Sudan, dva mjeseca kasnije – Od sna o revoluciji do noćne more u režiji Rijada

Prije dva mjeseca, kada se počelo govoriti o takozvanoj revoluciji u Sudanu, ključno je pitanje bilo koliko je vojska bila spremna na ustupke civilnoj opoziciji. Danas vidim da oni neće ništa dati i da je Prijelazno vojno vijeće (CMT), kojeg predvodi Abdel Fattah Burhan, daleko od revolucionarnog. Kao što je bio slučaj s Arapskim proljećem 2011. godine, ispostavilo se da je nova vlast nasilnija, krvavija i autoritarnija od režima svrgnutog Omara Al-Bashira.

Kada je CMT srušilo Omara Al-Bashira pučem početkom travnja ove godine, to je učinilo uz obećanje o budućoj tranzicijskoj civilnoj vladi, promjenama i demokratskim izborima. Ali kao što je često slučaj s tiranima kao što su Abdel Fattah Burhan i njegov general Mohamed Hamdan Dagalo „Hemedti“, obećanja su vrijedila manje od papira na kojem su napisana.

Sve to je sponzorirano od Zaljevskog vijeća za suradnju, kojeg predvode Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Burhan i njegova okolina znaju da nema nikakve potrebe napuštati vlast. Povjesničar i liberalni političar lord Acton rekao je da “moć teži korumpiranju, a apsolutna vlast apsolutno kvari”. Realnost je da su Burhan i general Hemedti, kad su udarili na Omara Al-Bashira, već bili apsolutno korumpirani.

Afrička unija je suspendirala Sudan sve dok vlada ostane vojna i zbog nasilja koje provodi nad prosvjednicima. Dok se ne uspostavi prijelazna civilna vlast, Afrička unija neće imati aktivnosti u zemlji. Međutim, Arapska liga nije slijedila put afričkih zemalja, što vojsku ostavlja u ugodnoj međunarodnoj situaciji, jer se ne osjeća nimalo ugroženo.

Iako Prijelazno vojno vijeće predvodi Abdel Fattah Burhan, njime stvarno zapovijeda general Hemedti, koji organizira i vodi represiju protiv civilne opozicije. On je vodio paravojne FAR snage u Sudanu poznate zbog zlostavljanja civila u Darfuru tijekom vladavine Omara Al-Bashira 2003. godine.

General Hemedti, koji odbija nastaviti razgovore s civilnom oporbom, otkazane 3. lipnja, koristi svoje paravojne snage kako bi osigurao vlast. Zbog spaljivanja trgovina, silovanja i ubojstva koje su posljednjih tjedana počinile Snage za brzu potporu stanovništvo ih je nazvalo Yanyauidi, ili „banditi“, kao plemensku vojsku koja je u Darfuru od 2003. godine ubila oko 30 000 ljudi i prema UN-u počinila zločine protiv čovječnosti.

Strože kažnjavanje od strane vojske se u posljednjih mjesec dana eksponencijalno povećalo. Dana 3. lipnja, koincidirajući sa završetkom svetog mjeseca Ramazana i prekidom pregovora sa snagama za slobodu, Prijelazno vojno vijeće je rastjeralo mirna okupljanja u glavnom gradu Kartumu, ubivši više od 100 demonstranata. Mnogi od njih su bačeni u rijeku Nil kako bi se sakrila njihova smrt.

U usporedbi s manevrima Burhana i generala Hemedtija u učvršćivanju vlasti svrgnuti vođa Omar Al-Bashir, na Zapadu poznat kao diktator, doslovno izgleda amater. U samo dva mjeseca već je ubijeno 118 ljudi, ozlijeđeno ih je 780, a prijavljeno je i 70 slučajeva silovanja. Iz oporbe povećavaju brojke i a govore o 500 mrtvih, dok 118 ubijenih priznaje Središnji komitet sudanskih liječnika.

No, Burhan sve manje ima unutarnji legitimitet. Samo potpora Saudijske Arabije i UAE mu pomaže da zaštiti svoj međunarodni položaj. Odbijanje obnove dijaloga i ispunjenje obećanja da će se dogovoriti o prijelaznoj civilnoj vladi samo izaziva napetosti koje pridonose nastalom paramilitarnom nasilju. U pokušaju da preživi, vojska je preuzela kontrolu nad medijima i “isključila” internet kako bi ušutkala „nepoćudne“ glasove.

Prijelazno vojno vijeće čini sve što je moguće kako bi pokušao stvoriti lažnu sliku društvene podrške, skrivajući stvarnost zemlje, ušutkavajući opoziciju i mobilizirajući stanovništvo kojim je lakše upravljati zbog njegova neznanja.

. UNESCO procjenjuje da se stopa nepismenosti u zemlji posljednjih godina povećala. Samo 46% stanovništva ima srednju školu i mase je lako mobilizirati za prevaru, pri čemu se vojska koristi uobičajenim taktikama propagande.

Mobiliziranje najneukije populacije je strategija koju su u cijeloj regiji oduvijek provodile različite islamističke skupine, iste ideološke matrice kao Prijelazno vojno vijeće. Zato su džamije jedne od glavnih središta indoktrinacije, što je izazvalo sukobe između radikalnih klerika i onih koji na molitvu idu suosjećajući s civilnom oporbom.

Religija jeste i ostat će dugi niz godina najveći mehanizam indoktrinacije među nepismenim stanovništvom. Ako uzmemo u obzir podršku Saudijske Arabije i Emirata novim vojnim vlastima, to znači da se Sudan od arapske zemlje sa „sekularnom“ Bashirovom diktaturom pretvara u islamistički vilajet ovisan o saudijskom režimu i vladarima Ujedinjenih Arapskih Emirata. Kako su ove dvije zaljevske monarhije u sukobu s Katarom, ovaj scenarij isključuje utjecaj Muslimanskog bratstva u afričkoj zemlji. Međutim, to ne znači da je budućnost Sudana svijetla, obzirom da su ove fundamentalističke ideologije dvije strane iste medalje.

Vrijedi spomenuti da, za razliku od Sirije i Libije, ovaj put ni Velika Britanija niti Sjedinjene Države ne žele primijeniti sankcije ili intervenirati u zemlji kako bi zaštitili generički koncept „građanskih prosvjeda“.

London i Washington se zadržavaju na  jednostavnom osuđivanju kroz objave na Twitteru, ali ništa više. Zašto? Jer su i ovaj put tirani „naši kurvini sinovi“, kao što je rekao  Rooseveltov državni tajnik Cordell Hull.

Još je očiglednije licemjerje Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji su istovremeno osudili ubojstva civila, a paravojnim snagama koje su počinile te iste zločine isporučili vojna vozila.

Svrgavanje Bashira ima geopolitičku pozadinu. Podsjetimo da je Omar Al-Bashir ne tako davno bio u službenoj posjeti Moskvi, a bio je i u Damasku, gdje je imao službene razgovore sa sirijskim predsjednikom Basharom Al-Assadom. U Siriji je navodno bio kako bi pregovarao o povratku Sirije u Arapsku ligu i ponovnoj uspostavi bilateralnih odnosa s arapskim narodima.

Povratak Sirije u Arapsku ligu bi bila potvrda legitimiteta Assadove vlade i njega kao predsjednika, a tom se scenariju najviše protivi Izrael, koji je 23. listopada 2012. proveo zračne udare na Sudan, navodno na tvornicu streljiva u kojoj je Iran proizvodio municiju namjenjenu Hamasu i drugim skupinama otpora cionističkoj okupaciji na Bliskom istoku.

U ovom trenutku je teško procijeniti koliko će, ako konsolidiraju vlast, Abdel Fattah Burhan i general Hemedti biti bliski Izraelu i fundamentalističkom cionističkom režimu Benjamina Netanyahua. No, svrgavanje Bashira je znak da se Kartum kreće u tom smjeru.

Što se same „revolucije“ tiče, još jednom smo dobili potvrdu da zaljevske monarhije ne mogu biti sponzori demokratizacije na Bliskom istoku, jer bi morale ići protiv temelja na kojima su podignute njihove tiranije. Slično je bilo u Tunisu, Libiji i Egiptu, gdje su katarske i saudijske milijarde, diplomatska, propagandna i sva potrebna podrška s „demokracijom“ na vlast doveli zapadne marionete iz Muslimanskog bratstva.

Ovdje je proces ostao nedovršen. Malobrojni liberali u arapskoj i muslimanskoj zemlji, akademici, studenti i čelnici društvenih pokreta i nevladinih udruga su iskorišteni da organiziraju prosvjede, da bi potom bili prepušteni samima sebi i samovolji paravojnih skupina generala Hemedtija.

Očito je da Prijelazno vojno vijeće predstavlja ambicije Sauda, a njegova likvidacija bi značila rušenje marionete Sjedinjenih Država, najvećeg saudijskoj saveznika, zajedno s Izraelom, na Bliskom istoku i protiv Irana.

Situacija u Sudanu je sve samo ne postrevolucionarna

Interesi koji se sukobljavaju u Sudanu su sve samo ne sudanski. Utvrde Muslimanskog bratstva, Turska i Katar, koje demokratski izborni proces poput ovog u Europi u muslimanskim zemljama promoviraju kako bi na vlast došli radikalni islamisti, nastoje se oporaviti od gubitaka u Egiptu, djelomično Tunisu i na bojnom polju u Libiji, predstavljajući se kao prijatelji civilne oporbe. Međutim, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati žele zadržati vojsku na vlasti, jer su de facto njihove marionete.

Regionalni spor koji se događa u Sudanu je toliko očigledan da je dovoljno čitati s jedne strane katarsku Al-Jazeeru, a s druge saudijsku Al-Arabiyu da vidimo stavove svake zemlje. Uloga Saudijaca i Emirata u Sudanu je tako očigledna da se predstavnik Sjedinjenih Država David Hale, kako bi zatražio od Prijelaznog vojnog vijeća da ublaži svoje nasilje prema demonstrantima, morao sastati sa zamjenikom ministra obrane Saudijske Arabije, Khalidom bin Salmanom.

Sada kada je civilna oporba koja se suočila s Omarom Al-Bashirom počela krvariti, oni koji su Burhana nazvali revolucionarom šute, a njihova tišina pokazuje da nikada nisu ni marili za Sudance. Cilj je bio svrgnuti Bashira, koji se počeo pretjerano zbližavati s Moskvom, Damaskom i drugim zemljama koje imaju dobre odnose s Iranom.

Sada kad apologeti vojnih udara i inozemnih uplitanja u poslove suverenih država šute, kada oni koji su govorili o nekakvoj „revoluciji“ također  šute, samo pokazuju koliko je njihova navodna “društvena svijest” od prvih dana sudanskih prosvjeda bila lažna. Ne, oni nisu bili aktivisti u borbi za demokraciju, kako ih se obično definira. Bili su jednostavni glasnogovornici saudijskog režima i šeika Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Sada kada se sudanski narod suočava sa svojim najmračnijim trenutkom i kada civilna opozicija koja se suočila s Omarom Al-Bashirom krvari pod satrapima od kojih su očekivali pomoć, oni koji su Burhana nazvali revolucionarom su ušutjeli, a njihova tišina pokazuje da nikada nisu ni marili za Sudance.

Dva mjeseca od početka „revolucije“ je svijet zaboravio Sudan, baš sada kada su Sudanci rastrgani između revolucije i sramote.