Tko sve vršlja po Hrvatskoj?

Je li oče, ovaj blagoslov šta vi blagoslivljate, potroši li se to, koliko to vridi, Drago će fratru koji je došao u blagoslov kuća. Fratar se zamisli pa kaže Nema tu roka trajanja, to je od Boga. Dobro ako je tako, onda meni ove godine ne triba blagoslov, vridi onaj od lani i zatvori dvorišna vrata.

Naravno da je selo osuđivalo kasnije Dragu, ‘ to je onaj koji ni fratra nije tija puštati u kuću’, a Dragu nije bilo briga. Penziju zaradio skitajući se po afrikama, džunglama s nekom njemačkom TV kućom kao snimatelj i nije ovisio o ocjenama svojih postupaka, penzija sjedala na devizni račun u eurima.

Uvijek je bitno što će selo reći, čak i onima koji kažu da im nije bitno. Ljudska potreba za prihvaćanjem, odobravanjem sredine u kojoj živi je jedan od najjačih alata za kontrolu ljudi. Samo treba uspostaviti sustav vrijednosti, kasnije se kontrola vrši sama od sebe, agenti sistema postaju svi, sistem se održava. I sve je u redu, ako je sistem dobar.

Crkva ima svoju vjersku ulogu u društvu, a kršćanski moral utemeljen na Deset zapovijedi kako tako održava dio svijeta u kojem djeluje na okupu. Da nije tog morala, stvari bi bile još gore. Ljudska potreba za duhovnom hranom, duhovnim rastom tako nalazi svoj odraz u crkvama. Gradovi, naselja, sela su lijepa onoliko koliko su im crkve lijepe. I ta ljepota ne proizlazi prvenstveno iz stila, iz količine ugrađenog arhitektonskog znanja, vještina, već iz vremenskog konteksta u kojem su izgrađene, iz dojma i utiska u subjektivnom, iz blagodarne energije s kojom od stoljeća molitvi zrače i osvjetljuju pute tražiteljima duhovnog smisla postojanja.

Ali crkva nije samo građevina, njen drugi vid je nadležnost nad njom. Čija je? Kojoj organiziranoj religiji pripada? Ona je pravoslavna, ona tamo je katolička pa adventistička, baptistička, koptska.

Organizirane religije se snalaze kao i druge institucije u svom preživljavanju, jedino Katolička ima svoju državu. Ne bilo kakvu, nego onu koja je kroz stoljeća blagoslivljala kraljeve, ako padnu na koljena i poklone se. Ni danas nema puno onih imitacija kralja koji se zovu predsjednici ili premijeri koji dan-dva nakon preuzimanja vladarskog žezla ne odu pokloniti se Papi. Takav je običaj. Ili obaveza.

Kad su ersatz hadeze umirovljene bojne, nakon šatorašenja u stotinama dana, u kojima su na ispovijed ili zapovijed dolazili svi, među njima i sadašnji briselski namjesnik za HR, krenule u odlučni juriš na Banske dvore, tamo je jedva razbuđen u podne stolovao Milanović. Ponijeli sa sobom i plinske boce skinute s roštilja, da ih im netko ne ukrade pa prijetili da će ih aktivirati, naoružani znanjem o razornosti plinskih boca po krajinskim kućama. Policija na barikadama, ne pušta na Markov trg. Dio šatoraša otišao na pivo, a dio u proboj, policija za njima. Krenulo natjeravanje, a šatoraši se sklone u crkvu Svetog Marka. Policija nije smjela u crkvu za njima. Kako to?

Vatikanski ugovor. Članak 7. točka 2. „Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora“. Crkve su pod ingerencijom Katoličke crkve u Hrvatskoj, a ona pod ingerencijom Vatikana.

Ima u Vatikanskim ugovorima još točaka iz kojih se iščitava paralelna pravna snaga kanonskog zakona s europskom pravnom stečevinom, onih o financiranju, školama.

Hrvatska jest podijeljena na 22 županije, 500 i nešto općina i gradova, ali ima i još jednu podjelu – na 1537 župa. U svakoj o Božiću župnik obiđe obitelji radi udjela blagoslova. U ostatku godine su tu za župljane crkvene knjige, ispovijedi, ispovjedne tajne. I svi ti podatci se prosljeđuju na biskupije, odatle na nadbiskupije pa u Vatikan. Ni jedna tajna služba nema takvu sposobnost, niti dopuštenje javnog rada na područjima drugih država. Tajni agenti se dovijaju svakako ne bi li iskamčili kakvu informaciju, nabavljaju lažne putovnice, godinama se infiltriraju, troše ogroman novac s jedva nekakvim rezultatima. U Vatikanskom slučaju, ta država nema samo sve informacije, uključujući najtajnije tajne, nego i povratnu mogućnost djelovanja na puk koji joj je unaprijed predao povjerenje.

Upravlja li se iz Vatikana s drugim državama? Na vremenskoj skali podijeljenom mjesecima, godinama nema, ali na onoj gdje crtice označavaju desetljeća, kad se može zbrojiti količina suptilnih utjecaja, mogli bismo govoriti o usmjeravanja, ako već ne o upravljanju.

Uskliknuti nakon ovoga kako se Hrvatskom upravlja iz Vatikana bilo bi netočno. Igra je kompliciranija, iako u konačnici dovodi do istoga, samo na drugoj razini od ove izravne.

Hrvatska je već desetljećima Casablanca po kojoj vršljaju svi mogući likovi, tajni agenti svih mogućih službi, od CIA, francuske DGSE, njemačkog BND-a, britanskog MI 6, do ruske FSB. Svi imaju svoje agente, svoje doušnike, svoje agente, suradnike među hrvatskim državljanima i mi promatrači hrvatske zbilje teško možemo povezati neke konkretne odluke s akcijama tajnim službi.

• Recimo – kako je Dukat prodan francuskom Lactalisu?
• Zašto je Hrvatska odlučila dati 1,2 milijarde eura za francuske vojne avione?
• Zašto je donesen Lex Agrokor i otkud Amerikanci u igri?
• Je li Sberbanka financirala iz poslovnih razloga Agrokor?
• Zašto je Hrvatski Telekom njemački?
• Kako to da je francuska tvrtka dobila koncesiju za upravljanje zagrebačkom zračnom lukom i zašto ju je prodala Turcima?
• Bi li Stipe Mesić postao predsjednikom Hrvatske u dva mandata da nije njegove povezanosti s Franuskom i Chiracom?
• Bi li Plenković postao hrvatski premijer bez svog boravka u Parizu?
• Zašto Plenković optužuje Milanovića da je ruski agent znajući da nije (kao premijer Milanović odbija primiti Putinovog bliskog prijatelja, jednog od vodećih ljudi svjetskog energetskog biznisa, čelnog čovjeka Gazproma), a Milanović njega ne optužuje da je francuski?

Mogli bismo postavljati još takvih pitanja koja se i sama nameću, a odgovori bi nam rekli o pravoj prirodi ove naše Casablance i posljedicama vršljanja agenata i njihovom odrazu u konkretnim odlukama s financijskom pozadinom.

Ne možemo li doći do neposrednog odgovora na pitanje tko sve ima upliv u upravljanje Hrvatskom (onaj Šeksov iskaz o političkim gremijima izvan Hrvatske koji s njom upravljaju tek možemo uzeti kao polaznu točku), možemo posredno, preko onoga što vidimo, a nitko ne dovodi u vezu s vanjskim upravljanjem.

Tri stupa vlasti u jednoj državi su zakonodavna vlast, izvršna vlast i pravosudna vlast. U svim pričama o stupovima se izbjegava spomen monetarne vlasti kao da je novac neutralan, a njegova kreacija korist samoj državi.

To je priča iz teorije i udžbenika iz političke ekonomije koja nikad nije bila namijenjena studentima da bi saznali pravo stanje stvari.

Za zakonodavnu vlast nema puno neodgovora. Sabor štanca bez ikakve suverenosti proslijeđene papire iz Bruxellesa i tu se možemo tek pitati tko iz Bruxellesa te papire šalje. O izvršnoj vlasti već spomenuh Pariz. Monetarna je pod FED-om, tj ECB-om i riječ je o izvlačenju financijske koristi od rada i sirovina u jednoj zemlji koji se putem monetarnog sustava transferiraju vlasnicima valuta. U nekom trenutku se čini da je to sve što treba za upravljanje, ali daleko od toga da je monetarni jaram jedini. Treba volove i hraniti, misliš li im jaram staviti, a onda treba netko i lamatati korbačem.

Ostala je pravosudna vlast. Madridska kukavica Milanović će prozivati pravosuđe zašto ne radi svoj posao pa spominjati neke ministre, neke njegove pomazanike i djelitelje hrane da se ne baci iz Slovenske 9 za doba karantene, kao da ne zna kako stvari stoje. Kao da ne zna zašto je morao dati koncesiju za upravljanje zagrebačkim aerodromom francuskoj tvrtci s 20 000 kuna temeljnog kapitala. Kao da ne zna da su čelnici njegovih tajnih službi imali dvojna državljanstva. Implicira kako je pravosuđe pod HDZ kontrolom. Dobro zna da nije cijelo pravosuđe.

To zna i Plenković. Svako malo ga probude, poture mu mikrofon i pitaju za komentar o uhićenju njegovog sadašnjeg ili bivšeg ministra pa mora izreći deset floskula kako bi došao k sebi.

Jedna zaboravljena epizoda iz 2011 i dokumenata s Wikileaksa nam otkriva da je tadašnji Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić bio na izravnoj liniji s američkim veleposlanstvom u Buzinu i to s nekim likom po imenu Chris Zimmer. Brifirao ih o tomu što radi i očito od tamo dobivao naredbe za dalji rad. Jedan od državnih odvjetnika je bio član neke drugorazredne masonske lože.

Povežemo li te činjenice, vidjet ćemo nesklad između uhićenja koja se provode po nalogu Glavnog državnog odvjetnika i osuđujućih presuda. Zasad je stradao tek Ivo Sanader koji se izgleda strašno zamjerio svima iz gore spomenutih tajnih službi. Ostali su uhićenjem (po nalogu državnog odvjetnika koji je na vezi s Buzinom) maknuti s javne scene.

Plenkovićev život sa saznanjem da mu svakog ministra, svakog čovjeka od povjerenja mogu Amerikanci preko državnog odvjetništva maknuti po svojoj želji vjerojatno nije ugodan. Otud njegovo traženje zaštite po briselskim hodnicima. Da je tužilački dio lukrativan u smislu koristi za svoju politiku pokazuje i novouspostavljeni ured OLAFA, europskog javnog tužitelja koji je doveden kako bi zaobilazio Amerikance.

U gubernijama je tako. Povijesno naslijeđe u obliku priklanjanja sad jednom, sad drugom dvoru hrvatskih knezova, velikaša se nastavlja u modernim vremenima. Ispod šaša sve nadgleda čvrsto kanonsko pravo.

A Drago s početka priče zadovoljan s lanjskim blagoslovo, kao što je i Vatikan zadovoljan s ovima koji vršljaju po Hrvatskoj kao Humphrey Bogart po Casablanci