Titanik Wall Streeta tone u hladne vode povijesti – Europske zemlje imaju šansu za spas

Nakon što je održan summit “Kina + 16”, koji je ulaskom u skupinu Grčke postao format “Kina + 17”, arapske zemlje i kineski vrh su sličan forum održali u Šangaju. Tamo se više od 10 novih zemalja pridružilo projektu Novog puta svile, a glasilo službena kineska agencija navodi kako je 17 arapskih zemalja potpisalo memorandume o razumijevanju o pristupanju Novog puta svile.

“Iako je Bruxelles silom uložio detant, Peking, naravno, zadržava svoje prioritete. Posebno je usredotočen na Grčku i Hrvatsku, a udvaranje Italije nakon potpisivanja memoranduma o razumijevanju s Novim putom svile će se također nastaviti”, za Asia Times piše Pepe Escobar.

Bruxelles se opire formatu “Kina + 17” jer ga vidi kao pokušaj Kine da podijeli Staru Europu i nove zemlje članice EU iz bivšeg socijalističkog tabora, kojima se sada pridružila i Grčka.

Od 15. do 25 travnja su u službenoj posjeti Grčkoj i Cipru američki senatori demokrat Bob Menendez i republikanac Marco Rubio, koji su ispred odbora za inozemne poslove američkog Kongresa s grčkim i ciparskim vlastima razgovarali o sigurnosti u istočnom Mediteranu, napetostima s Turskom, dok su posebnu pozornost posvetili na rješavanje kineske “prijetnje”. Grčki list Kathimerini javlja kako su dvojica utjecajnih senatora doputovali u uvjerenju da će istočni Mediteran biti sljedeća arena sukoba između Pekinga i Washingtona, baš u vrijeme kada Grčka, kao i mnoge europske zemlje, promiču bliže trgovinske veze s Kinom.

Nije potrebno naglašavati da američki dužnosnici ne nude ništa, što se vidjelo na primjeru Grčke, kojoj su savjetovali da s Izraelom i Ciprom ubrzaju uspostavu energetskog koridora od ležišta plina u istočnom Mediteranu do EU, a pala su i neslužbena obećanja da će američka vojska, ako Turska ne popusti u sporu oko nabave ruskih sustava S-400, svoja oružja iz baze Incirlik premjestiti u Grčku.

Službeno je svrha dolaska dvojice senatora usvajanje i implementacija američkog “Zakona o sigurnosnom i energetskom partnerstvu 2019.” (SEPA), koji bi zacementirao savez između Sjedinjenih Država, Izraela, Grčke i Cipra, a kao glavnu prijetnju navodi Rusiju, Kinu i nesigurnu Tursku hirovitog Erdogana.

Nije poznato hoće li nakon Atene i Nikozije Bob Menendez i Marco Rubio posjetiti Zagreb ili neku od ostalih europskih prijestolnica skupine “Kina + 17”, ali ako takvog susreta bude, jasno je da su dvojica senatora došla da nas upozore na strateško partnerstvo, koje je nespojivo s jačanjem kineskog poslovanja u Hrvatskoj i regiji općenito.

Hrvatska u središtu pozornosti Pekinga?

Međutim većina analitičara, uključujući kineske državne agencije, prenijeli su kako je kineski premijer Li Keqiang, uz hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, tijekom posjete Hrvatskoj proslavio završetak izgradnje prve faze 2,5 kilometara dugog mosta Pelješac kojeg je Kina gradi u uvali Mali Ston.

Matthew Ehret za Strategic Culture Foundation piše kako je ova ceremonija obilježila iznimnu pobjedu, a sljedećeg je dana inauguriran važan summit šefova država skupine “16 + 1” koja je vidjela Grčka kako postaje nova članica ovog saveza srednje i istočne Europe koji želi surađivati s Kinom.

Grčki premijer Alexis Tsipras je na summitu održanom 12. travnja izjavio je kako je to “ključan trenutak u globalnom i regionalnom razvoju” i “kako se mora izaći iz krize s novim modelima regionalne i globalne suradnje”. Sudjelovanje Grčke u ovom savezu, sada preimenovanom “Kina + 17”, proširilo je granice skupine, što je posebno važno jer je luka Pirej u Grčkoj strateška trgovačka ruta između istoka i zapada za inicijativu Novog puta svile u Europi, koja je usredotočena na povezivanje Kine i Europe brzim kopnenim i pomorskim vezama.

Grčka je bolno svjesna da opstanak njezine ekonomije i države ovisi o kineskom ambicioznom projektu, jer su programi EU koji su tražili od Atene štednju i privatizaciju donijeli samo smrt i očaj, kolaps zapošljavanja mladih, vrhunac stope kriminala i samoubojstva. Ne treba zaboraviti da ovaj preokret dolazi nakon entuzijazma Italije koja se kineskoj inicijativi na bilateralnoj razini pridružila 26. ožujka.

Uskoro će stvari biti jasnije, kada se u Pekingu krajem travnja bude održavao drugi summit inicijative Novog puta svile, na kojem će sudjelovati predstavnici 126 zemalja koje su već potpisale memorandum o razumijevanju za pristupanje kineskom projektu. U Peking će doći i izaslanstva tisuće međunarodnih tvrtki koje već sudjeluju ili žele sudjelovati u raznim projektila ovog mega-infrastrukturnog i ekonomskog pojasa.

Matthew Ehret podsjeća kako je prije sastanka na vrhu “17 + 1” potpisano i deset dodatnih sporazuma između Hrvatske i Kine, uključujući modernizaciju željezničkih pruga, posebno od Zagreba do luke Rijeka, onaj o suradnji između Huaweija i Hrvatskog telekoma i kineskih i hrvatskih važnih luka, cesta, zračnih luka, te u području obrazovanja i kulturne suradnje.

Inicijativa “Novog puta svile”, kao što je s pravom istaknuo Tsipras, nije samo još jedan skup infrastrukturnih programa osmišljenih kao protuteža zapadnoj hegemoniji, nego “novi model regionalne i globalne suradnje” koji se temelji na načelu uzajamnog razvoja i dugoročne misli, nikad viđene na Zapadu od smrti Franklina Roosevelta i nastanka anglo-američke “duboke države”.

Činjenica da je Kina u svibnju 2018. godine formalizirala sporazum o gospodarskoj i trgovinskoj suradnji s Euroazijskom ekonomskom unijom (EEU), koju predvodi Rusija, iznimno je važna jer uključuje pet zemalja, Rusiju, Bjelorusiju, Kazahstan, Armeniju i Kirgistan, izravno u kineski projekt. Kina je već uložila 98 milijardi dolara u realna gospodarstva EEU, uključujući u 168 projekata povezanih s “Novim putom svile”.

Novi razvojni model koji sve više osvaja zemlje središnje, istočne Europe, uz Grčku, Italiju i Euroaziju, pružio je dašak svježeg zraka građanima svijeta koji s očajem gledaju na transatlantski sustav koji ne radi ništa drugo nego traži posluh za skup inertnih pravila koja zahtijevaju samo štednju, hiperinflacijske bankovne prakse i dopuštaju tek kratkoročna ulaganja u realno gospodarstvo.

Tužni “Savez za multilateralizam” protiv Kine i Rusije

Tako se tehnokratska mobilizacija protiv “Novog puta svile”, koja je bila primjetna u Europskoj uniji i upornim pokušajima dva američka jastreba, Boba Menendeza i Marca Rubia, da tijekom proteklih dana grčku i Cipar uvukli u sigurnosni i energetski savez s Izraelom i Sjedinjenim Državama, mogu tumačiti kao odgovor na ovu novu paradigmu. Međutim ti napori se u konačnici mogu promatrati samo kao apsurdni pokušaji da se spasi sustav koji je već propao.

Uz hitan dolazak američkih senatora u Grčku i na Cipar, vrijedi spomenuti dvije nedavne operacije protiv “Novog puta svile”, novog operativnog sustava u kojem svi dobivaju. Prva je bila formiranje trilateralnog saveza između američke tvrtke Overseas Private Investment Corporation (OPIC), kanadske agencije za financije i razvoj FinDev i petnaest članica Europske unije, koji je objavljen 11. travnja. Tada je vršitelj dužnosti predsjednika i izvršnog direktora tvrtke OPIC, David Bohigian, potpisao je memorandum o razumijevanju s generalnim direktorom tvrtke FinDev Canada Paulom Lamontagneom i predsjednikom Europske razvojne financijske institucije (EDFI), Nannom Kleiterpom, koji je predstavljao 15 članica EU. Ovaj savez neizvjesne budućnosti je nastao nekoliko dana ranije prije “Saveza za multilateralizam” kojeg su Kanada, Njemačka, Francuska i Japan   utemeljili tijekom sastanka G7 u Francuskoj.

Iako je OPIC osnovan davne 1971. godine, njegova uporaba kao subverzivne sile protiv kineske inicijative je formalizirana je 30. srpnja 2018. godine, kada je stvoren trilateralni savez s Japanom i Australijom kako bi se financirala infrastruktura u pacifičkom području. Kao što smo rekli, 11. travnja je stvoren je drugi trilateralni savez, kojeg čine OPIC, FinDev i EDFI, koji bi, navodno trebao biti paralelni mehanizam financiranja infrastrukture.

Uzimajući u Kinu za metu, u priopćenju se navodi da će savez  “unaprijediti transakcijsku, operativnu i politiku suradnju među sudionicima i naglašava njihovu predanost pružanju snažne alternative neodrživim državnim modelima”.

Na tom je potpisivanju Bohigian izjavio: “Pokušavamo zadržati primjer za svijet o načinima na koji bi trebalo funkcionirati financiranje razvoja”,  jasno napadajući kineski “nesposobni” koncept financiranja razvoja i ignorirajući činjenicu da je više od 800 milijuna ljudi izravno izvučeno iz siromaštva upravo zbog kineskih ulaganja.

Bohigian se očito nada da će svijet ignorirati ogromno dužničko ropstvo i kaos koji se tijekom 50 godina širio dominacijom MMF-a i Svjetske banke, koji nigdje i nikada nisu doprinijeli rasutu nacija.

Iako su američki zakonodavci povećali izdvajanja za OPIC s 29 milijardi na 60 milijardi dolara tijekom jedne godine, nije predstavljen nijedan ozbiljan integrirani dizajn za razvoj i struktura uglavnom služi za održavanje sastanaka i razmjenu osmijeha i komplimenata.

Druga spomenuta operacija protiv Novog puta svile je njemačko-francusko-japansko-kanadski  “Savez za multilateralizam” u kojem je kanadska ministrica vanjskih poslova Chrystia Freeland na konferenciji za novinare u Francuskoj izjavila da je “Kanada formalno pristupila njemačkoj-francuskoj koaliciji, naoružana za spašavanje svjetskog poretka od uništenja od strane raznih svjetskih diktatora i autokrata”.

Iako Freeland ovdje nije spomenuo Trumpa, francuska veleposlanica u Kanadi, Kareen Rispal, bila je iskreniji u svojoj izjavi i rekla je kako “Trump ne voli multilateralizam”, navodeći njegovo povlačenje iz Pariškog klimatskog sporazuma, kritike upućene Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, Ujedinjenim narodima i NATO paktu.

“Šaljemo pogrešnu poruku svijetu ako mislimo da zato što gospodin Trump nije za multilateralizam ni mi,  mislim na zemlje kao što su Kanada, Francuska i Njemačka i mnoge druge, još uvijek čvrsto ne vjerujemo u njega”, rekla je Kareen Rispal.

Ali što je zapravo taj “Savez za multilateralizam”? Na osnivanju nisu iznesene nikakve stvarne politike. Nakon što se prašina slegla, čini se da nije ništa drugo do klub provokacija iz kojeg se urla na Putina, Xi Jinpinga, Trumpa i druge “loše ljude” koji ne žele počiniti masovno samoubojstvo pod zelenim New Dealom i tehnokratskom diktaturom.

Osvrnuvši se na ovaj razvoj događaja u Njemačkoj od 10. travnja, predsjednica Instituta Schiller, Helga Zepp-Larouche, navela je sljedeće: “Geopolitika mora biti bačena kroz prozor, a Novi put svile je put industrijalizacije Afrike, dok sa situacijom na Bliskom istoku može donijeti regiji mir, uspostaviti pristojno radno okruženje između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine I to je ono što bi Europa trebala tražiti. A najbolji način da se to učini jest kada bi cijela Europa potpisala memorandum o razumijevanju s Novim putem svile. To bi bila najvažnija stvar za stabiliziranje svjetskog mira i prijelaz cijelog svijeta u drugu domenu.”

“Kako Rusija i Kina vode novu koaliciju nacija koje se bore za poštivanje načela suvereniteta i samorazvoja u okviru Novog puta svile, ukazala se velika nada, dok Titanik London Citya i Wall Streeta sve brže tone u hladne vode povijesti”, uvjeren je Matthew Ehret.

Ovo je umnogome točno, jer ako pogledate što nude raznorazne inicijative i savezi kojima se SAD i EU pokušavaju suprotstaviti nastanku stvarnog, a ne lažnog multipolarnog svijeta, koji bi bio redefinirani unipolarni svijet pod vodstvom zemalja liberalnih demokracija, onda tamo nema ničega. Nema nikakvih projekata, ideja, stvarne win-win suradnje, a prije svega nema novca. Dovoljno je pogledati i američki  “Zakon o sigurnosnom i energetskom partnerstvu 2019.” (SEPA), kojem je cilj hitno Grčku izvući iz daljnjih poslova s Kinom, iako je nakon kineske kupnje luke Pirej za to prilično kasno, kako bi shvatili da je dokument u početku pun površnih prijedloga, nakon čega slijedi niz uvreda i optužbi na račun Rusije i Kine, koje su “prijetnja globalnom miru i prosperitetu”.

U Europskoj uniji SAD promiču koncept infrastrukturnog i energetskog povezivanja unutar inicijative Baltik-Jadran-Crno more Baracka Obame i poljskog predsjednika Andrzeja Dude, koju je hrvatska predsjednika Kolinda Grabar-Kitarović predstavila kao svoju. Unutar te inicijative nije predstavljen nijedan revolucionarni projekt koji bi doprinijeo stvarnom rastu realne ekonomije zemalja središnje i jugoistočne Europe.

Ovu je inicijativu još 11. lipnja 2014. na summitu u Varšavi predstavio Barack Obama, koji je tada govorio o ruskoj prijetnji.

“Rusija ne smije prijeći osovinu koja se sada proteže od Baltičkog do Jadranskog mora. Američka politika će se čvrsto boriti protiv europske ovisnosti o ruskom plinu, te protiv širenja ruskih plinskih i naftnih kompanija po Europi”, rekao je tada Barack Obama i takoje nastala “Inicijativa Jadran- Baltik” koju je hrvatska predsjednica pripisala sebi, koja je kasnije proširena na Crno more, prema starom geopolitičkom projektu poljskog čelika s početka XX stoljeća Józefa Piłsudskog.

Kako imamo samo imena antikineskih i antiruskih inicijativa, ali nikakvih važnih i konkretnih projekata, čini se da, kao što kaže Matthew Ehret, Titanik London Citya i Wall Streeta sve brže tone u hladne vode povijesti.

SEPA.pdf / Kathimerini / SCF 

Svi putevi vode u Peking – 17 arapskih zemalja se pridružilo projektu