Svim svojim odlukama EU je pokazala neviđeno licemjerje

Tijekom jučerašnjeg saslušanja pred američkim Senatom se direktor Exxon Mobila, Rex Tillerson, kojeg je  novoizabrani predsjednik Trump odredio za budućeg državnog tajnika, našao na udaru senatora Marca Rubia, republikanca s Floride, koji ga je pitao za njegove veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Na pitanje hoće li nazvati Putina “ratnim zločincem”, Tillerson je rekao: “Ne bih koristio taj termin.”

Na to je Marc Rubio ljutito odgovorio: “Ne bi vam trebalo biti teško reći da je vojska Vladimira Putina počinila ratne zločine u Aleppu.” Tillerson mu je, nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, odgovorio: “Vidim da ste u potpunosti informirani“, ali ga je Rubio oštro prekinuo: “Ništa od toga nije tajna. Ti ljudi su mrtvi.”

Ovaj dio konverzacije Rexa Tillersona i Marca Rubia zorno dočarava paralelni svijet u kojem živi dio američkog Kongresa, ali i Europa, što je po nas puno gore. Mi Europljani smo u borbi protiv terorizma licemjeri, jednako kao cijela Obamina administracija i naše europske vođe. Kažem “mi”, jer smo i mi dio te i takve Europe, koja je slala oružje islamističkim militantima, koja je u medijima branila teroriste, koja je nakon terorističkih napada plakala i kredama u boji crtala šarene cvjetiće po pločnicima naših metropola i koja šuti dok mediji podržavaju terorizam u Siriji. Europa je licemjerna i zbog izbora krivih neprijatelja i loših saveznika, što je prava slika europske “borbe protiv terorizma”.

U svom nedavnom intervjuu je sirijski predsjednik Bashar Al-Assad francuskom parlamentarnom izaslanstvu i novinarima rekao da, ako žele saznati istinu, neka čitaju alternativne medije, jer je istina u masovnim medijima odavno mrtva. Uostalom, dovoljno je pročitati ogorčene komentare dijela čitatelja na idiotske napise na internetskim izdanjima visokotiražnih hrvatskih i europskih listova i razumjeti da dio javnog mnijenja odavno ne vjeruje u službene verzije političkih “elita”. Ali zašto se protiv toga nitko otvoreno ne pobuni? Ovo je pitanje na koje je teško dati odgovor. Mnogi ne znaju i ne žele znati. Ostali znaju, ali imaju “važnijeg posla“, sve do trenutka kada u našoj blizini ne odjekne eksplozija ili se netko ne odluči ukrasti teretni kamion i među masom od nekoliko tisuća ljudi napraviti pravi pokolj.

Zapravo, možemo odgovoriti i izrekom Nicolása Gómeza Dávile, koji je otprilike rekao: “Kapacitet licemjerja je mjera koja određuje humanost jednog naroda.”

Dakle, ako je suditi po licemjerju, mi Europljani smo od bilo kakvog oblika humanosti udaljeni tisućama svjetlosnih godina, jednako kao američki senator Marc Rubio i njegovi europski pandani.

Određujući stupanj humanosti jednog ili više naroda, u ovom slučaju europskih, prema iskazanom licemjerju, ne možemo se ne osvrnuti na naš stupanj razvoja, ali i sposobnost da stvorimo mrežu obmana i laži koje pokazujemo drugima samo kako bi im mogli suditi. Ovako veliki i složen sustav licemjerja i široka mreža fikcije su teško objašnjivi, ali s druge strane potvrđuju da je cijela Europa zarobljena u jednom velikom projektu koji se zove “borba protiv terorizma”.

Neskriveno licemjerje se dalje proteže u svim područjima. Od pakla javnog mnijenja do uobičajenih “politički korektnih” i običnom puku nedostupnih visokih salona “elite”,  od politike na tržnici do politike u parlamentima, od poruka sućuti do onih punih mržnje, od tiska do društvenih mreža. Sve navedeno čini jedan veliki spektakl na Zapadu, u ovom slučaju na pozornici Europe, takozvane “borbe protiv terora“.

Europa tuguje. Plač se čuje već trinaest godina, još od bombaških napada u Madridu, koji je prvi osjetio krv nevinih ljudi ubijenih od strane većeg ludila od njih samim. Od tada, više ili manje redovito, fenomen terorizma je preuzeo različite oblike i udara više ili manje shematski. Nakon toga u Velikoj Britaniji, zatim Francuskoj, na kraju i u  Njemačkoj. Danas je rat protiv terorizma  europske građane uvjerio u postojanje opskurnog neprijatelja koji može pogoditi bilo koga u bilo kojem trenutku. Europljani su toga više nego svjesni, ali ne žele znati tko su poticatelji tih napada.

Europa je odgovorila plačući. Europa plače jer samo to i zna, jer samo to i želi činiti. Prije svega plače jer je očajna, ali i zato što duboko u sebi zna da je u istom trenutku žrtva i sudionik u masakru i podloj igri u kojoj gleda svoje umiruće i bespomoćne građane. Ovaj očaj je ujedno odraz plime licemjerja koja nas je preplavila, lucidnog ludila i izdaje samih sebe.

Ako govorimo o licemjerju, najveće je izbor saveznika. Europa ne samo da ne zna birati, nego u trenutku kada to učini, očito izabere krivo. Ne samo da je odabrala da se preda koljačima, nego i onima koji su čvrstim vezama povezani s terorizmom u svim njegovim nijansama. Mi smo kontinent saveznik Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koja desetljećima koristi fanatične islamističke militante u borbi protiv svojih neprijatelja na bojnim poljima na istoku. Počelo je s Afganistanom, kada je trebalo obuzdati Sovjetski Savez, a završilo s “Islamskom državom” i “umjerenim pobunjenicima”, samo kako bi se uklonio “neprijatelj Assad”, najveći saveznik Rusije na Bliskom istoku.

Pomogli smo im u Siriji i bili smo njihovi pomagači u uklanjanju pukovnika Gaddafija. Opustošili smo zemlje koje su bile posljednji bastion u borbi proti  islamskog terorizma. Sada sudjelujemo u strašnoj trgovini robljem koju Zapad licemjerno naziva “migracijom”.

Europa je kontinent koji je uveo sankcije Siriji, a posluje s velikim naftnim silama iz Perzijskog zaljeva, Katarom i Saudijskom Arabijom.

S najvećim počastima primamo polupismene i basnoslovno bogate šeike zaljevskih monarhija, nadajući se da ćemo se okoristiti poslujući s njima. To što zaljevski šeici za poslove zauzvrat traže otvaranje selafijskih medresa, džamija i islamskih centara nas uopće ne zanima, jer “business is business”. Kada se, nakon desetljeća takve prakse, pojave “šerijatske” četvrti poput onih u Belgiji, Francuskoj ili Njemačkoj, mi još uvijek mislimo kako smo napravili “dobar posao”.

“Zaboravljamo” činjenicu da su to monarhije iz kojih se ogromne količine novca koriste za financiranje “Islamske države” i drugih terorističkih skupina koji se bore protiv njihovih “povijesnih neprijatelja” na Bliskom istoku. Saudijski vehabijski režim i Katar se teroristima koriste protiv Assadove Sirije, ali prije svega protiv kulturnog, financijskog i vojnog neprijatelja par excellence – Irana i njegove Islamske revolucije.

Ove zemlje financiraju i islamističke skupine u Jemenu, koje su tamo već iscrtale granice u kojima vladaju Al-Qaeda i ISIL. Jemenski narod, koji je “kolateralna žrtva” ovog suludog pohoda, potpuno je nevažan. Što se nas Europljana tiče, Jemenci mogu i nestati. Napisat ćemo nekakvo izvješće i sročiti deklaraciju od nekoliko redaka “kako nam je žao i kako se to nije trebalo dogoditi”, i sve će utihnuti.

Europa je s milijardama eura odlučila platiti Tursku, kojom vlada prilično neuravnotežena i opasna osoba poput Erdogana. No, turski predsjednik u nama ne vidi nikakvog bliskog saveznika, nego  protivnika od kojeg želi samo novac, i pri tom prijeti. Mi smo za saveznike izabrali najveće financijere islamskog terorizma. Toga smo bili itekako svjesni i bili smo im i ostali partneri. Predali smo se i Europu smo isporučili neprijatelju, a sada plaćamo posljedice.

Drugo veliko licemjerje, neodvojivo od prvog, jest naš izbor neprijatelja. Europa je odavno izabrala svog neprijatelja, a to je Rusija. Nije jasno na temelju čega su nam Rusi neprijatelji, a saveznici Saudijska Arabija i Katar, Erdoganova Turska, “Islamska država” i “umjerena oporba” povezana s Al-Qaedom, posebno ako se u obzir uzmu povijesne veze Rusije, Njemačke, Francuske, Beča i drugih europskih prijestolnica. No, naše su političke vođe odlučile: Rusija je arhineprijatelj Zapada i protiv nje se treba boriti.

Ali, htjeli mi to priznati ili ne, Rusija se na terenu jedina stvarno bori protiv terorističkog užasa na Bliskom istoku.

Nepotrebno se skrivati iza zastora licemjerja i ne htjeti vidjeti stvarnost.

Možete gledati na Rusiju sa sumnjom, možete obožavati ili mrziti Putina, ali postoji jedna neosporna činjenica i da je Aleppo prije manje od mjesec dana prvi put proslavio miran i dostojanstven Božić, a da su teroristi iz istočnog dijela grada protjerani u pustopoljine Idliba ili u sirijsku pustinju. To je bilo moguće samo zbog konstantnog vojnog angažmana ruske vojske, koja je vojno, obavještajno, logistički, opskrbom i izravnim sudjelovanjem u planiranju i provođenju operacija pomogla sirijskoj vojsci i saveznicima da ostvare pobjedu nad barbarskim terorizmom.

Ali Europa to ne želi razumjeti i čini sve što je moguće da to porekne. Nastavlja svoju ludu politiku nametanja sankcija Rusiji, još uvijek podržava Ukrajinu protiv Moskve i ruši sve mostove koji je vežu s Kremljom.

Međutim, kako je moguće da eurobirokrati ne razumiju da Europa bez Rusije nije Europa, jer je Rusija, svidjelo se to njima i njihovim vjernim prijateljima s one strane Atlantika, i dalje je najveća europska sila.

Ova licemjerja se isprepliću i dovode nas do velikog i konačnog licemjerja Europe, onoga europskog javnog mnijenja, koje reagira bez ikakvog znanja o činjenicama i ostaje zatečeno u mislima. Terorizam je otvorio Pandorinu kutiju koja sadrži najgori barbarski kult koji se može zamisliti. Mi o njemu ne možemo raspravljati ili ga razumjeti, stoga se sada gušimo u nemoći da ga racionaliziramo, analiziramo, a jedino što nam preostaje jest da se zabarikadiramo  u naše svakodnevne klišeje. Europljani, ošamućeni televizijom i medijima općenito, koji su u većini slučajeva bastion licemjerstva, prepuštaju se nedostojnoj političkoj eliti koja ujedinjuje kontinent, od Dublina do Atene, od Lisabona do Berlina. Posebno se prepuštamo svim onim lažnim intelektualcima koji se skrivaju iza ispraznih fraza kojima moraju opravdati i osmisliti besmisao ove velike obmane. Današnji europski građanin je proizvod ovog i svih prethodnih licemjerja koja je prešutio.

U ovom ludilu kreda u boji i oslikanih pločnika, zapaljenih svijeća, nacionalnih revanšizama i korištenja kršćanstva kao oružja protiv fantomskog “džihada” protiv kršćanske Europe, nitko više nema granice. Oplakuju se mrtvi, ali se nitko ne buni. Urla se protiv neprijatelja koji Europu želi pretvoriti u islamističku tvorevinu, ali nitko ne vidi da se napadaju mjesta koja nemaju nikakve veze s kršćanstvom. Krive se izbjeglice, dok se s druge strane ne želi znati kako su te izbjeglice napustile svoje zemlje i da se koriste za neke druge svrhe, koje s humanošću nikakve veze nemaju.

Mi smo licemjerni kontinent koji isključuje svjetla na Eiffelovom tornju za istočni Aleppo u trenutku kada je oslobođen od jarma terorizma. Istina, bilo je mrtvih i stradanja, ali je to bio rat, užasan i stravičan rat kao i svi ostali.

Tada nitko nije govorio o Aleppu koji je prvi put u nekoliko godina slavio Božić. U Aleppu, koji više nije bio podijeljen na zapadni i istočni, na trgu punom svjetala i pod velikom jelkom su se okupili ljudi svih vjera, koji su, nakon niza krvavih, slavili svoj prvi Božić u miru. Mi smo kontinent koji se svrstao uz “umjerene pobunjenike”, a onda po Europi, navodno, tražimo strane borce koje smo poslali da se bore u Siriji. Mi smo kontinent koji priziva osvetu protiv “krvožednog Assada”, a onda troši milijarde eura kako bi se uhitilo nekoliko boraca koje smo pomagali da se protiv njega bore, jer su oni ipak opasnost za našu sigurnost. Europa je zaista kontinent na kojem je kapacitet licemjerja mjera koja je u najgorem mogućem smislu odredila razinu naše humanosti.