Što je tražio libijski general Haftar na ruskom nosaču zrakoplova?

Početkom prosinca smo pisali o situaciji u Libiji i višemjesečnim pregovorima libijskog generala Kalife Haftara s Rusijom o mogućnosti vojne suradnje, čak ustupanju vojne baze ruskoj vojsci na libijskom teritoriju kojeg nadziru snage Zastupničkog doma iz Tobruka, koji ne priznaje vladu u Tripoliju radikalnih islamista koji su sudjelovali u svrgavanju pukovnika Gaddafija.

Prekjučer iznenada stiže vijest da se general Haftar na ruskom nosaču zrakoplova “Admiral Kuznjecov”, dok je plovio Sredozemnim morem, sastao s ruskim časnicima, koji su ga na palubi broda dočekali uz sve vojne počasti.

Zapovjednika Libijske narodne armije, generala Kalifu Balqasima Haftara je na ruskom nosaču zrakoplova primio je viceadmiral Sokolov. Nakon obilaska broda i razgovora s ruskim časnicima, general Haftar je video vezom razgovarao s ruskim ministrom obrane, generalom Sergejom Šojguom. Prema napisima agencija, raspravljali su o gorućim pitanjima o borbi protiv međunarodnih terorističkih skupina na Bliskom istoku. Na kraju posjeta, prije povratka u Tobruq, zapovjednik Libijske narodne armije je dobio ogromnu količinu lijekova za svoje vojnike i libijske civile.

Istoga dana se predsjednik “vlade” iz Tripolija, Fayez Al-Sarray, sastao u Kairu s predsjednikom Abdalom Fatahom Al-Sisijem. Dok je Sarray boravio u Kairu, brigada “revolucionara” iz Tripolija Haythama Tajuria, koji podržava Kalifa Ghwala i njegovu “Vladu nacionalnog spasa“, zauzela je zgrade nekoliko ministarstava, među kojima i zgradu Ministarstva obrane.

Kalifa Ghwal je u javnom nastupu rekao kako je “Sporazum iz Sqirata”, koji je doveo do stvaranja vlade Fayeza Al-Sarraya, mrtav, jer je silom nametnut od stranaca.

“Vlada nacionalnog spasa je otvorena za suradnju sa svim oružanim skupinama koje se podrede državnoj vlasti”, kratko je izjavio Kalifa Ghwal.

Praktično nepostojeća vlada Fayeza Al-Sarraya se suočava s različitim problemima. Nije u stanju isplatiti plaće, bori se s nelikvidnošću banka, zimom, poplavama, nestašicama vode i struje, zastojima u komunikacijama i općim nedostatkom sigurnosti za civilno stanovništvo.

U tom okolnostima se general Haftar, koji ne priznaje ni Vladu nacionalnog spasa, kao ni islamističke vlasti u Tripoliju, odlučio posjetiti ruski nosač zrakoplova “Admiral Kuznjecov” i razgovarati s generalom Šojguom.

Nosač zrakoplova “Admiral Kuznjecov” je se blizini Libije zatekao nakon što je početkom siječnja isplovio iz sirijskih voda. General Haftar, koji se trenutno smatra najmoćnijim čovjekom Libije, već se imao priliku susresti s ruskom kolegom generalom Šojguom i uoči susreta s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom krajem studenog 2016. s njim razgovarati o “pitanju naoružanja Libijske narodne armije”

Libijska narodna armija, koja je konkurent vlastima u Tripoliju, prisutna je na istoku zemlje. Bori se protiv terorista “Islamske države”, ali i islamističkih milicija iz Misrate koje podržavaju vladu Fayeza Al-Sarraja sa sjedištem u Tripoliju, a koja je, na inzistiranje Zapada, priznata od strane međunarodne zajednice. Od pada Muamara Gaddafija, Libija je podijeljena na istok, kojeg kontrolira general Haftar, te zapad s Tripolijem, gdje vladaju islamističke milicije “Libijske zore”.

Iako su formalno neutralne, general Kalifa Haftar ima prešutnu podršku milicija Zintana, koje su ljetos oslobodile sina Muammara Gaddafija, Saifa Al-Islama, ali i plemena Warfalla, najvećeg plemena Libije koje kontrolira grad Bani Walid u kojem se i danas vijore stare zelene zastave Džamahirije.

Istina je da su islamističke milicije vjerne Tripoliju protjerale ISIL iz grada Sirte, ali je situacija u Libiji još napetija nego ranije.

U posljednjih nekoliko dana su se oštro pogoršali odnosi između vojske generala Hatara i milicija iz Misrate. Zapad optužuje Rusiju da podržava Haftara i tvrdi “da bi ova podrška mogla dovesti do nove eskalacije sukoba u problematičnoj Libiji”.

Nakon posjete ruskom nosaču zrakoplova, general Haftar je potvrdio svoju spremnost za pružanje baze ruskoj vojne mornarici i zrakoplovstvu za nastavak borbe protiv terorizma.

General Haftar je izjavio prošlog tjedna “kako će Rusija inzistirati na ukidanju embarga na isporuke oružja Libiji”. Podsjetimo da Haftarova Libijska narodna armija nema podršku Ujedinjenih naroda i često ulazi u sukob sa skupinama koje su odane vlastima u Tripoliju.

Krajem 2016. godine se odnos između različitih milicija i vojski u Libiji naglo pogoršao. Promatrači vjeruju da je nakon oslobađanja Sirte, koji je skoro dvije godine bio pod kontrolom militanata “Islamske države”, povećana vjerojatnost da će zemlja ponovo potonuti u kaos i međusobne sukobe plemena i milicija koje se natječu za vlast i doslovno su razorili Libiju. Zapadni analitičari vjeruju da je general Haftar jedan od glavnih razloga za eskalaciju sukoba u Libiji.

Zapad tvrdi da je jedina nada za spas Libije podrška “Vladi nacionalnog jedinstva” Fayeza Al-Sarraja, koju sada napuštaju i vladari Tripolija, dok u Moskvi, čini se, misle drugačije.

U ovom trenutku postoje vrlo ozbiljne, naizgled nepomirljive suprotnosti između islamističkih milicija vezanih uglavnom za Muslimansko bratstvo, ali i radikalne skupine odane Al-Qaedi, koje su u prosincu prošle godine porazile ISIL u gradu iz Sirte, i vojske generala Haftara, koji je iz Bengazija prije dvije godine pokrenuo kampanju protiv svih islamističkih terorističkih skupina u Libiji bez obzira na njihovu provenijenciju i ideologiju.

Haftar optužuje utjecajne milicije iz  Misrate za ekstremizam i da ratuju za Muslimansko bratstvo, što nije daleko od istine.

Svađe između milicija iz Misrate i vojske Haftara povremeno izbijaju na površinu, a odnosi su se naglo pogoršali prošli tjedan, kada su Haftarovi borci pucali na zrakoplov C-130 u kojem je bilo izaslanstvo starješina i zapovjednika iz Misrate. U napadu je ubijeno i ranjeno nekoliko osoba.

Analitičari vjeruju da se borbe između milicija Misrate i Libijske narodne armije neće voditi samo u području gdje se nalaze najveće rezerve nafte Libije, odnosno u središnjem dijelu mediteranske obale istočno od Sirte, nego i na jugu zemlje, ali i u Tripoliju. Ako se sukobi prošire, to će imati vrlo negativan utjecaj na živote ljudi na zapadu zemlje. Napad na zrakoplov je razljutilo pa čak i malobrojne “umjerene” snage u Misrati, jer je bio dobar izgovor za lokalne “jastrebove” u uvjeravanju javnog mnijenja o potrebi jakog odgovora na djelovanje “istočnih” snaga.

General Haftar je tražio potporu južnih plemena i ova strategija mu je pomogla da u rujnu prošle godine u samo tri dana zauzme libijski “naftni polumjesec“. Drugi izvor potpore generala Haftara, prema zapadnim promatračima, tisućama je kilometara daleko od Libije – u Moskvi.

Mnogi zapadni politički analitičari vjeruju da je Putin odlučio pomoći Haftaru, čije snage kontroliraju većinu libijskog teritorija. Zapad smatra da je korištenjem Haftara Moskva želi oslabiti utjecaj Vlade nacionalnog jedinstva i oživjeti svoj utjecaj u Sjevernoj Africi.

Istina je da se Putin oduvijek protivio kampanji NATO pakta u Libiji 2011. godine, koja je dovela do svrgavanja Muamara Gaddafija. Jednom je agresiju na Libiju čak nazvao “križarskim ratom”.

U drugoj polovici 2016. je Kalifa Haftar dva puta posjetio Moskvu, gdje se sastao s ruskim ministrom obrane, generalom Šojguom, ministrom vanjskih poslova Lavrovom i tajnikom Vijeća za nacionalnu sigurnost Petruševim.

“Što duže čekamo, vjerojatnija će biti pobjeda Haftara. On očito prima vojnu, diplomatsku i financijsku potporu iz inozemstva”, za Bloomberg ne napisao Riccardo Fabiani , viši analitičar konzultantske tvrtke Eurasia Group.

Ruski ciljevi su jasni i razumljivi i Moskva želi ojačati svoj geopolitički utjecaj u regiji.  Tu je i gospodarska komponenta, jer Moskva, kada se zemlja oporavi, želi ugovore od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Nakon što su odnosi između Libije i Rusije stagnirali gotovo dva desetljeća,  preokret se dogodio 2008. godine, kada je tadašnji premijer Vladimir Putin rekao Gaddafiju da je Moskva spremna otpisati neke dugove Libije u zamjenu za nove poslove. Taj je dogovor Rusiji donio poslove od gotovo 10 milijardi dolara. Naravno, to nisu bile samo isporuke oružja i vojne opreme. Rusija je, na primjer, izgradila libijsku željeznicu duljine 600 kilometara, koja se proteže između Bengazija i Sirte. Međutim, Moskva nema vojnih baza u Libiji, kao što ima u Siriji.

Revolucija 2011. godine je okončala renesansu u rusko-libijskim odnosima. Kremlj je imao vrlo kritički stav prema operaciji NATO pakta u Libiji, ali prilikom glasovanja o rezoluciji Vijeća sigurnosti o Libiji nije iskoristio pravo veta.

Bloomberg navodi kako je samo “Oboronexport” u Libiji izgubio najmanje 4 milijarde dolara. Gubici energetskog sektora ruskih tvrtki su nekoliko puta veći. Stoga je razumljiva želja Moskve da barem djelomično kompenzira gubitke, što misli učiniti ugovorima s novim libijskim vlastima.

U posljednje dvije godine je Rusija podržavala politički dijalog u Libiji, a ključni rezultat je, s točke gledišta Ujedinjenih naroda, Vlada nacionalnog jedinstva.  No, zapravo je riječ o vladi potpuno okrenutoj Zapadu, za razliku od Zastupničkog doma iz Tobruka i Libijske narodne armije generala Haftara koji je ne podržavaju upravo zbog tog vazalskog odnosa.

Vojna pomoć Rusije generalu Haftaru bi sigurno dovela do eskalacije unutarnjeg sukoba u Libiji, ali je on u ovom trenutku jedini koji ne pravi razliku između “umjerenih” i radikalnih islamističkih skupina.  Naravno, libijskog generala ne podržava samo Moskva, nego i UAE i Egipat.

Međutim, general Haftar ima puno više neprijatelja od prijatelja. Iako drži veliki dio teritorija zemlje, njegove snage nisu prisutne na zapadu i središtu Libije, gdje djeluju snažne policijske i vojne snage na zapadu i gdje je koncentrirano skoro 70% stanovništva zemlje. Europska unija i Sjedinjene Države podržavaju vlasti koje su utemeljene pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, iako stvarni gospodari Tripolija prije dva dana izjavljuju da je “Sporazum iz Sqirata” ionako mrtvo slovo na papiru, te da vlada Al-Sarraya nema nikakve ovlasti.

Viši analitičar Europskog vijeća za vanjske odnose Mattia Toaldo vjeruje da se Vladimir Putin i Donald Trump mogu dogovoriti oko potpore generalu Haftaru, prije svega zbog njegove iskrene borbe protiv svih islamističkih skupina, ne samo protiv ISIL-a.

Osim toga, za Amerikance general Haftar nije stranac. Nakon svađe s Muamarom Gaddafijem je general nekoliko desetljeća živio u Sjedinjenim Državama, gdje je, prema medijskoj kući Al-Arabiya, osiguravao veze između Gaddafijevih protivnika i CIA-e.

No, general Haftar ima veze i s Rusijom ili, bolje rečeno, Sovjetskim Savezom, gdje je studirao sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga nije iznenađujuće da u razgovorima s ruskim generalima i diplomatima Haftar nikada ne traži prevoditelja.

“Potrebno je biti realan, računati sa stvarnošću. Glavni čimbenici u Libiji su vojna moć i kontrola nad naftom. U sadašnjim okolnostima Haftar nje taj koji može diktirati uvjete Tripoliju”, rekao je istraživač ruskog Centra za Aziju i Bliski Rafael Enikejev.

Prema rezolucijama Ujedinjenih naroda, prodaju libijske nafte i kupnju oružja može provoditi samo Vlada nacionalnog jedinstva. Međutim, ne smijemo zaboraviti na vrlo dobre odnose između Rusije i Egipta. Dakle, usprkos činjenici da Zastupnički dom u Tobruku i general Haftar ne mogu poslovati s inozemstvom, Kairo može postati jedan od dobavnih pravaca ruskog oružja za Libijsku narodnu armiju.

Usput, Egipat je u svibnju prošle godine pozvao na ukidanje embarga na isporuke oružja za vojsku Kalife Haftara koja se bori protiv terorista, iako u to vrijeme nije bila uključena u oslobađanje grada Sirte.

Bloomberg podsjeća na jedan zanimljiv detalj. Naime, Rusija je na upit Središnje banke Libije zemlji poslala 2,8 milijardi dolara. Moskva je novac poslala cijeloj zemlji, osim Tripoliju i Misrati, glavnim središtima otpora Libijskoj narodnoj armiji. Legalno posao sa Središnjom bankom Libije je omogućio Rusiji da ne prekrši embargo, a da na drugoj strani pomogne Haftara.

Naravno, Rusija generalu Haftaru u borbi protiv Tripolija i Misrate može pomoći ne samo oružjem, nego i suptilnijim metodama, odnosno diplomacijom. 2. prosinca 2016. je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov na sastanku s talijanskim kolegom u Rimu rekao da general Haftar “može i treba biti dio nacionalnog sporazuma”.

Sudeći po broji susreta Haftara i ruskih dužnosnika, mnogi su uvjereni kako je, ako ova situacija potraje, ruska intervencija neizbježna. Međutim, ruski visoki dužnosnici to nazivaju “podrškom legitimnoj libijskoj vojsci koja vraća stabilnost zemlji”.

Analitičari Zaklade Carnegie misle “da će Moskva imati mnogo posla u Libiji, ako želi isti uspjeh kao u Siriji, ali i da podrška Haftaru u ime borbe protiv terorizma može dovesti do eskalacije sukoba, te zakočiti politički proces kojeg podržavaju Ujedinjeni narodi”.

Unatoč činjenici da je u prosincu, prvi put u posljednjih pet godina, Libija zavladala svim naftnim bušotinama, gospodarstvo zemlje je u teškoj situaciji. Moguće je da je ekonomska kriza i politička nestabilnost prisile čelnike libijske vlade na savez sa zapovjednikom Libijske narodne armije. Moguće je i da general Haftar, unatoč ratobornim izjavama, na kraju, barem formalno, prizna Vladu nacionalnog jedinstva.

Glavna stvar je što će u zamjenu ponuditi Tripoli. Čini se da Haftar neće pristati na ništa manje od mjesta vrhovnog zapovjednika svih oružanih snaga Libije.  Viši analitičar Atlantskog vijeća  i Centra Rafik Harriri, Karim Mezran, kaže kako će se na taj način generalu Haftaru omogućiti da de facto postane jedini vladar Libije.

U Rusiji, međutim, imaju drugačije mišljenje, kaže generalni direktor ruskog Vijeća za vanjske poslove Andrej Kortunov.

“Autoritarni lideri poput Assada i Haftara su, po mišljenju Zapada, daleko od istinske demokracije, ali su u stanju držati red u kući. Stoga, prema Kremlju, njih svakako treba podržati”, kaže Kortunov.

U intervjuu za Bloomberg News je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Genadij Gatilov kritizirao je posebnog predstavnika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za Libiju, Martina Koblera, jer podržava politiku slabe i neučinkovite Vlade nacionalnog jedinstva.

“Vjerujemo da Libijci moraju pronaći kompromis oko toga tko će biti u vodstvu zemlje. To je, bez sumnje, vodeći politički i vojni lik Libije, general Haftar”, rekao je ruski diplomat.

Kako se čini, za razliku od Sirije, Rusija u ovom trenutku neće izravno intervenirati u Libiji, ali čak i opskrba ruskim oružjem i osposobljavanje Haftarovih ljudi u Rusiji može dramatično promijeniti odnos snaga u zemlji. General Haftar, koji je prošao vojnu specijalizaciju u Sovjetskom Savezu i Egiptu, a kasnije je, kao njihov čovjek, bio upoznat s metodama rada CIA-e, toga itekako svjestan. Kontroverzni general vjerojatno nikada neće oprostiti CIA-i i Kataru što su ga tijekom svrgavanja Gaddafija doslovno potjerali s mjesta zapovjednika “revolucionarnih” snaga i na njegovo mjesto postavili svoje ljude iz Muslimanskog bratstva. Haftar je nakon razlaza s Gaddafijem oko dvadest godina bio štićenik Washingtona, da bi njegova “revolucionarna” karijera po povratku u Libiju trajala jedva nekoliko mjeseci.

Nakon kraćeg izleta u SAD, na svoju inicijativu se vraća u Libiju, podiže ustanaka protiv islamističkih skupina i obnavlja stare kontakte u Kairu i Moskvi, što je 2016. rezultiralo s više sastanaka s ruskom diplomatima i vojnim dužnosnicima.

Na nedavnom sastanku sa Sergejom Lavrovom je general Haftar navodno rekao: “Nadamo se da ćemo u bliskoj budućnosti s vašom pomoći iskorijeniti terorizam.”

Međutim, glasnogovornik predsjednika Vladimira Putina, Dmitrij Peskov, negirao je namjere Moskve za opskrbu oružjem generala Haftar. Peskov je naglasio kako Rusija održava kontakte s različitim stranama u sukobu u Libiji, te da je sastanak s Kalifom Haftarom “jedan od tih kontakata”. Naravno, izjave Dmitrija Peskova su uvijek odmjerene, službene i uglavnom uopćene, stoga je teško znati što se krije iza odnosa zapovjednika Libijske narodne armije i ruskih vlasti.

Neki tvrde da Kremlj s oprezom djeluje u Libiji, jer je general Haftar sa svoje 73 godine ipak u osmom desetljeću života i očito je da neće dugo ostati u političkoj areni. To znači da Rusija treba zadržati uravnoteženi pristup u libijskom sukobu i ne stavljati sav ulog na jednog igrača.

Za događaje u Libiji se, naravno, interesira i američka strana. Ljudi Haftara su se radovali pobjedi Donalda Trumpa, vjerujući da će surađivati s Putinom i egipatskim predsjednikom Al-Sisijem, te da će im pomoći u borbi protiv islamista. S druge strane, nije sasvim jasno hoće li novi američki predsjednik uopće ispuniti obećanja koja je dao u kampanji. Po pitanju suradnje s Rusijom u Libiji, Trump će sigurno popustiti pred snažnim protivljenjem vojnih i obavještajnih službi.  Ali ni Amerikanci ne žele riskirati s podrškom samo jednoj strani. Libijski mediji su početkom studenog 2016. objavili snimku razgovora američkih časnika i pilota u zrakoplovnoj bazi Banina koja je pod kontrolom trupa generala Haftara.  Snimke datiraju iz lipnja i kolovoza prošle godine, što bi značilo da su američki časnici u kontaktu s Haftarom, ali je Pentagon ove navode odbio komentirati.

Ako tonski zapisi nisu lažni, to znači i da američka vojska održava odnose sa svima stranama u sukobu u Libiji, uključujući generala Kalifu Haftara.

Dakle, vrlo je teško govoriti o sadržaju razgovora od prije tri dana između zapovjednika libijske vojske i ruskog ministra obrane, a službeno priopćenje je očekivao i razgovaralo se o “borbi protiv terorizma”. No, doček libijskog generala na nosaču zrakoplova “Admiral Kuznjecov”, intoniranje himni dvije zemlje i fotografije koje je objavilo rusko Ministarstvo obrane su više nego jasna poruka da se Rusija, vjerojatno u dogovoru s Egiptom, vraća u Libiju.

Vezani tekst: ANALIZA: Libija se vratila starom savezniku i Rusiji  će dati vojnu bazu