Suverenizam protiv populizma – Sukob dvije nove ideologije

Suverenizam i populizam su dva pojma koji se u posljednje vrijeme najčešće koriste kako bi se opisali politički fenomeni “radikalnog odmaka” od tradicionalnih stranaka. Ove dvije etikete se nikada ne lijepe u pozitivnom smislu, pogotovo ako se koriste površno, da se žigoše protivnička strana, a ne da se ova nova vrsta oporbe kritizira dubinski i po svim točkama. Ali riječi su teške. Stoga se ova nova terminologija mora proučavati, razumjeti i čak promatrati u njezinoj evoluciji, jer samo tako možemo razumjeti smjer kojim ide Europa i sve one koji se protive određenim snagama koje iz utrobe Starog kontinenta pokušavaju izbrisati tradicionalne političke stranke.

Prečesto se suverenizam i populizam  koriste zajedno, kao da je nemoguće razdvojiti te dvije riječi, iako se u stvarnosti u posljednje vrijeme ta dva pojma uopće ne mogu smatrati podudarnima.

Naravno, oni se mogu ujediniti, pogotovo kada govorimo o desničarskom populizmu. Međutim, nije uvijek sigurno da govorimo o dva nužno identična ili usporediva pojma. Europske političke dinamike, osobito posljednjih nekoliko mjeseci, pokazuju da postoji bitna razlika između tih definicija. Toliko bitna da se može promatrati sukob između suverenizma i populizma.

Polazeći od iste definicije ta dva pojma, još uvijek vrlo neizvjesne, vrlo lako je primijetiti da populizam općenito daje jednostavne odgovore na vrlo složene probleme, čime pogađa u sam “trbuh” biračkog tijela. Suverenizam je nešto posve drugo i političko je utjelovljenje zaštite svog identiteta, svojih granica i prerogativa nacionalne države u odnosu na takozvanu “međunarodnu zajednicu”. Već iz ove razlike je moguće shvatiti da ta dva pojma nisu identična.

Najrječitiji dokazi ove tvrdnje posljednjih mjeseci su bili vidljivi zahvaljujući sukobu europskih mediteranskih suverenizama i sjevernoeuropskih suverenizama, pri čemu su potonji optužili mediteranske narode da traže veću slobodu u odnosu na ograničenja koja im je nametnula Europska unija.

I dok su se suverenisti sjeverne Europe pojavili kao vatreni zagovornici strogog poštivanja europskih pravila o porezima i državnom proračunu, pokrete na jugu su nazvali “populističkima”, najviše zbog njihovih ideja koje su u sukobu s interesima naroda sjeverne Europe.

Dakle, tijekom vrlo kratkog razdoblja se ono što se činilo kao nerazdvojni binom, populizam i suverenizam, pretvorilo u nešto mnogo složenije. Uspon osoba kao što je Sebastian Kurz u Austriji, na primjer, ali i isti Horst Seehofer u Njemačkoj, osobito u Bavarskoj, jasno je stavio do znanja da bi mogao postojati i suverenizam bez populizma. U ovom slučaju je populizam postao pogrdna konotacija, politička presuda koju izriču oni koji odlučuju što je ispravno ili pogrešno u ovoj Europi, bilje rečeno Europskoj uniji. Presuda se istovremeno izriče cijelom kulturnom i političkom svijetu koji karakterizira suparničke snage.

To je tako zato što je Bruxellesu, kao i većini EU inteligencije, bilo jasno da se ne mogu nositi sa sve većim zahtjevima za zaštitom nacionalnih granica ili nacionalnim prerogativima.

Dakle, treba jasno povući granicu između  takozvanih “desničarskih populista” i onih koji u krutom europskom političkom okviru stvarno predstavljaju nešto novo. Takozvani “desničarski populizam” je za elite čak postao podnošljiv. To se dogodilo nakon što su sve vlade, čak i one izrazito proeuropske, počele zatvarati granice i regulirati imigraciju na rigidniji način, kako bi zaštitile nacionalne interese neovisno o Europskoj uniji.

Mnogi suverenisti nisu činili ništa drugo nego predstavljali najtvrđe i najradikalnije krilo europske desnice, ali desnice usidrene u sustavu EU. Upravo iz tog razloga nisu mogli biti osuđeni kao populisti, pogotovo ako su se vratili u veliku kuću Europske pučke stranke, ogromno područje koje obuhvaća od CDU Angele Merkel do Fidesza Viktora Orbana.

Ovaj je izbor proizašao iz potrebe, da se spasi što se može spasiti. Europa se bez sumnje mijenja, a to uključuje i promjenu mentalnih shema s kojima pristupamo nekim strankama koje su nove u političkom krajoliku Starog kontinenta.

Ispostavilo se da je populistička “desnica”, koja je tako definirana zbog njezine borbe protiv ilegalne imigracije, duboko ukorijenjena među takozvanim umjerenima, što znači da ju je nemoguće definirati apsolutno “populističkom”. Vraćajući se na primjer Beča, Sebastian Kurz uopće nije čovjek prekida kontinuiteta, što je pokazao svojom osudom Italije za gospodarski manevar Rima.

Sada se etiketa “populista” nastavlja davati svim onim strankama i pokretima koji zapravo predstavljaju ili ekstremno reakcionarne odgovore na europske probleme, ili onim strankama koje nisu katalogizirane u taboru desnice, i to je to. Populisti su sada oni koji žele prekinuti s Europskom unijom, od “žutih prsluka” do radikalne ljevice i najkritičnije desnice. Populisti su i oni koji su podržali Brexit. Populizam je postao sve što proturječi ne toliko Europi koliko međunarodnom sustavu. Sukob suverenista i populista je počeo.

Occhi della Guerra