Svijet u rešetkama pravnog zatvora WHO i UN

Bio je to lijep sunčani dan, 22. svibnja 1992., kada je na newyorškom East Riveru podignuta hrvatska zastava čime je svečano obilježen prijem Republike Hrvatske u Ujedinjene narode.

Hrvatska je trobojnica 178.-a po redu, a još ih je 15 podignuto nakon naše čime Ujedinjeni narodi danas broje 193 zemlje članice. Sve zemlje članice UN-a svojevoljno, premda prešutnim automatizmom koji se sastoji u brzom potpisu i pečatu, nakon toga postaju i članice raznih organizacija koje su izrasle iz šešira UN-a. Jedna je od tih i Svjetska zdravstvena organizacija koja je definirana kao koordinacijsko tijelo UN-a nadležno za zdravlje. Tako je svega 20 dana nakon primanja u UN, Hrvatska svoj potpis i pečat stavila i na primanje u SZO dana 11. lipnja 1992. Ratifikacija ugovora neke zemlje članice i SZO u stvarnosti znači prihvaćanje Ustava SZO, a prihvaćanje u članstvo SZO izvršava se polaganjem formalne isprave između zemlje članice i glavnog tajnika UN-a što propisuje čl. 81. Ustava SZO i čl. 102 Povelje UN-a. Prvi je Ustav SZO napisan 22. lipnja 1946., potpisale su ga SAD i još deset zemalja, a njegova je primjena počela 7. travnja 1948., nakon što je Ustav ratificiralo 26 zemalja članica UN-a što je granica koju propisuje čl.80. Ustava SZO. Od tada sve nove potpisnice dolaze „na gotovo“ i primjena Ustava SZO na zemlje članice počinje samim članstvom.

Najviše je tijelo SZO Skupština čije su ovlasti definirane u petom poglavlju Ustava SZO od članka 10. do čl.23. Među ostalim ovlasti su skupštine u svim zemljama članicama:

1. odrediti sanitarne mjere i mjere karantene, te druge postupke namijenjene sprječavanju širenja bolesti
2. odrediti nomenklaturu u pogledu bolesti i uzroka smrti
3. odrediti norme u pogledu dijagnostičkih postupaka
4. odrediti norme s obzirom na sigurnost, čistoću i snagu bioloških i farmaceutskih proizvoda
5. odrediti norme oglašavanja bioloških i farmaceutskih proizvoda

Navedene ovlasti sadržane u čl.21. Ustava SZO potrebno je prevesti u kontekst stvarnosti, pa se tako gornje točke redom odnose na to da Skupština SZO ima pravo:

1. odrediti maske, dezinficijense, distance, lockdown, pravila okupljanja, posjećivanja i sl.
2. odrediti simptome bolesti, zabraniti obdukcije, uvesti pravilo da se svatko tko je pozitivan na RT-PCR testu unatrag zadnjih 28 dana ili za koga postoji liječničko mišljenje da je imao bilo koji od simptoma u statistici vodi kao umrli od korone
3. odrediti RT-PCR test kao dijagnostički alat
4. odrediti sigurnost i kakvoću lijekova, cjepiva i dr. pripravaka
5. odrediti kampanje i promidžbe lijekova, cjepiva, mjera i sl.

Pogleda li se Ustav SZO očito je da reakcija država na pandemiju bolesti COVID-19 nije medicinsko pitanje već politička direktiva Skupštine SZO koju predstavlja generalni direktor Tedros Adhanom Ghebreyesus. Čujete li bilo kojeg člana bilo kojeg stožera kako svojom liječničkom diplomom briše pod kad govori da se čovjeka kojeg pregazi autobus svrsta u preminule od koronavirusa jer je zakašljao jednom u zadnjih 28 dana znajte da se taj „stručnjak“ izvlastio iz svoje struke i preobrazio u poslušnika koji provodi direktivu opisanu u stavku 2. čl.21. Ustava SZO. Bilo koja analiza ili studija koja govori da je RT-PCR test manipulativan i izvorno nije namijenjen dijagnostici jest medicinski valjana, ali je ona posve beznačajna zbog toga što je SZO rekao: „Koristite PCR test“ i sve ga članice moraju koristiti, kao što moraju povećavati ili smanjivati broj ciklusa u skladu s e-mailom koji im pristigne. Identično je i s maskama, karantenom, bilo čime. Iza ničega ne postoji medicinski temelj, a sve analize, grafovi, studije, članci koji pokazuju da stvar nema uporišta jesu točne, ali realno ne znače apsolutno ništa jer jedino o čemu se ovdje radi jest bespogovorno poštivanje ropskog odnosa kojeg zemlje članice imaju prema WHO i UN. Pojednostavljeno stvar se svodi na jednu rečenicu: „Mi smo naredili, vi morate provesti.“

Zanimljivo je i poglavlje 15. Ustava SZO koje u čl.66. do čl.68. organizaciji jamči da joj je svaka članica dužna osigurati sposobnost potrebnu za provođenje i ispunjenje ciljeva SZO, te da SZO i njeno osoblje na teritoriju svake članice imaju imunitet i privilegije potrebne za ispunjenje politike SZO.

Imajući u vidu pravni lokot u kojem se RH samovoljno nalazi postaje jasno zašto na pressicama stožera čujemo rečenice tipa: „Odgovor na vaše pitanje je nemoguć“. Postaje jasno zašto je sve nesuvislo, kontradiktorno, štetno, neutemeljeno, zašto je sve suprotno zakonima, Ustavu i konvencijama kojih je RH potpisnik, zašto nijedna mjera nema nikakve veze sa zdravljem. Postaje jasno da su svi „stručnjaci“, mainstream novinari i političari obični poštari koji na poštu pristiglu iz Geneve stavljaju hrvatsku markicu.

Pored Ustava SZO kojega se zemlje članice članstvom bespogovorno obvezuju slijediti, SZO izdaje i Međunarodne zdravstvene propise. Prvi su takvi propisi objavljeni godine 1969., drugi 2005., a treći 2016. Svaka je nova edicija bila nadogradnja na prethodnu ponajprije u širenju utjecaja SZO. Zanimljivo je to da se između druge i treće edicije Međunarodnih zdravstvenih propisa pojavljuje figura koja pokazuje veliko zanimanje za svjetsko zdravlje. Čini se da „teoretičari zavjere“ koji za ovaj planetarni zločin prokazuju Billa Gatesa imaju za to čvrstu osnovu, jer upravo je Gates preko svoje fondacije Bill&Melinda Gates te svoje alijanse GAVI – Globalne alijanse za vakcinaciju i imunizaciju glavni sponzor SZO. Gates novac u SZO – SZO Gatesov naputak u zemlje članice.

Rješenje u ovoj krizi dakako postoji: ako su države kao neživi entiteti pristale na to da budu zarobljene, čovjek kao živi entitet ne mora na to pristati. Živo je iznad neživoga, a kani li neživo živom eliminirati njegova prirodna prava, kani li neživo živom uvjetovati kako će živjeti onda takvo ponašanje neživog na nešto podsjeća – onda je to patogen. Protiv tog je kao i protiv bilo kog drugog patogena najbolja obrana vlastiti imunitet.