Tko su današnji “antifa” i za što se bore?

Oni udaraju posvuda i čini se da dolaze niotkuda. Osuđuju sveprisutni “fašizam”, sve osobe, skupine i inicijative koja nisu u skladu sa službenim stavom neoliberalne elite. Legalno ne postoje, ali uživaju sve povlastice pravosuđa zapadnih zemalja. Tko su oni? Takozvani “antifa” koji se oblače u crno, uvijek maskirani kao pripadnici skupine Black Bloc.

Potonji se deklariraju kao anarhisti, iako uopće ne poznaju ili su vrlo malo upućeni u djela Proudhona, Bakunjina, Kropotkina, Malateste i ostalih teoretičara anarhizma. Jednako se za skupine “antifa” može reći da nemaju nikakve veze s marksizmom, lenjinizmom, Crvenom gardom Mao Ce Tunga, pa čak ni s trockizmom ili anarhizmom.

I dok su se u 19. i 20. stoljeću ideolozi i teoretičari marksizma i anarhizma trudili pronaći način i put za uspostavu pravednijeg poretka, a militanti ovih pokreta dizali ustanke i borili se za egzistencijalna i stvarna prava radnika, žena i običnog čovjeka, današnji “antifa” stupaju pod sloganima po kojima prepoznajemo euroatlantski “Deep State” i nevladine udruge iz galaksije Otvorenog društva.

Bore se za obranu LGBT manjine, rodnu ideologiju, nekontrolirani priljev imigranata, usput ne osuđujući uzroke masovnog egzodusa milijuna ovih nesretnika, promiču multikulturalnost, nepostojanje granica, pa čak i izraelski i američki projekt “slobodnog Kurdistana”. Neprijatelji i “fašisti” su zagovornici jačeg suvereniteta nacionalnih država, uz neizbježne napade na Donalda Trumpa, Vladimira Putina, “sirijski alavitski režim”, iransku teokraciju, čak i na “režim” Nicolasa Madura koji guši demokratske slobode.

Fenomen transformacije institucionalne zapadne ljevice u neoliberalne socijaldemokrate je dobro poznat i više pita objašnjen. Međutim, tko su “antifa”, neslužbene milicije neoliberalne elite, koja kontrolira i socijaldemokrate i stare demokršćanske stranke, koje su proteklih desetljeća prošle isti proces.

Kao što je poznato, ime Schwarzer Block je osamdesetih godina izmislila policija u Zapadnom Berlinu i njime su nazivani takozvani autonomaši četvrti Kreuzberg, koja je u to vrijeme bila u susjedstvu “Berlinskog zida” i 1990. je još uvijek bila dio područja pod američkom okupacijom. Drugim riječima, Black Bloc je rođen na području pod američkom vojnom upravom. To je važno, jer se u isto vrijeme u Minneapolisu, u američkoj saveznoj državi Minnesota, pojavio Anti-Racist Action Network (ARA). Ovu su skupinu činili pripadnici punk skupina i skvoteri, po uzoru na projekt laboratorija u Zapadnom Berlinu. Naravno, znanstvenici agitpropa su blisko surađivali.

Raspušteni 2013. godine, ponovo su uskrsnuli pod imenom Torch Antifa Network, a cilj ovog pokreta je od samog početka bio borba protiv seksizma, homofobije, antiimigracijskih ideja, pretjeranog naglašavanja tradicije, antisemitizma, pa čak i aktivnosti po pitanju pobačaja. Prava radnika i stvarni problemi društva općenito nikada nisu tema ovih skupina.

Ukratko, posvetili su se aktivnostima koje vode ukidanju tradicionalnog društva i to vrlo nečasnim metodama i akcijama. No, iste te metode se mogu naći u službenim programima Europske komisije Bruxellesu i njenih fasadnih nevladinih organizacija i udruga Soroseve galaksije.

Čudni “humanitarni” kanali financiranja

No, koliko god želite da vas se zove slatkim imenom Anti-Racist Action Network, to nije dovoljno, jer to zahtijeva bazu. Gledajući bolje, ona je u Alabami i nevladinoj organizaciji Southern Poverty Law Center (SPLC ), koja se na svim stranicama hvali matricom organizacije ARA. Drugim riječima, u geneza američkog “antifa” miljea očito nema ničega spontanog.

Stoga je vrlo bogati SPLC u svom laboratoriju imao zadaću stvaranja organizacije Anti-Racist Action Network. Istina je da s proračunom od preko 300 milijuna dolara SPLC ima više nego dovoljno za preživljavanje. To je ljepota “neprofitne” politike u Americi, zemlji snova i prilika za svakoga.

Ali ako i imaju sredstva, ne dopušta se transparentnost o podrijetlu tih sredstava. Istina je da nikada nije bilo jasno zašto bi takva sredstva trebala proći kroz Kajmanske otoke ili kako su bila u vezi s određenim Bernardom Madoffom. Ali zašto SPLC? Vrlo je jednostavno, osim obrane preferiranih manjina, specijalnost ove organizacije je političke protivnike sustavno prozivati “fašisti”, bili oni  to ili ne. Zatim se objavljuju crne liste, koje su detaljno razrađene i stalno se ažuriraju. Dakle, govorimo o vrlo profesionalnom pristupu i radu.

Zainteresirani špijuni

Ovaj model vrlo profesionalnog aktivizma ne dolazi niotkuda. On se temelji na modelu kojeg je zamislio pokret Friends of Democracy, zapravo američki ogranak britanskih tajnih službi tijekom Drugog svjetskog rata. Njihov je službeni cilj bio gurnuti Amerikance u rat, ali i obmanjivati nezadovoljnika, što su činili do kraja sukoba. Komunikacijski kanal pokreta se zvao Propaganda Battlefront, čiji se primjerci i dalje mogu naći na internetu.

Valja napomenuti da je ovaj naziv 2012. godine oživio Jonathan Soros, sin Georgea Sorosa, a izbor očito nije slučajnost. Vraćajući se na Engleze, oni su bili vrlo aktivni i kod kuće, gdje su ’80-ih godina u Londonu utemeljili Antifašističku akciju (AFA), ponovno upošljavajući iste mlade iz punk okruženja i skvotere.

“Antifašističku” etiketu su imali europski komunisti iz ’30-ih, koja im je ujedeno davala i legitimitet, ali je nakon pada “Berlinskog zida” među “antifa” skupinama nestalo povijesnog komunističkog antifašizma.

No, preuzimanjem “brenda” od novih “antifašista” se monopolizirala upotreba etiketiranja zloglasnih “fašista”, koju su dobivali i još uvijek dobivaju svi oni koji se 100% ne slažu s amerikaniziranim postkomunizmom, koji se pojavio 1989. godine.

Sada je jasan razlog zašto se mnoštvo “antifa” skupina pojavljuje baš u to vrijeme. No, ove su skupine uvijek bile oprezne da ne stvaraju nikakvu pravnu strukturu koja bi mogla otkriti organizatore i financijere.

Oni rade što policija ne smije učiniti

Zajednički nazivnik svih ovih “antifa” su dosijei. Iza oblaka suzavca, crnih kapa i razbijenih izloga uvijek stoji borba protiv političkih protivnika, bilo zbog političkih ili vjerskih stavova. Ovu zadaću ne smiju provoditi snage kojima je zadaća čuvanje mira i sigurnosti. Stoga su ovi pokreti integrirani s policijom i obavještajnim službama, što je dokazano i dokumentirano tijekom velikih prosvjeda u Genovi 2001. godine, tijekom održavanja summita G8, koji su rezultirali smrću jednog od prosvjednika i velikim neredima.

Ova bliskost isto tako olakšava infiltraciju, nekažnjivost ili ekstremne poteškoće kada je u pitanju prepoznavanje počinitelja.

To je primjerice slučaj Joachima Landwehra (28), švicarskog državljanina, kojeg je kazneni sud u Parizu osudio na 7 godina zatvora za napad 2016. na policijski automobil s pirotehničkom napravom. Landwehr je povezan sa švicarskom grupom “Autonomna akcija”.

Francuz Antonin Bernanos je osuđen na 5 godina zatvora, od kojih su dvije suspendirane, jer je unuk velikog pisca Georgesa Bernanosa. Nakon uhićenja je obitelj Bernanos posjetila radio, urednike i sve vrste događanja gdje su govorili o sramotnom policijskom postupku od strane fašističke države protiv njihovog potomka. Naravno, dočekani su srdačno, posebno u kući Mediapart.

Ono što je upečatljivo je lakoća kojom se mediji mobiliziraju u korist prekršitelja zakona čiji se rasizam potpuno zanemaruje, jer je jedan od napadnutih policajaca bio crn. Isti buržujski scenarij je slučaj Arija Runtenholza, također osuđenog na 5 godina zatvora zbog napada na policijski automobil.

Primjera je bezbroj. I dok stvarni organizatori huliganskih i nasilnih napada, koji se provode u ime obrane demokracije i antifašizma, ostaju na slobodi, račun plaćaju dobronamjerni prosvjednici koji na događaj dođu misleći da će time utjecati na politiku u svojoj zemlji ili u svijetu, kao što je bio slučaj u Bolzanettu, opet u Genovi 2001. godine, kada je policija upala u školu Diaz, koja je služila kao mjesto gdje će prespavati prosvjednici, ali među uhićenima nije bio nijedan odgovoran za palež, napade na policiju i izazivanje nereda sa smrtnim posljedicama.

Pred sud redovito stiže nekoliko stotina pripadnika “antifa” skupina, izazivajući policiju i podupirući svoje “kolege”, jer je potrebno zadržati privid neslaganja sa sustavom.

Međutim razbijanje prozora, palež, napadi na policiju nisu sve. Postoji i ideologija, a ona, kao što smo rekli, nema baš nikakve veze s marksizmom, lenjinizmom ili anarhizmom.

Borba više nije klasna i protiv neoliberalnog kapitalizma, protiv neokolonijalizma, napada na suverene zemlje, bolje uvjete rada, veće mirovine i općenito za okončanje smrtonosnog stiska strukturnih reformi i mjera štednje.

Ove skupine urlaju iste slogane euroatlantske elite i Sorosevih udruga. Internetske trgovine “antifa” prodaju kompletan set opreme za subverzivne aktivnosti i prosvjede kakvi se “preporučuju” u brošurama udruge CANVAS, koja je organizirala i organizira “Obojene revolucije”.

Rutinske akcije “bez ograničenja” su uvijek bile potrebna da se dobro motiviraju ovi mladi ljudi. Upravo je ukidanje ograničenja prvi uvjet da uživamo u velikom prevratu. Ali to nije najvažnija stvar. Ono što je važno je da pod izgovorom “borbe protiv fašizma”, kojeg se često izmišlja i gdje ne postoji, netko bude pretučen i napadnut. I ti nikoga ne smeta, naravno.

Dok se pitamo koji su izgovori njihova urbanog nasilja ili pravna definicija ovih zločina na daljinsko upravljanje, ponosni “antifašisti” XXI stoljeća uspješno skrivaju da ih je s ciljem uništenja političkih protivnika i neistomišljenika osmislio i stvorio euroatlantski “Deep State”.