‘Sukob civilizacija’ je već u toku dok se svijet opire zapadnjaštvu

“Posljednji pokušaj Kine da okupi svijet protiv zapadnih vrijednosti”,  piše u naslovu u The Economistu , magazinu koji je poznat po svom anglo-kapitalističkom gledištu.

Članak počinje citiranjem teze Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ , gdje bi sukob između Istoka i Zapada definirao budućnost nakon Hladnog rata kao oblik sukoba kulturnog i vjerskog identiteta. Predstavljajući ovu temu, članak se zatim bavi onim što je Xi Jinping rekao kao svoju ‘globalnu civilizacijsku inicijativu’ zasnovanu na premisi da ” civilizacije mogu živjeti u harmoniji”. Kvaka je, kako tumači The Economist, da “ Zapad mora prestati promovirati svoje vrijednosti ili će se dokazati da je Huntington u pravu”.

Vjerovatno je svijet već neko vrijeme u kulturnom sukobu, a on nije počeo konkurencijom između SAD-a i Kine. Uspon i nalet političkog islama, na kraju krajeva, slijedeći tvrdolinijaška tumačenja šerijatskog zakona, pa čak i do terorizma i pobune, bila je reakcija na zapadnjaštvo na Bliskom istoku, pokušaj da se pokuša nametnuti islamski identitet protiv toga. U određenoj mjeri, Rat protiv terorizma bio je ‘sukob civilizacija’ koliko i sukob ideologija i kulturnih identiteta gdje su jedni druge vidjeli kao uzajamne egzistencijalne prijetnje.

U posljednjih 400 godina, zapadne nacije su dominirale svijetom. Europska carstva, kao i Sjedinjene Države, pokorile su nacije i izgradile kolonijalne države širom svijeta. To je učinjeno prvenstveno iz ekonomskih razloga, omogućavajući ovim zemljama da se obogate na račun kolonija i stvaraju goleme komercijalne imperije koje je jačala vojna moć. Takvi imperijalisti su sebe predstavljali kao dobronamjerne čuvare koji su predstavljali viši oblik civilizacije i vrijednosti koje su „donosili“ koloniziranima. Dakle, dok su širili svoja carstva po Africi, Latinskoj Americi, Indijskom potkontinentu, Aziji i drugdje. Zapadnjaci su takođe nastojali da prošire svoju ideologiju i sistem vrednosti.

Zbog toga su „vesternizacija“ i „globalizacija“ zapravo značile istu stvar, jer su stara carstva bila ta koja su spajala svijet kroz ekonomski i trgovinski sistem koji su stvorili. No, počevši od 20. stoljeća, mnoge zemlje koje je Zapad kolonizirao počele su da se odupiru svojim tlačiteljima, a pokreti za nezavisnost i oslobođenje su naglo naglo. Jedan od takvih pokreta, naravno, bio je uspon Komunističke partije u Kini koju je predvodio Mao Zedong, i svaki pokret koji je on inspirisao.

Dok su SAD trijumfovale u prvobitnom hladnom ratu i započele novi talas globalizacije, stilizovan kao Pax-Americana, ta era je sada došla do kraja. To je zato što se svijet promijenio, posebno kroz pojavu Kine kao globalne sile. Koncept “globalizacije” se pomjerio od fenomena kojim dominira Zapad, a koji više nije sinonim za “vesternizaciju”, na jedan raznolikiji u kojem SAD i kolektivni Zapad shvaćaju da više ne kontroliraju. Drugim riječima, “globalizacija” više nije jednosmjerni put kojim Zapad svoje vrijednosti jednostrano nameće ostatku svijeta u sprezi sa ekonomskom dominacijom. Zemlje kao što je Kina, što se vidi kroz programe kao što je Inicijativa Pojas i put, također mogu imati koristi od toga.

Tu dolazi do novog „ sukoba civilizacija“ , upravo zato što je Kina stekla sposobnost da ospori viziju Zapada o svijetu u razmjerima koji do sada nisu viđeni, pa čak i nadmašivši onu bivšeg Sovjetskog Saveza. Savremena Kina sebe postavlja kao model unutar multipolarnog poretka, nastojeći odbaciti zapadnocentričnu verziju koja je stoljećima dominirala svijetom i dopuštala ovim zemljama da iskorištavaju i mijenjaju druge. Čineći to, Kina odbija „vesternizaciju“ i postavlja se kao sopstveni „ civilizacijski pol“.

Naravno, nije sam, i Peking nailazi na podršku mnogih nacija koje su na sličan način bile „ neto gubitnici“ i podložne kolonijalizmu, i koje sve traže pravedniji međunarodni sistem. Na primjer, ovo je veoma privlačno zemljama u Africi, Bliskom istoku, Latinskoj Americi, Južnoj Aziji i, naravno, Rusiji. Mnoge od ovih zemalja vide napad zapadnih vrijednosti ne samo kao istorijsku prijetnju njihovom nacionalnom suverenitetu, već i vlastitom kulturnom identitetu. Zašto je, na primjer, zemlja kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, tradicionalni zapadni partner,  sada tako prokineska? Kao visoko konzervativna arapska država, na težnju za zapadnim liberalizmom gleda kao na prijetnju vlastitim islamskim vrijednostima i vidi podršku u kineskoj državi koja, čak i podržavajući drugačiju ideologiju, potiče pluralizam i poštovanje različitih civilizacija za razliku od zapadnog evangelizma. .

Osim veoma podaničkih zemalja kao što je Japan, ostatak svijeta nikada nije želio da njime dominira Zapad. To ne znači da su neprijateljski raspoloženi prema Zapadu, ali to predstavlja čežnju da budu tretirani kao jednaki i da postoje pod svojim uvjetima, a ne da budu na dnu ekonomske i vrijednosne hijerarhije koja koristi samo maloj grupi zemljama. Kao takav, novi Hladni rat bi mogao biti izgrađen na „ sukobu civilizacija“, jer je zapadni liberalizam protiv onih koji odluče da ne žive po njegovim pretpostavkama.