Svijet odavno „nije isti“, a Covid-19 je samo razotkrio iluziju neoliberalne globalizacije

Uz sve loše vijesti kojima nas svakodnevno bombardiraju, pandemija koju je izazvao koronavirus Covid-19 dolazi kao objava novog svijeta u kojem ništa neće biti isto. U tom smislu bi ovaj događaj u povijesti mogao ostati upisan kao vrijeme u kojem se u porođajnim mukama rodio bolji svijet. Puno toga ovisi o nama koji živimo u takozvanom „kolektivnom Zapadu“i našim susjedima, bratskim narodima i narodnostima, kako smo se nekoć zvali, koji još nisu njegov dio, barem ne u institucionalnom smislu,

Komunikativni kaos, institucionalne podijele do neprepoznatljivosti i politizacija pandemije od strane zapadnih vlada so uzrok greški koje su vlasti Wuhana i Hubeija napravile u prosincu u prvoj fazi epidemije, ali su brzo promijenile kurs i Kina je danas praktički „Covid Free“ zemlja. Čaki Wuhan dan za danom, sve više liči na grad kakav je bio u jesen 2019.

S obzirom na to da su Kinezi pogreške prilično brzo otklonili i odmah pristupili provedbi koordiniranih, brzih, i učinkovitih akcije, Kina se postepeno vraća u normalno stanje. S druge strane  na Zapadu, gdje su vlade imale dva mjeseca prednosti, pio se šampanjac i  sada se plaća vrlo visoka cijena.

Nevjerojatno je da posljednjih mjeseci sve zemlje koje su promatrale kinesko iskustvo „izvana“ nisu ništa naučile i u mnogim su slučajevima od početka politizirale dramu u Kini, zbog čega se sve pretvorilo u globalnu krizu.

Promjena u svjetskom liberalnom poretku, nazvana „globalna smjena“, čija se pitanja mogla pratiti godinama unatrag, sada je jasna i onima koji su ostali usidreni u statičkoj viziji povezanoj s hegemonijom Sjedinjenih Država.

Ali to je zastarjela vizija, jer je temeljena na prevladanim činjenicama, čak i prije pandemije. Mnogi su na to upozoravali još 2016., posebno u globalnim financijama i geopolitici, ali je uvjerenje o nespornoj američkoj hegemoniji bilo jače.

Općenito, u zoru ove nove sistemske krize povezane s Covidom-19 se otkrivaju sve pogreške i strukturne slabosti koje su se pojavljivale i u prethodnim desetljećima, ali su zanemarivane, a povezane s političkim ekonomskim modelom neoliberalne globalizacije.

Ovo je proces kojeg Zapad pokrenuo još od monetarne kontrarevolucije s kraja ’70-ih. Nakon toga su slijedila desetljeća sve veće povezanosti u kojoj se s različitim područjima svijeta bavilo na manje ili više povoljan način, ali su se istodobno povećale socijalno-ekonomske nejednakosti i ubrzali procesi destabilizacije. Dovoljno se prisjetiti sistemskih ciklusa financijskih i ekonomskih kriza ’80-ih i državnog duga, devedesetih bankarskih, monetarnih i dužničkih kriza i novog milenija kojeg su  obilježili brojni “humanitarni” ratovi i „smjene režima“, pokušaji ili uspješni, sve u ime lažnog rata protiv terora koji je uglavnom potaknut i podržan u antikineskom i proturuskom ključu i za potrebe strateške dominacije nad Iranom.

Zadržavajući globalnu perspektivu, ova kriza otkriva sve strukturne nedostatke i slabosti koje je Zapad nakupio posljednjih desetljeća. Sve je očitija iscrpljenost pokretačke sile zapadne globalizacije, koja se na drugoj strani  suprotstavlja jasnoj konstruktivnoj sili globalizacije s kineskim karakteristikama.

Ako je prvi, takozvani „Washingtonski konsenzus“, promovirao procese liberalizacije i privatizacije i desetljećima se proširio na planetarnu razinu, drugi je predložio i promovira više međusobno povezivanje država, sa strategijama ulaganja i suradnje usmjerenih na razvoj zaostalih područja, stabilizaciju strateških regija i učinkovitije povezivanje različitih svjetskih regija. Ova dva modela se temelje i na različitim principima, međusobno nepomirljivim, kao što su  jednostranost i multilateralizam, nadmoć jedne sile i njezinih „vrijednosti“ protiv poštovanja različitih putova razvoja, hiperkonkurencija protiv obostrano korisne suradnje, interesi kapitala i privatnih kompanija nasuprot interesa, nazovimo ga tako, „socijalizma s kineskim karakteristikama“ i na kraju  individualizma protiv kolektivizma.

U ovom sukobu ideja zapravo  primjećujemo da je Kina svijetu ponudila  alternativnu ideju globalizacije. Primjer je govor Xi Jinpinga u Davosu 2017. godine u kojem se zalagao za više međusobne povezanosti i suradnje među narodima, ali poštujući ekonomske, političke i kulturne razlike.

Danas se sve više i više otkriva prava priroda neoliberalne globalizacije koja je, promičući sve veće smanjenje državne intervencije u gospodarstvu, uz deregulacijski pritisak na tržišta, umanjila svoju ulogu glasnogovornika poslovnih zajednica i njihovih partikularnih interesa. Ukratko, neoliberalna globalizacija je iscrpila svoj „potencijal“, jer je on u suštini bio „neprirodan“ i ovaj se globalizacijski model mogao širiti samo silom, „tvrdom“ ili „mekom“. Sada je jasno gdje su sve njene granice.

To se jasno vidi, posebno kada se uspoređuje sa „socijalizmom s kineskim karakteristikama“ i idejom izgradnje ljudske zajednice sa zajedničkom sudbinom. Ta zajednica nema ništa zajedničko s ekonomsko-socijalnim darvinizmom kojeg promiče neoliberalizam.

Kao što je spomenuto, povijest neoliberalne globalizacije obilježena je sustavnim krizama i humanitarnim ratovima, koji su u stvarnosti bili operacije potpore regionalnom terorizmu u strateške svrhe. Sada je više nego jasna destabilizirajuća priroda tog projekta, koji je doveo do krhkih i sve više destabilizirajućeg globalnog tržišta i beskrajnih ratova.

Ti su se procesi pokazali najrazornijima tijekom ’90-ih i kalvarija Balkana je bila dio tog globalnog procesa, nikako „odlučan odgovor malih naroda u vrijeme dobro posloženih povijesnih silnica“, kako je u „Bespućima povijesne zbiljnosti“ pisao pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Ali danas je 2020. i kineska inicijativa  „Novog puta svile“, koja jeste širenje kineskog utjecaja na interkontinentalnu razinu, tiče se nove infrastrukturne geografije, luka, željeznica, industrijskih područja, digitalnih i zračnih veza, kao i suradnje u istraživanju i upravljanju globalnim problemima, poput zdravstvenih problema.

Pandemija Covid-19 pokazuje konsolidaciju „Pekinškog konsenzusa“ i globalizaciju s kineskim karakteristikama, koju, u usporedbi s poznatim međunarodnim politikama vezanim za „Washingtonski konsenzus“, nitko ne obija, iako se ne nameće silom.

Doista, ta dva pristupa koji, kao što je spomenuto, imaju različite povijesne putanje, odražavaju se u trenutnim odgovorima na pandemiju. Zapadne zemlje su se zatvorile, obustavile Schengen u Europi, blokirale osnovne zalihe za najugroženije zemlje i pokazale apsolutnu nesposobnost za upravljanje krizom. Slučajevi blokade opskrbe u Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj, blokiranje zračnog prostora za ruske letove, te sankcije uvedene Iranu, Kubi i Venezueli su očiti primjeri manjka solidarnosti i otvorenog cinizma, gdje se ne može pronaći ništa poučno osim “ljudskih prava”.

Ako pogledate SAD, one nisu bile u stanju nikome pružiti pomoć koja je usporediva s kineskom, a nemaju ni odgovarajući proizvodni kapacitet za prijeko potrebne materijale. Suprotno Sjedinjenim Državama, koje su trebale biti lider svijeta, Kina i Rusija su prve pomogle mnogim drugim zemljama sa svim vrstama potpore, od donacija i zaliha do slanja i razmjene medicinskog osoblja, iskustva i informacija.

Kina se u ovom bloku pridružila zemljama poput „siromašne“ Kube, Vijetnama i Rusije. U paradigmatičnom, ekonomsko, političkom i kulturnom pogledu, to je usporedba između predatorskog neoliberalizma i evolucije socijalizma. Drugim riječima, to je sukob nadmoći interesa kapitala i sebičnog interesa pojedinca protiv interesa nacija, društava i kolektiviteta. Ovo je utjelovljenje dihotomne usporedbe hiperkonkurencije i suradnje, reakcionarne samoobrane i međunarodne solidarnosti, vojnog sučeljavanja i traženja zajedničkih i mirnih rješenja.

Na zapadnoj strani vidimo manjak pomoći i solidarnosti, ali i političke slabosti i ekonomske patnje u suočavanju s pandemijom. U tom su kontekstu, na primjer, Financial Times i Foreign Affairs u upravljanju krizom primijetili potrebu suradnje s Kinom. Čak i Trump nudi plahe naznake otvaranja. U redu. Pratit ćemo razvoj događaja, ali to ne znači da se svjetski poredak već nije promijenio i trebat će Zapad koji je fleksibilan i sposoban za prilagodbu. To znači manje vojne potrošnje i odbacivanje destruktivnih praksi izmišljanja neprijatelja, prekjučer komunizma, jučer islamskog terorizma, a danas ruskog i kineskog ekspanzionizma. To je u suprotnosti s politikom Washingtona i vojno-industrijskog kompleksa i njihove institucije koju predstavlja NATO, ali ova situacija otkriva da se s ovakvom vojnom potrošnjom i bacanjem novca na „soft power“ za širenje liberalne ideologije, potrebne za provedbu neoliberalnih ekonomskih politika, ne možemo suprotstaviti nijednoj krizi, a Covid-19 sigurno nije najgora.

Umjesto toga se više novca treba usmjeriti u javna dobra, podršku kineskoj inicijativi i odbacivanje destruktivne i nepotrebne politike sukobljavanja s Ruskom Federacijom. Konačno, treba raspustiti „gerijatrijski savez“ G7 i proširiti G20 na zemlje koje imaju puno pravo sudjelovati u ovoj skupini.

Za kraj što reći? Je li navedeno samo spisak lijepih želja i nakon krize će sve biti kao prije? Budućnost nitko ne može predvidjeti, ali među analitičarima svih provenijencija vlada konsenzus da svijet više neće biti isti. Ostaje nam da se nadajmo najboljem ishodu, jer su sve karte posložene tako da najcrnjeg scenarija s „Washingtonskim  konsenzusom“ ne može biti.