Time o Sudanu, Libiji i diktatorima koji su “ključ Putinovog plana da zavlada svijetom”

Uoči izlaska tiskanog izdanja časopisa Time 15. travnja, uz prigodnu ilustraciju o ruskom predsjedniku Vladimir Putinu, internetsko izdanje ove publikacije je objavilo opširan članak o tome “kako Putin širi ruski carstvo na teritorijima tiranskih i na razvalinama propalih država”. Iskreno, nakon najnovije izjave Mikea Pompea, koju smo objavili u rubrici Podnevnih vijesti, gdje tvrdi “kako Izrael ima sva prava na Golan, jer se branio, a da Rusiju s Krima nitko nije ugrožavao”, nikakve hipoteze i uvrnuta logika iz Sjedinjenih Država nas ne bi trebale čuditi. Međutim, čini se da je autor pogriješio s Putinovim “tajnim planom”.

Zapad je pogriješio i Putinov plan nije “tajna”

“Rusija napreduje na svim frontama. Dok je sva pozornost Zapada fokusirana na intervencije Moskve na američke i europske izbore, Putin gradi svjetsko carstvo”, to bi otprilike bila spoznaja eminentnih stručnjaka koji pišu za američki Time, koji je na naslovnici najavio objavljivanje rezultata svoje istrage o “tajnom Putinovom planu”.

Točno, i to moramo priznati, Vladimir Putin zaista ima plan i ne donosi ad hoc odluke, ali su američki stručnjaci otišli u krivom smjeru, što i jeste glavni uzrok njihovih strateških poraza ne samo u sučeljavanju s Rusijom, nego i protiv Kine, Irana i drugih zemalja koje su proglašene neprijateljskima i članicama “Osovine zla”.

Istraga koju je objavio Time se pojavila istog dana kada je general Kalifa Haftar pokrenuo svoj napad na Tripoli. Možda je to bilo slučajno, ali je primjetna simbolika. Libiju je upropastio Zapad, a sada su se upalila sva zvona uzbune zbog pojave “feldmaršala Kremlja”. Inače, general Haftar je strategije i taktike ratovanja naučio završivši prestižnu, tada još sovjetsku, Vojnu akademiju “Frunze” u Moskvi.

Članak piše o tome kako je Putin stvorio šaroliko carstvo od tirana i gubitnika, posebno u  Libiji, ali je njegova urota uključivala i prodiranje Rusije u drugu afričku zemlju, susjedni Sudan.

Podsjetimo da je u Sudanu upravo u tijeku vojni udar i predsjednik Omar Al-Bashir će vjerojatno odstupiti s vlasti, iako se u trenutku pisanja ovog teksta to još nije potvrdilo.

Evo nekih stvari koje se prema časopisu Time događaju u Sudanu:

“Jednog dana krajem prosinca, kada je aktivistica za ljudska prava Dalia El Ruby bila u žurbi da dođe u Kartum, prašnjavi glavni grad Sudana, iznenada je vidjela neobičnu scenu. Na strani ceste, nedaleko od mjesta održavanja demonstracija, stajao je ruski vojni kamion “Ural”. Uz njega je bilo nekoliko ljudi europskog izgleda i sudanski službenici sigurnosti.”

“Bila je to vrlo čudna slika. Nikad nisam vidjela tako nešto u blizini prosvjednih skupova”, rekla je telefonom za američki časopis.

“Značenje ove epizode počelo se razjašnjavati nekoliko tjedana kasnije, kada je londonski dnevnik The Times izvijestio da ruski plaćenici pomažu sudanskom režimu da potisne narodni ustanak. Ono što je počelo u prosincu kao serija prosvjeda protiv povećanja cijena hrane i goriva postala je revolucija, čiji je cilj bio okončanje tri desetljeća vladavine Omara Al-Bashira. Prema organizaciji Human Rights Watch, vlada je pokušala suzbiti ustanak silom, što je rezultiralo ubijanjem nekoliko desetaka ljudi. Stotine prosvjednika se našlo iza rešetaka, uz mnoga izvješća o premlaćivanju i mučenju u sudanskim zatvorima. Iako sudanski režim to poriče, Rusija je izvijestila da od kraja 2018. godine provodi obuku lokalnih sigurnosnih službi”, piše Time, čime se dijelom objašnjava trenutni vojni udar u tijeku, iako sudanska vojska ne mora nužno biti na američkoj strani. No, pogledajmo što dalje pišu “američki stručnjaci”.

“Tvrda sila” Rusije, uključujući i njene naoružane plaćenike, sve više uznemirava opozicijski pokret u Sudanu. Od prosinca, kada je El Ruby prvi put primijetila kamion Ural, njezine pristaše su na društvenim mrežama objavile brojne slične fotografije i videa.

“U Kartumu vidimo ruske plaćenike i ovo je posljednje što je ovoj zemlji potrebno sada”,  rekao je Eric Reeves sa Sveučilišta Harvard, koji proučava već 20 godina.

“U ovom trenutku je glavno za Al-Bashirov režim okončanje revolucije. Čelnik sudske policije, Ahmed Bilan Osman, poriče da ruski plaćenici igraju bilo kakvu ulogu u tom procesu. Međutim, prema kritičarima, njihova prisutnost u zemlji možda je potaknula Al-Bashira ne samo da zatvori škole, nego i da uvede policijski sat u cijeloj zemlji i pooštri cenzuru. U veljači je Al-Bashir proglasio izvanredno stanje u zemlji, raspustivši središnja i regionalna tijela vlasti i prenoseći sve njihove ovlasti na vojsku. Al-Bashir je u potpunosti posvećen svom preživljavanju, a razlog zašto on vjeruje da njegov opstanak moguć je zaštita koju dobiva od Rusije”, rekao je Reeves.

Pa, naravno, ruski “Ural”, nekoliko desetaka instruktora i apsolutno izmišljene izjave “nubijske kraljice” i “carice afričkog feminizma El Ruby” da su “Rusi pomogli u gušenju narodnog ustanka 40 milijuna Sudanaca”, kojima 30 godina vlada general Omar Al-Bašir, dovoljni su da se okrivi Rusija. Štoviše, Rusi su sada odgovorni za sve, počevši od zatvaranja škola i ranije počinjenih ratnih zločina i genocida. završavanja genocida.

Nije slučajno da se članak Time-a završava ovako: Ali prije nego se oprostio od čovjeka koji je optužen za najgori genocid XXI stoljeća, Putin se nasmiješio i rekao: “Drago nam je što vas vidimo, gospodine predsjedniče. Dobrodošli.”

Riječ je o prošlogodišnjem susretu između Putina i Bashira, drugog u nekoliko mjeseci. Ali general Sudanom vlada od 1989. godine i bio je u kontaktima sa Zapadom, koji ga je kasnije optužio optužujući za sve, čak i za genocid u Darfuru, provinciji u kojoj su se vodili krvavi sukobi između lokalnog arapskog i crnačkog stanovništva. Kasnije je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za njegovo uhićenje, ali Omara Al-Bashira apsolutna većina zemalja u svijetu ne smatra kriminalcem, prije svega afričke i arapske zemlje.

Sudan nikada nije imao osobito bliske odnose s Rusijom. Normalni odnosi iz šezdesetih su se ohladili sredinom ’70-ih zbog otvoreno proameričkih stavova Kartuma.

Pod Bashirom se zemlja počela više oslanjati na svoje bogate arapske susjede, pogotovo zato što su vlasti same pokrenule islamizaciju i prestale flertovati sa Sjedinjenim Državama.

Istovremeno je ojačala Kina, koja je bila posebno zainteresirana za proizvodnju nafte i plina. Krvavi sukobi u provincijama su doveli do toga da su u Darfur ušli strani vojnici, a crnci južno od zemlje su 2011. stekli nezavisnost i postali Južni Sudan.

Jednostavno rečeno, Sudan je jedan od primjera suparništva između arapskog svijeta i crne Afrike, gdje se događa sve, uključujući okrutnosti, rat i etničko čišćenje. Ali Zapad nikada ništa nije učinio da riješi ove unutarnje sukobe i Sudan se dobro sjeća engleske okupacije u XIX stoljeću, od koje se na kraju uspio osloboditi tek sredinom XX stoljeća.

Ali što Rusi imaju s tim? Činjenica je da je tijekom Bashirovog posjeta Rusiji prije godinu i pol, prvog u svim godinama njegove vladavine, sudanski predsjednik rekao Putinu riječi koje je također prenio Time: “Sudan bi mogao biti ključ za Rusiju za ulazak u Afriku.”

U zamjenu za to, kako primjećuju američki stručnjaci, “Al-Bashir je želio zaštitu od agresivnih američkih akcija u regiji”. Sve ukazuje na to da je Putin prihvatio njegov prijedlog o “od tada je ruski Ural otišao u Sudan”.

“Sastanak Putina i Bashira je otvorio put čitavom nizu ruskih inicijativa u Sudanu, od političkog savjetovanja do rudarstva i vojne pomoći, o čemu svjedoče dokumenti koji su pali u ruke reportera Timea. Kada su prošle godine ruski geolozi počeli istraživati ima li zlata uz obalu Nila, ruske oružane snage već su razvijale planove za korištenje luka i vojnih zračnih baza Sudana kao vojnih ispostava”, piše američki časopis.

Time se usput koristi podacima dobivenim od centra “Dosje”, nevladinom udrugom odbjeglog ruskog petokolonaša i bivšeg oligarha-kriminalca Mihaila Hodorkovskog, koji je već širio propagandu oko ruske nazočnosti u Srednjoafričkoj Republici, gdje u prošle godine ubijena tri ruska novinara.

Zadatak Hodorkovskog je jasan. On je plaćenik Zapada kako bi među ruskim liberalima i u svijetu demonizirao Putina, koji je “kriv” jer su ruski istražitelji i sudovi odradili svoj posao i Hodorkovskog na temelju nespornih dokaza strpali iza rešetaka. Međutim, Hodorkovski nije tema, osim što je pomogao Timeu da objasni “povijest ruskog prodora u Sudan”, što je krajnje neuvjerljivo, čak i za zapadnog čitatelja, da ne spominjemo da je potpuno neshvatljivo zašto Rusija ne može činiti ono što rade Sjedinjene Države, Francuska ili Velika Britanija?

Jasno je da su izjave o “ključevima Afrike za Rusiju” nepodnošljive za bilo kojeg angloameričkog stratega, koji su oko toga stvorili cijelu teoriju o tome kako se Kremlj “strašno ponaša u cijeloj svjetskoj areni”.

Priča o prodoru Rusije u Sudan je potkrijepljena prilozima o Venezueli, Siriji, Afganistanu, Iranu, općenito o svim onim mjestima gdje Rusija sprječava Zapad da porobi suverene narode.

I na kraju je Time izmislio Putinov koncept prema kojem Rusija mora uspostaviti globalni utjecaj: “Posljednjih nekoliko godina Kremlj je pretraživao svijet u potrazi za zemljama u kojima može proširiti svoj utjecaj. S onim disfunkcionalnim zemljama na koje su mnogi prestali obraćati pažnju nakon završetka Hladnog rata je Rusija počela stvarati nove saveze, obnavljati stare i gdje je bilo moguće ispunjavati prazninu koju je Zapad ostavio iza sebe, jer se morao fokusirati na vlastite probleme. Novinari Timea su mogli pratiti akcije Kremlja u Africi, na Bliskom istoku i Latinskoj Americi. (…) Rusija provodi svoju kampanju u raznim dijelovima svijeta, od zona sukoba kao što su Venezuela, Libija i Sirija do dalekih krajeva Afrike i nadala se Al-Bashirovom Sudanu. Sve je to odraz spremnosti ili čak želje Rusije da intervenira u ratovima i posvuda uspostavi prijateljstva s režimima.”

“Za razliku od Hladnog rata, kada se komunistički Istok natjecao s kapitalističkim Zapadom na ravnopravnoj osnovi, nova konfrontacija odvija se u posve drugačijem svijetu. Trumpova Amerika više ne pokazuje interes za međunarodne odnose, ne projicira demokratske ideale i ne cijeni svoje saveze. U međuvremenu Kina, čija je ekonomija osam puta veća od ruske, zamijenila postala je glavna alternativa Zapada. Međutim, Putin uspijeva održati ruski utjecaj na međunarodnoj sceni”, piše Time.

“Kremlj namjerno podržava zemlje koje imaju otrovne odnose sa Zapadom. Rusi pokušavaju intervenirati u bilo kakvim sukobima, ne zato što žele pomoći u njihovom rješavanju, već zato što trebaju utjecaj. Žele imati riječ”, rekao je za Time Andrew Weiss iz Instituta za mir Carnegie u Washingtonu.

“Slično tome se mogu  objasniti mnogi Putinovi postupci u zemljama u razvoju. Zapad je uveo sankcije protiv Rusije i mnogih Putinovih saveznika, a postoje vruće točke u svijetu u kojima je Rusija sposobna vršiti utjecaj, što Putinu omogućava da ublaži sankcije. Drugim riječima, Putin se miješa u poslove raznih zemalja svijeta kao igrač koji ulaže svoje žetone na stol”, piše američki časopis.

Time je stvorio demonsku sliku o Rusiji i opovrgavati jednu intervenciju i savez za drugim, koji nisu po volji Zapada, bilo bi gubljenje vremena. Istina je da su autori ovog propagandnog uratka zbunjeni i ne uspijevaju odrediti glavne motive zemalja koje ulaze u savez s Rusijom, kao ni motive koji Putina. Čini se da Rusija jednostavno želi da se osveti Zapadu zato što joj je nametnuo sankcije i da pronađe poluge za njihovo ukidanje. Ali ova teorija, vrlo popularna na Zapadu, nema nikakve logike. Ako Rusija želi ublažiti sukob, zašto bi onda povećavala broj žarišta na kojima će se sukobljavati sa Zapadom?

Problem američkih stručnjaka i Zapada općenito je u tome što rusku politiku vide samo nakon 2014. i kao reakciju na sukob oko Ukrajine. To je u startu pogrešno.

Sukob oko Ukrajine bio je rezultat suprotstavljenih stavova Rusije i atlantističke elite koja se kladila na promjenu svjetskog poretka i na primat angloameričke elite na globalnoj razini.

Zbog toga su bili spremni na “ograničavanje Rusije” i vjeruju da su Rusi vrlo zabrinuti zbog njihovog  zastrašivanja. Kao odgovor na to se traži sve za što bi se Rusija proglasila krivom, uključujući uplitanje u unutarnje poslove Sjedinjenih Država.

Međutim, Washington i njegovi propagandisti ne mogu razumjeti da svijet brine zbog očigledne propasti angloameričke dominacije. Svjedočimo kolapsu globalnog angloameričkog projekta, što znači da se nije ostvario san o uspostavi o američkog unipolarnog svijeta. Ostale sile, svjetske i regionalne, ne mogu mirno promatrati vakuume koji se stvaraju diljem planete, ali reakcija Zapada na popunjavanje tih praznina, točnije atlantističke elite, je histerična.

Uz sve to, atlantisti ne žele priznati kolaps, bolje rečeno nedosljednost  svjetskog poretka i na svaki način pokušavaju preokrenuti proces raspada u obrnutom smjeru. Zbog toga pokušavaju zastrašiti svakoga ruskom prijetnjom i govore im da sruše ruski projekt.

“To su podmukli Rusi koji sprečavaju nas i cijeli svijet da živimo. Oni se miješaju u naše izbore, pokušavaju podijeliti ujedinjeni Zapad, a sada podržavaju i krvopije i diktatore širom svijeta, od Venezuele do Sirije, od Sudana do Mađarske”, uglavnom je mantra zapadnih propagandista.

Pokušaj da se krivnja prebaci na Rusiju je zapravo okrutan vic sa Zapadom, koji je zamijenio uzroke s posljedicama i raspad svijeta kakvoj je htjela Amerika s reakcijom Rusije na taj proces. Zato se izmišljaju prodori Kremlja tamo gdje ne postoje, ali ruski protivnici time samo jačaju Putinovu reputaciju u očima cijelog čovječanstva. Da, tako je, jer kad su ozbiljno rekli da je Kremlj utjecao na izbor američkog predsjednika, onda Moskva to može učiniti svugdje, od Latinske Amerike do Azije, od Afrike do Europe. Ako je tako, onda je to dodatni dokaz da je jučerašnji hegemon potpuno nemoćan, a Rusija postaje sve jači akter u globalnoj areni.

Istina je da je Rusija zadržala reputaciju alternativnog, neovisnog središta moći od sovjetskih vremena, a sada se toga sjećaju na samo zemlje koji su “ponižene ili uvrijeđene” od strane Zapada, već i one koje ne mogu prihvatiti angloamerički koncept “dobra i zla”.

Ako Moskva kaže da se novi svjetski poredak može izgraditi samo na temelju poštivanja prava svih zemalja i civilizacija da slobodno žive u svojim zemljama, to je svima prihvatljivo. To je glavna vrijednost koja Rusiju ujedinjuje sa svim zemljama svijeta koje žele sačuvati neovisnost. Usput, čak i Time o tome piše, iako je iz nekog razloga riječ “predsjednik” zamijenio terminom “diktator” i dodao pogrdne nazive Rusiji kao “odmetničke” i “polunesposobne države”.

“Osim toga, Putinova reputacija je obranjena. U Siriji, Sudanu i drugim dijelovima arapskog svijeta, kao i u Africi i Latinskoj Americi on se smatra uporištem za diktatore, čovjekom koji će braniti suverenitet svojih saveznika, bez obzira na pritisak koji na njih vršio Zapad. To je glavni razlog zašto je Rusija za sebe stvorila šaroliko carstvo od autokratskih država i polunesposobnih država. Zato se diktatori širom svijeta spremaju potpisivati sporazume o suradnji s Rusijom”, zaključuje Time.

Međutim to nisu ni diktatori, ni odmetničke države, već sve neovisniji političari. Od Irana do Filipina, od Angole do Sirije, od Mađarske do Kine,  od Italije do Indije i tako dalje unedogled. To je čovječanstvo i Rusija stvarno ima plan da surađuje s takvom čovječanstvu.  To uopće nije tajna i Time nije otkrio ništa novo, osim što je možda najavio vojni udar u Sudanu, ali o tome smo upravo pisali i obavijestit ćemo čitatelje tko će preuzeti vlasti u zemlji.

Time