Tko će i kako uništiti HDZ?

Prije nekog vremena, netko mi je poslao jedan kratki video sa slijedećom konverzacijom: “Sine, nema se, nema se para u kući, boga m’ ćeš morat’ u Njemačku.” “Ali, tata, ja bi’ radije u HADEZE, tamo ćemo pljačkat’, ovi narod je gluuup, kužiš!?”

Nisam htio taj video dijeliti dalje zato što je bio uvredljiv za članove i glasače HDZ-a, ne toliko konverzacija, koliko prikazani likovi. Glasači i članovi HDZ-a su u većini iskreni i istinski domoljubi koji vole svoju zemlju, kojima je nezamislivo ikakvo, u bilo kojim okolnostima neglasanje za HDZ. To bi smatrali izdajom samih sebe, svojih uvjerenja.

Međutim, takvi nisu i pojedini članovi HDZ-a. U toj stranci je i previše karijerista, laktaroša, ljudi bez stava, uvjerenja i osjećaja za naciju, sebičnjaka koji bi vlastitu mater prodali za novac. To samo po sebi nije osuđujuće, slično je i u drugim strankama. Uostalom, motiv učlanjenja u stranku jest težnja za ostvarenjem interesa, doduše – to se naziva političkim interesima koji kao uključuju nacionalne interese, opću korist, bolje i pravednije društvo.

No, to su na višim razinama u stranačkim hijerarhijama samo ukrasi, primarni su osobni interesi kojima je cilj dokopati se pozicije upravljanja bilo kojim proračunom. Državni, županijski, gradski, općinski proračun je stvarna moć, dovoljno velika da generira ovisničke krugove u gospodarstvu. Dijeljenje poslova, namještanje natječaja, dogovori ispod stola, stvaranje korupcijskih mreža – to je hrvatska politička stvarnost zadnjih desetljeća.

Parlamentarni izbori su borbe interesnih skupina koje se zovu stranke za osvajanje pozicija moći. Ustanovljeni sustav se ne može promijeniti parlamentarnim izborima. SDP, MOST, DP ne mogu srušiti HDZ. Čak da im je to i uspjelo, ne bi promijenili ništa, nego bi sami postali ono što HDZ jest danas. A to znači – oni bi nadzirali proračune, oni bi dijelili pozicije, oni bi kontrolirali svako novo zapošljavanje, od čistačice do direktora HEP-a. Tko će onda srušiti HDZ, riješiti korupciju, lopovluk, od Hrvatske napraviti stabilnu državu, ravnopravnog takmaca na međunarodnom tržištu kojemu ima što ponuditi i ima novca na kupovinu na tom tržištu?

Ne bi li se prije toga moralo postaviti pitanje – zašto bi bilo tko rušio HDZ i zašto bi se to moralo? Odgovor je – ono što se mora srušiti jest dosadašnji model upravljanja državom čija je personifikacija upravo HDZ. Koji je to model? Upravo ovaj u kojem država ne živi od poticanja i oporezivanja proizvodnje, već od poticanja i oporezivanja potrošnje koja se primarno generira zaduženjem. Država, a to znači stranka, to znači HDZ – kontrolira preko 70% BDP-a što je razina kontrole koje se ne bi posramila ni Partija u bivšoj državi.

Na ovim zadnjim izborima pobijedio je HDZ i osvojio dovoljno mandata da sami mogu sastaviti Vladu, uz podršku manjina i dva mandata minornih strančica Reformista i HNS-a. Naoko fantastična pobjeda, ona koja će omogućiti još četiri godine istoga – povećanja ukupnog druga države (iako se Plenković zadnjih mjeseci hvalio smanjenjem vanjskog duga države, istina je da je taj dug rastao i to s 280 milijarda kuna na cca 320 milijarda), još četiri godine namještanja natječaja, diobe tog duga među stranačkim jatacima, kontrola glasačkog tijela ucjenama s mirovinama, poticajima, socijalnim transferima. Sva ona glasačka mašinerija željna plijena (vanjskog duga) kojeg dijele pobjednici može slaviti.

Unatoč tomu, slavlja nema. Zašto? Zbog teške situacije izazvane korona-krizom? Neće biti, jer svaka kriza znači i porast vanjskog duga, što znači porast plijena za diobu, što znači veću razinu osobnog bogatstva svih članova stranke na pozicijama upravljača proračuna, natječaja, javnog novca i njima pridruženih paraprivatnih poduzeća. Prva knedla koju su morali progutati članovi i simpatizeri jedne demokršćanske stranke kakvom se HDZ predstavlja, dogodila se s prihvaćanjem Istanbulske konvencije koja je poslužila Plenkoviću da se riješi unutarstranačkih oponenata (pogledati tko je od onih koji su glasali protiv danas u Saboru).

Samo strah članstva za opstanak privilegija koji proizlaze iz činjenice članstva u stranci ih je održao na okupu. Slijedeća knedla jest dr Milorad Pupovac. Upravo on odlučuje o Vladi i uvjetuje potpredsjedničko mjesto što je crvena krpa za glasače HDZ-a. No, i to će progutati, vlastiti interes je najbitniji, ako pritom moraju dati Pupovcu novac kojeg traži (što za Novosti, što za ruralne krajeve u kojima žive Srbi), onda će pristati i na to.

Cijenu ostanka na vlasti uvijek plaća – sad bi trebalo reći građani, ali to nije točno – u konačnici je plaća nacija i to demografskim deficitom, iseljavanjem; plaćaju je nerođena djeca čiju supstancu, ono što im je trebalo biti ostavljeno u naslijeđe, glođu sadašnji upravljači hrvatske stvarnosti. Tu bi priča mogla stati, zapleti su postavljeni, razrada je u tijeku i epilozi su predvidljivi. Osim što nisu. Život većine možda jest predvidljiv, život nacije ipak nije samo puki zbroj pojedinačnih sudbina. HDZ, misli li preživjeti i nakon ovog mandata, mora tijekom mandata demontirati sam sebe.

Ne uništi li HDZ sam sebe te ne formira li se ponovo pročišćen, bez svih onih koji su politiku shvatili kao djelatnost kojom se postiže osobno bogaćenje, onda će HDZ uništiti sami glasači koji će se okupiti oko MOSTA ili neke od stranaka ljevice. Ono što Plenković mora učiniti s HDZ-om i što će dakako učiniti – uništit će ga ovakvog kakav jest i u hodu formirati novi. Rješavanjem Kovača, Brkića, Penave, taj pohod na klijentelističko-koruptivnu narav stranke je Plenković otpočeo. Slijedit će micanja svih ostalih likova po kojima se prepoznavao potpis HDZ-a (uglavnom potpis na odlukama o koncesijama, natječajima, aneksima ugovora, ugovorima). To će biti pojavni izrazi te transformacije.

Oni ključni događat će se ispod površine – riječ je o promjeni kompletnog gospodarskog sklopa zemlje koju mora prevesti iz potrošačke u proizvodnu i tamo postaviti novu ravnotežu. Ako će to podrazumijevati, a mora, i oslobađanje sudstva od političkog terora, tim bolje. Naravno da Plenković to ne mora učiniti. Može mirno provesti još jedan mandat na čelu Vlade u jednoj apatičnoj zemlji u propadanju. No, ne učini li to, HDZ će uništiti sama stvarnost koja se mijenja drastično na štetu parazita i parazitske ekonomije. Ta stvarnost bi onda potražila druge ljude koji će rastočiti HDZ, odnosno sve one politike koje su nas dovele do točke u kojoj se nalazimo – druga najsiromašnija zemlja u EU.