Sva pravila igre su prekršena i zato epidemija Covid-19 mijenja sve

Kad prođe kriza s koronavirusom, Europa i Zapad će shvatiti potrebu radikalne promjene koja se, na neki način, već provodi u praksi. Mnoge će se nepravilnosti morati priznati i prevladati, od načina vođenja ekonomije, pristupa politici i društvenom života do usvajanja novih pravila, koja su već bila u nastanku nakon velike koja je započela 2008., a onda je sve namjerno zanemareno.

Govorimo o načinima razmišljanja, življenja i upravljanja javnim poslovima koji uvelike utječu na naša društva. Retorika prijenosa socijalnih prava, od  sigurnost do zdravlja i zaštite radničkih mjesta, koju je zamijenila kozmetika takozvanih građanskih i individualnih sloboda, bit će odbačena.

Ideologija nadmoći tih prava, koja se nameću po svaku cijenu i važnija su od bilo koje dužnosti i oblika solidarnosti, a najveći oblik solidarnosti je među obiteljima, klasom i vlastitim narodom u okviru nacionalne države, mora biti odbačena.

Konzumeristički individualizam, koji dobrobit pojedinca stavlja iznad razloga kolektivnog i društvenog blagostanja, značajno je smanjio potrebu reakcije zajednice na zdravstvenu krizu. Ali prije svega, političko-ekonomsko upravljanje  morat će se radikalno promijeniti, jer ono delegira suverenitet država na financijskim tržištima, a ovakvo kakvo je smanjilo je sposobnost djelovanja u slučaju kriznih situacija, bez obzira što mislili o koronavirusu.

Posebno govorimo o dva elementa. S jedne strane imamo financijsku deregulaciju, koju bolno plaćamo u ovo doba tržišnog zaleta i krize realne ekonomije. Na drugoj strani se pred našim očima urušava mit o tehnokraciji koja zamjenjuje politiku, a navodno je sposobna posredovati, slušati i donositi teške odluke.

To već vidimo u hitnim reakcijama na krizu. Logistički lanci su blokirani, burze se urušavaju, a ponovno na teren silaze države, nacionalne, jer drugih nemamo. Španjolska je hitno u službu pozvala novih 50 000 medicinskih radnika, što znači da su Španjolci bili u pravu kada su prosvjedovali protiv „spasonosnih mjera štednje“ koje su doslovno „pomele“ zdravstveni sektor. Ovaj potez može donijeti samo država.

Ono što su mnogi u Italiji smatrali nemogućim ili pretjeranim za rješavanje industrijskih kriza, postaje uobičajeno obrazloženje u ostatku Europe. Bruno Le Maire,  francuski ministar gospodarstva, najavljuje da je država spremna nacionalizirati neke strateške tvrtke kako bi ih zaštitila. U Njemačkoj vlada  Angele Merkel  najavljuje kreditnu liniju za 550 milijardi eura za korporativne zajmove. U Velikoj Britaniji  Boris Johnson, okrećući se ekonomiji “planskoj ekonomiji“ traži nacionalni industrijski napor za proizvodnju respiratora i druge potrebne opreme.

U Italiji vlada uspostavlja nadzor nad strateškom imovinom, jer strahuje od financijskih eskalacija.

Maastrichtska pravila, mit o “nevidljivoj ruci tržišta” koja može upravljati čak i javnim politikama, također se urušio. Ekonomisti i financijski „stručnjaci“ nisu i ne mogu biti važniji, ali što je važnije, ne mogu imati veće ovlasti od političara. To kakve političare biraju neki narodi nije tema rasprave.

Tehnika nasuprot ideja, njihova dijalektika, vladavina prava, trgovina i nadnacionalne transakcije protiv nacionalnih javnih sustava. Možda se nećemo suočiti s novom 1929. ili novom 2008. godinom, ali nam u bliskoj budućnosti zasigurno treba nova 1945. godina,  odnosno faza ponovnog ispisivanja pravila svjetskog upravljanja, ali pravila koja će razumjeti situaciju posljednjih nekoliko tjedana i njene posljedice.

Bit će potrebno vratiti se u fazu u kojoj je nastao poredak nakon konferencije Bretton Woods u kojoj se treba fokusirati na restrukturiranje globalne uprave, baš kao nakon zadnjeg svjetskog sukoba. Tada smo dobili statut Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodnu banku za obnovu i razvoj, međunarodna tijela koja su namjeravala odobravati zajmove, prvo kratkoročne i novčane, drugo dugoročne i usmjerene na povećanje produktivnosti. Dobili smo i strogi skup pravila trgovine. Kavez protiv fluktuacije tečaja. Povrh svega, utvrđeno je da je svjetska ekonomija opće dobro s kojom treba upravljati zajedno.

S međunarodnog stajališta nije slučajno da su istovremeno postavljeni temelji Ujedinjenih naroda. Sve to je trajalo dvadeset i sedam godina, sve dok Richard Nixon nije ukinuo zlatni standard 1971. godine. Kasnije, 1995. godine, Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT) postaje Svjetska trgovinska organizacija, završio je Hladni rat i na kraju svjedočimo uskrsnuću Rusije i ekonomskom usponu Kine, što je proces koji traje sve do danas.

Trebat ćemo preispitati odnos između vlada i tržišta, između države i gospodarstva, ojačati kapacitete za otpornost i koordinaciju protiv globalnih rizika. Mora se dokinuti divlja globalizacija koja preispituje ulogu država i naroda i želi upravljati temeljnim političkim i ekonomskim aktivnostima iz jednog centra. Ekstremni pokušaji da se očuva ono što se neminovno urušava vodi u velike recesije ili potpuno carinjenje trgovinskih odnosa između Zapada i Kine. Nakon „velikih projekata“ kolektivnog Zapada s kvantitativnim popuštanjem (QE), koji je jamčio više od deset godina „uzleta“, sada je kraj. I taj se kraj poklopio s globalnom epidemijom koja je bez jake države i sigurnog sustava zatekla logističke lance bez vjerodostojnih zamjena, sa smiješnim financijskim tržištima i osjetljivim mehanizmom ponude i potražnje koji nije otporan na šokove, a koji su svima dobro vidljivi.

U vladajućim klasama, političkim, ali nadasve ekonomskim, nedostaje  političke kulture za upravljanje globaliziranom erom. U ovim uvjetima će na površinu isplivati spretniji, a ostali će morati razmišljati o promjenama koje im je donijela epidemija koronavirusa, veliki “crni labud” koji nas suočava s našim proturječjima. Ništa neće biti isto kao prije, a na mnogo načina bi to moglo biti dobro, jer će ljudi konačno shvatiti da tehnokrati i „nevidljiva ruka tržišta“ ne mogu dati odgovor na nepredviđene krizne situacije. To može samo jaka nacionalna država, koja će s ostalima surađivati na ravnopravnoj osnovi u globalnim uvjetima „miroljubive i aktivne koegzistencije i suradnje“. Stariji će se čitatelji sjetiti autora ovih riječi, odnosno političkog načela u međunarodnim odnosima, koje može biti temelj za resetiranje globaliziranog svijeta.