pridružio „beznačajnom“ bojkotu, kako je to rekao francuski predsjednik Emanuel Makron. To nije bilo zato što je Francuska u principu protiv takvog poteza – a EU očigledno trenutno stvara kolektivni pristup – već zbog načina na koji su SAD to orkestrirale.

Štaviše, Francuska je zajedno sa Kinom objavila datum za osmi Kinesko-francuski ekonomski i finansijski dijalog na visokom nivou. Ovaj dijalog je završen tako što su obje strane potpisale sporazum o očuvanju francuskog izvoza svinjskog mesa u slučaju afričke svinjske kuge (ASF), što je za francusku stranu bila glavna tačka prepreke u Akcionom planu za francusko-kineske odnose iz novembra 2019.

Iako ovo na prvi pogled može izgledati trivijalno, nije. To je zato što je samo u 2019. godini oko 40 % kineske populacije svinja ubijeno zbog virusa, što je izazvalo ekonomsku štetu za koju se procjenjuje da iznosi oko 0,78 % kineskog BDP. Druge zemlje, kao što je moja, Češka, doživjele su porast inflacije, dijelom zbog sve veće cijene svinjskog mesa na globalnom tržištu.

Pored toga, kada su Kina i druge azijske nacije konačno uspjele da ukrote svoje epidemije ASF, Kina je morala da zabrani uvoz iz zemalja koje pate od istih, kao što je Njemačka. To je uticalo na poljoprivredne proizvođače u tim zemljama.

Ovaj bilateralni sporazum između Francuske i Kine u suštini predstavlja sporazum o lancu snabdjevanja koji će omogućiti bližu integraciju i komunikaciju između dvije strane. Jasno je da ima za cilj da pomogne francuskim proizvođačima da uklone nepotrebne trgovinske barijere i smanje inflatorne pritiske koji već postaju nepodnošljivi za veći dio svijeta. To bi se lako moglo preslikati i na druge zemlje EU.

Saopštenje o samom sporazumu jasno pokazuje da je ovo samo jedan primjer mnogih na kojima bi Francuska, Kina i EU u cjelini mogle da rade zajedno.

Kako je citiran francuski ministar ekonomije, finansija i oporavka Bruno Le Mer, „Ovaj sporazum je prvi te vrste koji je potpisala Kina u korist jedne zemlje u Evropskoj uniji. U tom smislu, to je primjer i prethodnica drugim sporazumima sa drugim sektorima i drugim zemljama.”

Prema Global Timesu, neki su već u izradi. Kinesko ministarstvo finansija saopštilo je, nakon dijaloga, da će pozdraviti francuske finansijske institucije koje osnivaju firme za hartije od vrijednosti u potpunom vlasništvu u Kini. Dvije strane su takođe razgovarale o nizu drugih pitanja, uključujući bilateralno civilno nuklearno partnerstvo, promovisanje izdavanja sertifikata za francuski avio-prevoz i zajedničke ekološke projekte.

Kako će Francuska predsjedavati Savjetom Evrope u prvoj polovini sljedeće godine, primjetan je pragmatičan pristup Pariza Kini, nasuprot otvorenoj konfrontaciji. Kao prvo, ovaj najnoviji dijalog sa Pekingom bio je jasno osmišljen ili je, u najmanju ruku, shvaćen kao blagi prezir prema Vašingtonu, koji neprestano zahtjeva od svojih saveznika da žrtvuju sopstvene ekonomske interese da bi se pridružili novom hladnom ratu.

To što je Francuska krenula napred u potpisivanju bilateralnog sporazuma sa Kinom, objavila saopštenje koje je otvorilo vrata za još takvih sporazuma i odlučila da se ne pridruži SAD u njihovom diplomatskom bojkotu – sve u roku od nekoliko dana – pokazuje da ovo nije bila greška.

Nedavni telefonski razgovor između kineskog predsjednika Si Đinpinga i Makrona, u kojem je Makron rekao da se nada da će Sveobuhvatni sporazum o ulaganjima između EU i Kine (CAI) uskoro stupiti na snagu, čini još jasnijim da Francuska nije voljna da puca na sebe zarad Vašingtona.

Evropski parlament ima malo ovlaštenja osim za ratifikaciju ugovora kao što je CAI, čije je sastavljanje predstavljalo ogroman udarac administraciji Joea Bidena. Ali trenutno čeka ratifikaciju. Ako Francuska na neki način bude u stanju da to prođe tako što će to učiniti glavnim prioritetom 2022. godine, to bi bio veliki udarac Vašingtonu i ogroman korak u pravcu strateške autonomije EU.

Izvan domena trgovine, iako je svakako još uvijek povezana, Francuska je takođe pokazala svoju sposobnost da se samostalno kreće u odbrani. Nakon što je sklopljen sporazum o nuklearnoj podmornici AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD, poništavajući francuski ugovor vrijedan više milijardi dolara o snabdijevanju Australije podmornicama, ogorčeni Pariz je iskoristio svoju poziciju da dobije ogroman ustupak od Vašingtona: zajedničku evropsku odbranbenu strukturu koja treba da „dopuni” NATO.

Iako detalji još nisu razrađeni i svi koji učestvuju u diskusiji naglašavaju da takav blok ne bi zamijenio NATO, sama organizacija se suočava sa egzistencijalnom krizom uoči svog sljedećeg velikog samita u Madridu u junu. Tamo će lideri izraditi novi dokument „strateškog koncepta“ – prvi te vrste od 2010. – koji će odrediti budućnost organizacije.

Vašington očigledno želi da promijeni brzinu sa „terorizma“ na obuzdavanje ponovnog oživljavanja Kine, jer sadašnja iteracija ovog dokumenta čak ni ne pominje Kinu. U stvari, nijedna od ministarskih sjednica tokom posljednjeg velikog sastanka NATO, u oktobru, nije imala Kinu za temu.

Međutim, sa tačke gledišta Francuske, a mogli bismo reći čak i Evrope, nema smisla fokusirati strategiju odbrane na zadržavanje nečega što je korisno za kinesku ekonomiju. Kina je već pretekla SAD kao najveći trgovinski partner EU još 2020. godine, sa trgovinom od 586 milijardi eura (711 milijardi dolara), u poređenju sa 555 milijardi eura (627 milijardi dolara) između SAD i EU, prema podacima koje je objavio Eurostat.

Ukoliko CAI bude ratifikovan ili zemlje kao što je Francuska samostalno prodube svoje bilateralne investicije i sporazume sa Kinom, što se izgleda spremaju da urade, ova međupovezanost bi se samo učvrstila. Zbog toga bi imalo još manje strateškog smisla da EU (a samim tim i NATO, pošto je 21 od 30 njegovih članica takođe država članica EU) slijedi Vašington u politici obuzdavanja.

Ovo ne znači da će Francuska ili EU u cjelini postati nepokolebljivi kineski saveznici u opoziciji sa Sjedinjenim Državama. Samo nekoliko dana prije nego što je započeo trgovinski dijalog na visokom nivou između Francuske i Kine, francuska ambasada u Pekingu je podijelila dugačku objavu na Weibo u kojoj se kritikuje stanje u oblasti ljudskih prava u Kini i iznosi mnogo stavova koje su proizvele SAD.

Takođe treba napomenuti da protivljenje predsjednika Makrona „diplomatskom bojkotu” Olimpijade od strane SAD nije bilo zato što je sumnjao u tvrdnje Amerikanaca o zloupotrebi, već zato što je smatrao da je strategija kontraproduktivna. Francuska ne vidi sebe kao suprotnost američkim vrijednostima – u stvari, ona je mjesto porijekla mnogih ideala do kojih SAD navodno drže.

Ako Evropska unija teži „strateškoj autonomiji“, posebno sa Francuskom na čelu Savjeta Evrope, to ne treba tumačiti kao zaokret od potpunih 180 stepeni u njenoj trenutnoj spoljnoj politici. Umjesto toga, to bi trebalo posmatrati kao pokušaj da se oponaša ono čemu je EU vjerovala da i same SAD rade – barem do relativno nedavno.

Autor: Bradley Blankenship