Tajvan i stvaranje ”azijskog” NATO-a

Sjedinjene Države žele pretvoriti Tajvan u azijsku Ukrajinu. Cilj je koristiti ga kao oružje protiv Kine, zemlje koja je proglašena protivnikom.

Ovo su dopunjene primjedbe koje je autor dao na događaju koji je održao Kanadski institut za vanjsku politiku pod nazivom “NATO i globalno carstvo”. Događaj u cijelosti možete pogledati ovdje.

Ovogodišnji summit NATO-a održan je usred geopolitičkog seizmičkog vala koji se obrušio na Euroaziju: specijalne vojne operacije Rusije u Ukrajini. Suprotno razmišljanjima američkog vanjskopolitičkog establišmenta i njegovih lojalnih slugu na Zapadu, NATO nije obrambena institucija, već temeljni uzrok opasnog sukoba koji se razvija između SAD-a i Rusije. NATO je isprovocirao Rusiju da intervenira u Ukrajini sponzoriranjem desničarskog državnog udara 2014. i omogućavanjem režima etničkog čišćenja u regiji Donbasa sljedećih osam godina. NATO sada produljuje specijalnu vojnu operaciju u Ukrajini kroz velike pakete vojne pomoći i ekonomske sankcije. Vjeran imperijalizmu, NATO nema namjeru stati s Ukrajinom. Vojni savez ne samo da ima planove za daljnje širenje u Euroaziju kako bi isprovocirao Rusiju, već je također usmjerio pogled na Kinu u Azijsko-Pacifiku.

Ambicije NATO-a nisu ništa drugo nego proširenje ciljeva vanjske politike SAD-a. Primarni cilj imperijalizma SAD-a u ovom trenutku povijesti je obuzdavanje Kine – eufemizam za rat. Dok je američki ministar obrane Lloyd Austin zanijekao bilo kakvu namjeru stvaranja “azijskog NATO-a”, akcije SAD-a i NATO-a govore drugačije. NATO je pozvao Japan, Australiju, Novi Zeland i Južnu Koreju na ovogodišnji summit. NATO-ov takozvani Strateški koncept koji je proizašao iz summita stavio je veliki fokus na “prijetnje” koje predstavlja Kina i otišao toliko daleko da je socijalističku zemlju nazvao “zlonamjernom” u njenom navodnom ciljanju na “sigurnost Saveza”.

Nakon summita, Sjedinjene Države su prednjačile u razvoju vojnih i političkih saveza koji odražavaju NATO. Godine 2020. Trumpova je administracija oživjela Quadrilateral Security Dialogue (poznat kao Quad) kako bi Indiju, Japan i Australiju još više uključila u protukinesko okrilje. Međutim, članovi Quada paze da se ne uključe u ujedinjeni vojni pakt. Bidenova administracija je stoga bila prisiljena pokrenuti AUKUS 2021., mini-azijski NATO. AUKUS povezuje Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju u vojni savez koji obećava opremiti Australiju podmornicama na nuklearni pogon i potaknuti Australiju da poveća vojnu potrošnju kako bi zadovoljila svoje imperijalističke partnere, a sve u ime suprotstavljanja tzv. prijetnja iz Kine.” Dana 24. lipnja, SAD je najavio formiranje Partnera na Plavom Pacifiku s Novim Zelandom, Australijom i Ujedinjenim kraljevstvom kao očigledan odgovor na nedavni sigurnosni sporazum Kine sa Salomonskim otocima.

Naglasak SAD-a na izgradnji vojnih saveza u Aziji i Pacifiku protiv Kine može se pratiti unatrag do strategije ”Pivot to Asia”, bivšeg predsjednika Baracka Obame. Okret prema Aziji od tada se pretvorio u “indo-pacifičku strategiju” koja je polučila samo mlake rezultate. Kineska stabilizirajuća gospodarska prisutnost u regiji predstavlja protutežu vojnim ambicijama SAD-a. Čak i najmanje prijateljski nastrojene nacije prema Kini, poput Japana, moraju pažljivo pregovarati između svoje lojalnosti SAD-u i svoje potrebe za trgovinskim odnosima s Kinom. Usprkos svim pričama o azijskom NATO-u ili jačem vojnom savezu u regiji, Sjedinjene Države su do ove točke bile prisiljene oslanjati se na bilateralne odnose kako bi unaprijedile svoju agresivnu politiku prema Kini.

Ipak, odluka NATO-a da preusmjeri pozornost na Pacifik jasna je i prisutna prijetnja svjetskom miru. Čak je i časopis Foreign Policy u vlasništvu Washington Posta upozorio na “globalni hladni rat” koji proizlazi iz interesa NATO-a za Kinu. Američka vlada, Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) koji financira Northrup Grumman, priznao je da se NATO vraća na “položaj hladnog rata”. Bolji izraz za strategiju je dominacija punog spektra. Savezi koje SAD pokušava izgraditi na Pacifiku nisu ništa drugo nego produžetak desetljeća dugog militarističkog stava prema Kini koji je donio više od polovice američkog vojnog arsenala u regiju.

Ovo dovodi u obzir pitanje Tajvana. Svakome tko obraća pozornost jasno je da SAD gleda na Tajvan kao na najvažniju žarišnu točku svoje vojne strategije protiv Kine. Američki predsjednik Joe Biden već je odobrio četiri različita transfera oružja Tajvanu tijekom osamnaest mjeseci. Biden je također verbalizirao u tri različite prilike da je njegova administracija predana obrani otoka od takozvane invazije iz Kine.

Ovi potezi opasno su kršenje statusa quo o pitanju Tajvana uspostavljenog tijekom burnih kasnijih faza Hladnog rata. Priznanje Narodne Republike Kine od strane Ujedinjenih naroda 1971. i normalizacija odnosa između SAD-a i Kine 1979. potvrdili su Tajvan kao kinesku pokrajinu prema načelu jedne Kine. Međutim, Sjedinjene Države pod uzastopnim administracijama odmaknule su se od statusa quo pružajući jasnu političku potporu separatističkim snagama u zakonodavstvu kao što je Zakon iz Taipeija koji zagovara sudjelovanje Tajvana u istaknutim međunarodnim tijelima. Nadalje, Sjedinjene Države su povećale prodaju oružja Tajvanu kršeći članak 6 Zajedničkog priopćenja između Kine i SAD-a iz 1982. u kojem stoji:

“Imajući u vidu prethodne izjave obiju strana, Vlada Sjedinjenih Država izjavljuje da ne nastoji provoditi dugoročnu politiku prodaje oružja Tajvanu, da njena prodaja oružja Tajvanu neće premašiti, ni u kvalitativnom ni u kvantitativnom smislu, razini isporučenog u posljednjih nekoliko godina od uspostave diplomatskih odnosa između Sjedinjenih Država i Kine, te da namjerava postupno smanjiti svoju prodaju oružja Tajvanu, dovodeći, kroz određeno vrijeme, do konačnog rješenja.”

Da biste dobili sliku o tome koliko je SAD prekršio ovu klauzulu, SAD održava zaostatak u transferima oružja Tajvanu u vrijednosti od 14 milijardi dolara, a ta će brojka samo rasti s ranijom najavom pomoći od 120 milijuna dolara više za tajvanske pomorske snage ovaj mjesec.

Tajvan je blisko povezan s cjelokupnom strategijom SAD-a za razvoj infrastrukture slične NATO-u na Pacifiku. Američki vojni stratezi i govorne glave postali su opsjednuti uspoređivanjem Ukrajine s Tajvanom. Njihov argument je da specijalna vojna operacija Rusije u Ukrajini znači da SAD moraju eskalirati u Tajvanu kako bi zaštitili otok od Kine. Problem s ovom formulacijom je dvostruk. Ukrajina je suverena država. Tajvan je provincija Kine. Paralela doista leži u tome što se, slično Ukrajini koja se koristi kao pijun za prosljeđivanje NATO-vog okruživanja Rusije, Tajvan koristi kao čip u planovima SAD-a da vojno okruži Kinu.

Ključna zemlja koju treba pratiti nakon summita NATO-a je Japan. Bivši japanski premijer Shinzo Abe preduhitrio je summit NATO-a izjavom da Kinu treba prisiliti da “odustane od zauzimanja Tajvana”. Japan trenutno stacionira više od 120 američkih vojnih baza i već se obvezao povećati vojnu potrošnju u znak lojalnosti američkoj protukineskoj geopolitičkoj strategiji. S južnokorejskim izborom novog proameričkog predsjednika i Australije zauzeli neprijateljsku politiku prema Kini, SAD će vjerojatno tražiti čvršće obveze od svojih takozvanih saveznika po pitanju Tajvana.

SAD u tajvanskom pitanju vidi i isplativ pothvat za svoju obrambenu industriju i priliku za izgradnju argumentacije za rat s Kinom. Ali legitimitet SAD-a je u padu, a kineski prestiž u Aziji, Pacifiku i ostatku svijeta je u porastu. SAD ne traži samo saveze; ono ih treba. Vojno okruženje i mnoštvo agresivnih politika koje SAD provodi protiv Kine ne mogu uspjeti u izolaciji, ako uopće mogu uspjeti. SAD razumije da bi svaki sukob s Kinom oko Tajvana zahtijevao razinu potpore u regiji sličnu sluganstvu koje Europa pokazuje prema Rusiji.

Takva potraga je nevjerojatno nepromišljena iz niza razloga. Prvo, Kina ne predstavlja opipljivu vojnu prijetnju i zapravo mir čini temeljnim prioritetom u međunarodnoj areni. Kina ima samo jednu vojnu bazu u inozemstvu i nije sudjelovala u vojnom sukobu više od četiri desetljeća. Nadalje, dok Kina traži mirno rješenje pitanja ponovnog ujedinjenja s Tajvanom, neće tolerirati bilo kakav pokušaj SAD-a da stvori neovisnost ili separatizam. Takozvana “neovisnost” Tajvana crvena je linija za Kinu, baš kao što je crvena linija za Rusiju bila širenje NATO-a na Ukrajinu i dalje. Provokacije SAD-a u Tajvanu stoga riskiraju vrući rat s Kinom koji bi neizbježno doveo do nuklearne razmjene. Vrući rat s Kinom uništio bi svu stabilnost koja postoji u svijetu i stvorio bi ekonomsku i ljudsku katastrofu daleko veću od one koja se dogodila tijekom ruske posebne vojne operacije u Ukrajini. Oni koji odbacuju ove stvarne i legitimne prijetnje čovječanstvu u korist sinofobije, Žute opasnosti i tema o novom hladnom ratu idu u korak s američkim carstvom. Od ključne je važnosti da se odupremo ovom reakcionarnom defetizmu, suprotstavimo se svim pokušajima SAD-a da formiraju infrastrukturu sličnu NATO-u na Pacifiku, te da se svrstamo uz sve globalne sile, uključujući Kinu, stojeći na strani samoodređenja i mira.