Svjetski Ekonomski Forum još 2018. objavio članak o kontroli uma pomoću zvučnih valova – pa ga izbrisao

2018. Svjetski Ekonomski Forum Klausa Schwaba je objavio bizarni članak pod naslovom „Kontrola uma pomoću zvučnih valova? Pitamo znanstvenika kako to funkcionira“. Naravno, danas kad postoji sve više indicija da se takve stvari odvijaju u stvarnosti, članak je uklonjen s njihove stranice, ali zahvaljujući Wayback Machineu imamo dokaze njihove tehnokratske izopačenosti. A još je zanimljivije kako oni takvu distopijsku stvar prikazuju kao nešto benevolentno i možda čak pozitivno.

Članak možete naći na ovom linku.

WEF 2018 godine piše:

Trenutačno se čini da će neinvazivna neuromodulacija – mijenjanje moždane aktivnosti bez uporabe operacije – uvesti novu eru zdravstvene skrbi. Proboji bi mogli uključivati ​​bolje upravljanje Parkinsonovom i Alzheimerovom bolešću, smanjenje boli migrene ili čak poništavanje kognitivnih poremećaja uzrokovanih ozljedom mozga

Ali što se događa ako ova tehnika za mijenjanje naših moždanih valova izmakne regulaciji i padne u pogrešne ruke? Zamislite diktatorski režim s pristupom trikovima i alatima za promjenu načina na koji građani razmišljaju ili se ponašaju.

To je etičko bojno polje na kojem se Antoine Jerusalem, profesor inženjerskih znanosti na Sveučilištu Oxford, nalazi dok istražuje potencijal ultrazvučne tehnologije u borbi protiv neuroloških bolesti i poremećaja.

U ovom intervjuu, vođenom u sklopu godišnjeg okupljanja znanstvenika, vlade i poduzeća Svjetskog ekonomskog foruma na Bliskom istoku, govori nam više o ovom rastućem području istraživanja.

Upravljanje mozgom zvučnim valovima: kako to funkcionira?

Pa, da prijeđemo ravno na znanost, princip neinvazivne neuromodulacije je fokusiranje ultrazvučnih valova u područje u mozgu tako da se svi okupe na maloj točki. Onda se nadamo da, s obzirom na pravi skup parametara, ovo može promijeniti aktivnost neurona.

Ako se želite riješiti neurona koji su podivljali, na primjer kod epilepsije, tada biste mogli pojačati energiju da ih zapravo ubijete. Ali ako želite selektivno promovirati ili blokirati neuronsku aktivnost, morate pažljivo ugoditi svoje ultrazvučne valove.

Drugim riječima, postoji razlika između ultrazvučne stimulacije koja se koristi za uklanjanje tkiva i ultrazvučne neuromodulacije, koja je usmjerena na kontrolu neuronske aktivnosti bez oštećenja tkiva.

Ultrazvučna neuromodulacija je nešto što definitivno djeluje, ali još uvijek ne razumijemo kako.

Odgovara Antoine Jérusalem, profesor inženjerskih znanosti na Sveučilištu Oxford:

Kakvo društveno dobro može proizaći iz toga?

Trenutačne popularne riječi su Alzheimerova i Parkinsonova bolest, kao i traumatske ozljede mozga. Ali znanstvenici također promatraju leđnu moždinu i periferni živčani sustav. Što se mene tiče, budući da je mozak de facto središte odlučivanja za toliko mnogo procesa, bilo koji od njih može biti meta.

Da li je sigurno?

Kada pokušavate ”kontrolirati” neuronsku aktivnost davanjem sićušnih mehaničkih vibracija u regiju mozga, važno je da fokus ultrazvuka, frekvencija i amplituda budu ispravno podešeni, jer se inače mozak može potencijalno oštetiti. Poanta je da još uvijek ne znamo kako sve ovo uštimati; i ako bih malo pretjerao, mogao bih reći da naš trenutni pristup nije tako daleko od petljanja s postavkama na radiju dok ne čujemo pravu postaju.

Jedna od mnogih poteškoća je pouzdano znati da ovim zvučnim valovima doista kontroliramo neurone, a ne da ih oštećujemo. Istina je da još uvijek ne znamo kako taj proces funkcionira. A ako ne znate kako to funkcionira, ne znate ni koliko je “previše”.

Koji su najveći etički izazovi?

Potencijal ove tehnike je ogroman – pritom mislim na sam broj primjena, kao i na etičku upotrebu.

Iz biološke perspektive, to je slično drogama. Može vas izliječiti, može vas učiniti ovisnim i može vas ubiti. Sve je u tome da se ostane unutar zadanog skupa pravila. Iz etičke perspektive, svijet se toliko brzo mijenja da je teško procijeniti što će biti prihvatljivo sutra, a nije danas.

Također sam uvjeren da je ljudska priroda takva da ako se nešto može učiniti, to će se i učiniti. Pitanje je od koga. Radije bih imao pošteno društvo koje vodi igru nego neku odmetnutu državu bez imalo poštovanja prema ljudskom ili životinjskom životu. Ako želimo voditi taj ples za 10 godina, moramo danas početi istraživati.

Koliko distopijski može postati?

Vidim da dolazi dan kada će znanstvenik moći kontrolirati ono što osoba vidi u svom umu, slanjem pravih valova na pravo mjesto u mozgu. Pretpostavljam da će većina prigovora biti slična onima koje danas čujemo o subliminalnim porukama u reklamama, samo mnogo žešći.

Ova tehnologija nije bez rizika zlouporabe. To bi mogla biti revolucionarna zdravstvena tehnologija za bolesne ili savršen alat za kontrolu pomoću kojeg nemilosrdni kontroliraju slabije. No ovaj put bi kontrola bila doslovna.

Što možemo učiniti da sačuvamo njegov potencijal?

Neću tvrditi da su svi znanstvenici mudri i obrazovani kada se radi o tome što treba, a što ne treba učiniti. Neki od nas će ići koliko god mogu pobjeći. Ali to je ljudska priroda, a ne samo znanstvenici.

U svakom slučaju, naš je posao pronaći nešto što je korisno za čovječanstvo. A ako nađete način da nekoga učinite boljim, onda vrlo vjerojatno znate i kako učiniti suprotno. Cilj je osigurati da propisi sprječavaju potonje, a da ne ometaju prvo. Vjerujem da je to uloga regulatora. I mislim da je Europska unija, u kojoj radim, dosta dobra u tome.

Još jedna uloga političara trebala bi biti osigurati komunikacijsku platformu za objašnjenje dugoročne vizije bilo kojeg područja istraživanja. A može biti prerano, ili nije dobra ideja, a konačna odluka može biti da se to zaustavi. Ali dugoročno gledano, javnosti bi se potencijalne prednosti nove tehnologije trebale objasniti jednostavnim riječima, što je nešto u čemu znanstvenici nisu nužno dobri.

Političari bi se trebali sjetiti da će, ako mi to ne učinimo, netko negdje to ionako učiniti…potencijalno neregulirano.