Što može čovjek?

Možda službena znanost negdje u švicarskim tunelima pronađe dokaz i kaže nam – Evo gledajte, OVO drži na okupu stvarnost! Ne raspadne li se stvarnost do tad, morat ćemo se pomiriti s tim kako postoje milijarde različitih stvarnosti uronjenih u neku veću, poput riba po oceanima. Ipak, te stvarnosti, iako atomizirane, nisu prepuštene same sebi, uvezane su u hijerarhijske nizove, stvaraju se u umovima udruženih predatora i parazita, pretaču u planove, a onda putem već izgrađene infrastrukture se spuštaju na niže razine – države, regije, gradove, sela i konačno dosežu cilj onog trenutka kad zagospodare umom korisnika – atomiziranog pojedinca. I taj pojedinac bi mogao stvarati, kreirati, postati suvereni subjekt u igri života kad bi znao da to može.

Sustav se pobrinuo da sazna kako to ne može i ostavlja mu tek mrvicu suverenosti u izboru onog što mu je sam sustav odabrao. To bi značilo da je sustav entitet, inteligentni krojač sudbina? Jest. Tvoren od milijardi komadića energija, stavova, ideologija nastanjenih u pojedincu. Taj nemoćni pojedinac, koji ne može ništa sam, koji je tek odlomljeno drvo upalo u rijeku pa ga rijeka nosi kako hoće i gdje hoće – je čisti pasiv, onaj koji trpi, podnosi, odrađuje, nosi komadić vremena kao život u sebi i predaje ga natrag, nikad ne saznavši otkud i zašto.

Kad bi čovjek znao da može mijenjati svijet, da može biti izvorom vala koji će zapljusnuti planet i svemir, onda mali, veliki i najveći udruženi entiteti koji zarobljavaju i njegovu stvarnost bi ostali bez njegovih ramena na kojima stoje. Lako je o tome laprdati, filozofirati i prebaciti se u oblake pa s njih, onako uljuljkani snatriti o boljem svijetu. Hajde ti pokaži da možeš, otkrij mi taj izvor impulsa kao što vojnici sustava otkrivaju spomenik!? Svaka sredina je različita. I svaka je ista. Tek neke su oaze zelenila u nepreglednim pustinjama s nataloženim pijeskom sebičnjaštva.

Nema čovjek puno izbora, osim ostati i biti spomenuti pasiv, onaj koji trpi ili se priključiti odredima vlasti ili otići drugdje, tamo gdje ništa ne osjećaš kao svoje pa ti do svijesti neće doprijeti ni ono o odgovornosti za okolinu. Tuđe je, nije tvoje, nisi odgovoran, nisi zaslužan, nisi ništa, osim što si nešto tek tamo odakle si pobjegao. Kako ćeš sam? Svijet oko tebe je u isto vrijeme lokalni i globalni, dirneš li u lokalno, dirnuo si u osinjak globalnoga. A kad dirneš, onda si razljutio ose pa bježi kud te noge nose ili se sakrij, prekrij lišćem i čekaj da se ose umore od leta. Bili umjetnici, menadžeri, poduzetnici, najamni radnici, isto nam je – bez obzira na unutarnje svjetove, interese, planove, čežnje – oko nas je konkretna sredina. Premrežena korupcijom, jatacima, strankom, apatijom, ”znanjem” da se ništa ne može promijeniti.

Dok s oblaka budemo svirali frulu i zazivali anđele, ”oni” će dijeliti poslove, namještati natječaje, u revizijska izvješća umatati svoje krađe i smijati nam se. Ali eto, bio sam na oblaku i svirao frulu. Ispod mene svima poznati krajolik – na vlasti stranka u nekoliko mandata, većina kupljena proračunskim novcem, krađa na svakom koraku, zid od ”svatko bi na njegovom mjestu”, iskustva izgubljenih izbora nekolicine koja se usuđivala suprotstaviti, šikaniranja i maltretiranja, osvetništva. Ni jedne organizirane skupine u oporbi, nikoga koji bi se usudio prozboriti jednu riječ o vlasti i tome kakva je. Svatko gleda svoje poslove, ne zabada nos gdje mu nije mjesto. Zajednica stagnira, naočigled se propada dok drugi uokolo grabe krupnim koracima naprijed. Tko bi to mogao promijeniti? Kad dođe do izbora, oni će novcem zajednice sve opet kupiti i lijevom rukom dobiti izbore.

Kad neće nitko, ja ću, rekoh jednog jutra prije dvije godine. Lako je bilo po portalima komentirati i pisati o Plenkoviću, Trumpu, Putinu, Rusiji i Kini, s tim nikome ne smetaš. Lako je teoretizirati o dobru i zlu tamo negdje. Probaj govoriti i pisati o ljudima pokraj tebe, o lokalnoj vlasti, suprotstavi se sam većini i masi apatičnih koji će iz navike okretati glavu od tebe. I dođi ujutro u kafić, u dućan pred njih, kad si faca!? Znao sam otkud početi. Od riječi.

Na početku bijaše Riječ. Zvuk, vibracija. U riječ utkati ideju dobra, ne koristiti njihov jezik, bacati kamenčiće u jezerce i gledati kako se šire valići u koncentričnim krugovima sve do obale. Ali nemam medija, nemam portala, nemam radija, tv, novina. Sve da imam tisuću i jednu ideju o dobru i boljem, kako ću je izreći, a da je ljudi čuju, razumiju? Uzeti kakav stolac, stati ispred crkve i propovijedati? Držati govore po autobusnim stanicama? Ići od kuće do kuće poput onih što nude Kulu stražaru?

Najbolje je odustati, piti svoju kavu kao i dosad, biti pasivan, gledati kako se zajednica raspada, vlast bahati i novac zajednice troši kao svoj. Osvrnuo sam se oko sebe, digao pogled sa šalice, zamotao cigaretu, oko mene svi bulje u mobitel, listaju, gledaju što ima novo na Facebooku. Shvatio sam. Do jučer su mediji bili novine, tv, radio. Nisu nestali, ali nitko ne nosi radio sa sobom 24 sata, nitko ne gleda TV 24 h i svatko nosi smartphone 24 sata sa sobom. Do jučer je malo tko imao mobitel, danas svatko ima smartphone i svatko je na fejsu, od 7 do 77 godina.

Počeo sam pisati na fejsu. Do lokalnih izbora je bilo još dvije godine. Vlast čvrsta, o izborima još ne misli, a kad misli, onda računa samo kako će izbore dobiti lijevom rukom, po starom uhodanom obrascu uključiti postojeći mehanizam ovisnika, jataka, na izbore izvući svoje dužnike i prošetati do lagane pobjede. Uostalom to su napravili u svim mandatima dosad. Većina o funkcioniranju vlasti, o tome kako se puni proračun, kako se troši nema pojma. Kreaciju novca ne treba ni spominjati. Tema o kojima sam mogao pisati bilo je u izobilju. Pred sobom sam imao gladnu publiku.

Prvi tekstovi su prošli jedva zamijećeno, a onda je ranojutarnje listanje fejsa po kafićima odradilo svoje – ljudi su saznali i počeli čitati. Jedno je govoriti po kafićima, a nešto sasvim drugo je pisana riječ. Ona drugačije odzvanja i ljudi je drugačije percipiraju, pogotovu ako je dosljedna, točna, jasna. Ali ni jednog jedinog lajka, nikakve povratne informacije, ni jednog komentara! Jednostavno – nitko se nije usudio stisnuti lajk da ne bi vlast i svi drugi vidjeli njegovo ime.

Tjedno sam objavljivao nekoliko tekstova. Svakog tjedna! I svaki tekst je bio promišljen, točan, ni u jednom uvreda, demontirao sam svaki postupak, svaki trošak vlasti, pisao analize, komentare, priče iz bliže povijesti. Za taj rad sam dobivao plaću u vidu još veće omrznutosti i okretanja glava. Kad se moje dijete javilo na natječaj za posao, pitali jednog već zaposlenog o kakvom čovjeku, kakvoj obitelji je riječ, ovaj odgovorio da ne zna, da mu je otac na lošem glasu. Nisu ga primili.

Prolazili su mjeseci, a da se ništa nije događalo, pisao sam, ljudi čitali, vlast ignorirala jer su me doživljavali kao dosadnu muhu, ne opasniju od toga. Nekoliko mjeseci prije izbora, pozvan sam na sastanak i to oporbeni. Dva čovjeka i ja. Ne’š ti oporbe!? Dogovorili smo – nastavljam po svom, oni će do izbora okupiti ljude za listu i obznaniti je tik pred izbore. Iskustvo šikaniranja oporbe i onih koji se žele priključiti je ostavilo traga.

U izbore je vlast ušla veselo. U pitanju je tek formalnost, mislili su. Dvije oporbene liste su za njih bile smiješne, razbit će ih u prvom krugu. Umjesto dva-tri teksta tjedno, počeo sam pisati dva-tri dnevno. Korona festival i zabrana okupljanja nam je išla na ruku.

Mi kao ljudi tek fiktivno živimo u državi. Stvarno živimo u selu, gradu, općini. Državne politike nas se dotiču sporadično, a lokalne nas se tiču na dnevnoj razini. Kvaliteta života pojedinca ovisi o kvaliteti lokalne vlasti i standardu lokalne zajednice. Mislimo li imati zdravu sredinu, onda na vrhu lokalne vlasti mora biti moralan, pošten, nepotkupljiv pojedinac koji će ozdraviti zajednicu, uništiti korupciju, ukloniti lopovluk, uvesti nova pravila, novi odnos vlasti prema biračima, a vlast postati servis zajednice. Takvog kandidata smo imali, takve ljude smo imali na listi.

U prvom krugu je oporbena lista dobila većinu u vijeću, a načelnik prošao u drugi krug. U vlasti je zavladala panika. Nije im bilo jasno što se dogodilo. Netko je shvatio da je za sve kriv fejs. Poslali su tamo svoje povjerenike, čak i saborskog zastupnika. Tih petnaest dana kampanje za drugi krug je prošlo u njihovom, ali i našem nespavanju. Naime, fejs se ne gasi od 0-24. Ona dosadna muha iz pretekle dvije godine je preko noći postala opasni neprijatelj. Krenuli su obračuni sa mnom. Hm, starim Logičarom koji se ne zna braniti.

Vlast je sve napravila po starom, dobro uhodanom obrascu. Svi njeni glasači su izašli. Svi glasali za njih. U drugom krugu se dogodilo isto. Svaki njihov glasač je izašao. Broj glasova koji su dobili je bio istovjetan broju glasova u svim prethodnim izborima. No, dogodilo se čudo. Ovog puta je izašla ona šutljiva većina. Tih 30 % koji ne izlaze na izbore. Većina njih potaknuta (i) mojim pisanjima, te njihovim napadima na one koji se usude progovoriti. Epilog: oporba je dobila većinu u vijeću i načelnika, nakon sedam uzastopnih mandata i 28 godina jedne stranke na vlasti!

Tvrđava, utvrda stranke se rasula. Vrijeme je da se krene u ozdravljenje zajednice. Što se dogodilo sa mnom? Rekao sam budućem načelniku prije drugog kruga – Kad dobijete izbore, mene ćete se prvog odreći. Rekao je – Sigurno se šališ? Ne. Ne šalim se. Još me se nisu odrekli. Svoju plaću sam zaradio – pokazao sam sebi i drugima da je puno toga moguće napraviti krene li se na vrijeme, krene li se s istinom. Kažu da laž optrči pola svijeta dok istina obuje cipele. Zato sam na vrijeme obuo cipele i krenuo. Nadigrao laž, zajedno s drugima.