Trenutna situacija u Siriji konačno otkriva tko ima stratešku viziju za okončanje sukoba

I dok svi kurdski portali i mediji, uključujući agenciju AHNA, koja emitira iz Kobanija u Siriji, tvrde kako je dogovor s Damaskom isključivo vojne prirode i da se nije raspravljalo o statusu „takozvane Autonomne samouprave sjeverne i istočne Sirije“, malo je vjerojatno da bi Bashar Al-Assad potpisao zapovijed o slanju ovako velikog broja snaga u teritorij koji bi nakon svega morao ostati „država u državi“ u Sirijskoj Arapskoj Republici.

Tako je Abed Hamad Al-Mehbash, supredsjedatelj većinski kurdskog Izvršnog vijeća autonomne uprave govorio agenciji ANHA o sporazumu sa sirijskim vladinim snagama.

“Sporazum koji je sklopljen između SDF snaga i sirijske vlade je vojni sporazum koji uključuje raspoređivanje snaga sirijske vojske duž granice s turskom državom od Manbija do Raqqe do Hasake i Qamishlija do posljednje točke u Al-Malikiyi, na samom sjeveroistoku Sirije”, rekao je Mehbash.

Al-Mehbash je naglasio da sporazum, koji je dogovoren uz znanje i odobrenje Rusije, uopće ne uključuje raspoređivanje vojske unutar gradova. Ovu je izjavu dao prije dva dana i događanja posljednjih 48 sati su demantirala ovu tvrdnju.

Dodao je da je dogovoreno “raspoređivanje je na graničnoj crti”, ističući da je svrha “poraz turskog neprijatelja i uklanjanje turske vojske, koja je okupirala dio sirijskih područja i okupirala sirijski teritorija u dijelu granice regija Hasaka i Raqqa“.

Naglasio je da je ovo “vojni sporazum”, tako da će Autonomna uprava sjeverne i istočne Sirije, sa svojih sedam civilnih i autonomnih uprava, „nastaviti izvršavati svoj administrativni posao kao i prije i neće mijenjati niti dopunjavati administrativnu povelju, koja je dogovorena jednom zauvijek“.

Što su se dogovorili Kurdi i Damask

Međutim, snimke iz sirijskih gradova provincija Hasaka i Raqqa su demantirale njegove tvrdnje.

Obaviješteni sirijski izvori su za provladinu agenciju Muraselon potvrdili da su predstavnici sirijske vlade i Sirijskih demokratskih snaga dogovorili sljedeće uvjete:

– SDF snage će se založiti svim svojim mogućnostima za očuvanje sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti zemalja Sirijske Arapske Republike, pod zastavom Sirijske Arapske Republike i stajat će uz Sirijsku arapsku vojsku protiv turskih prijetnji pod zapovjedništvom predsjednika Bashara Al-Assada.

– SDF će omogućiti ulazak snaga Sirijske arapske vojske kako bi preuzele kontrolu nad cijelim područjem koje leži između Ayn Diwara na istoku do Jarabulusa na zapadu s tri različite osi: Tabqa, Manbij i Hasaka.

Pod tim će uvjetima sirijska vojska biti prisutna na svim teritorijima sjeverno i istočno od Eufrata u koordinaciji s lokalnim vojnim vijećima, dok će područje između Tal Abyada i Ras Al-Ayna ostati nestabilno područje operacija do njegova oslobađanja.

Sirijska vojska je već započela ulazak u sela i gradove pokrajina Raqqa i Hasaka s ciljem suzbijanja turske agresije na sjeveru Sirije.

Obrat za obratom u Siriji mnogi nisu mogli pratiti i donosili su pogrešne odluke

Dakle, tijekom prvog tjedna turske vojne invazije na Siriju došlo je do dramatičnog obrata koji je radikalno promijenio stratešku situaciju i čini se da će značajno donijeti kraju rata u zemlji. Kao rezultat kontinuiranih višednevnih pregovora na “diplomatskoj akademiji” u ruskoj bazi Hmeymim u Latakiji, predstavnici sirijske vlade i sirijskih Kurda su uspjeli u načelu postići dogovor o zajedničkim akcijama suzbijanja turske intervencije.

Opća slika u području operacija u zoni invazije odmah se promijenila. Udarne jedinice vladine sirijske arapske vojske, prvenstveno iz 5. mehaniziranog korpusa koje su obučavali ruski savjetnici, kao i 7. mehanizirana divizija, brzinom munje su zauzele su gotovo sve ključne točke u takozvanoj „Rojavi“.

Na zapadu su ušli u velike gradove Manbij i Kobani i tako zatvorili put Turcima za prebacivanje pojačanja iz Idliba i Afrina marionetskoj Sirijskoj nacionalnoj vojsci koju su Turci stvorili  od raznim islamističkih skupina.

Sirijska vojska je neočekivano brzo prešla Eufrat i zauzela najveću branu u rajonu Tabqa i zauzela je grad Ain Issa, ograničavajući u ovom dijelu mogućnost širenja turskog “koridora”.

Na istoku tzv. „Rojave“, u području „prijestolnice“ lokalnih Kurda u Qamishliju, vladine snage su, unatoč svim nedaćama, zadržale dobro utvrđeni garnizon otprilike sastava brigade. Dobivši pojačanja, ovaj kontingent gotovo u potpunosti kontrolira cijeli istok regije, ne ostavljajući Turcima nikakve šanse za napredovanje u ovom dijelu zemlje.

Dakle, ako pogledate kartu turskih stremljenja i stvarno stanje ratnog teatra, postaje očito da „blitzkrieg“ Ankare u Siriji nije uspio.

Od zone od 340 kilometara širine koju su planirali zauzeti Turci, uspjeli su zauzeti samo potez od 80 kilometara između gradova Tal Abyad i Ras Al-Ain, uz napomenu da je Ras Al-Ain pod punom kontrolom kurdskih milicija. Samo je Tal Abyad u rukama turskih snaga.

Jasno se vidi da će se, kada se sirijske trupe sa zapada i istoka spoje, što će se neizbježno dogoditi u narednim satima, turska zona još više suziti. Turska vojska ima izuzetno ograničene mogućnosti za daljnje širenje i promjenu situacije u svoju korist.

Strani vojni analitičari primjećuju da je prvih dana turska vojska bila obuzeta euforijom, jer se kurdska fronta tako neočekivano lako raspala. Ali su sada u stanju zbunjenosti i zabrinutosti.

Turci nisu očekivali da će se boriti protiv ratom očeličene regularne vojske Sirije. Osim toga, sada bi trebali napredovati   bez potpore zrakoplovstva, jer je Rusija jasno upozorila da neće dopustiti da se ona koristi protiv vladinih snaga.

U posljednjih nekoliko dana su i ministar obrane i načelnik glavnog stožera Turske redovito zvali svoje ruske kolege, očito pokušavajući dati proširenu interpretaciju sporazuma o sigurnosnim zonama. Turskoj očito ne odgovara da se mora nositi sa svim tim problemima, jer Rusija ne pristaje da Ankara pokreće akcije protiv sirijske vojske koja štiti nacionalnu granicu.

Zapravo, Ankara se samouvjereno odvela u slijepu ulicu, što bi za nju moglo završiti velikim vojnim, političkim i ekonomskim neuspjehom. Turska je napravila tri velike strateške pogreške.

Prije svega, podcijenila je mogućnost postizanja sporazuma između kurdskih vođa i sirijskog vodstva, a pogrešno je izračunala i neposredne namjere i sposobnosti Damaska. Prema nekim izvorima, Turci su vjerovali da će Damask njihovu operaciju upotrijebiti za napredovanje u Idlibu i neće imati vremena reagirati na turske akcije na sjeverozapadu zemlje. Pokazalo se da je Assad ipak spreman pružiti adekvatan odgovor.

Drugo, Turska nije uspjela dobiti podršku nijedne države. Ograničila je svoje mogućnosti i našla se na udaru međunarodne kritike, bez podrške svojih najbližih saveznika, od kojih su neki, poput Sjedinjenih Država, uveli sankcije protiv Turske.

Jučer je i Kina zatražila od Turske da obustavi vojne operacije protiv Sirijske Arapske Republike. Ministarstvo vanjskih poslova Pekinga u ovom kratkom priopćenju uopće nije spomenulo Kurde.

Konačno, Erdogan je vlastitim rukama osigurao međunarodnu legitimizaciju Assadove vlade u obrani Kurda.

Želeći ograničiti svoje gubitke, prije svega iz unutarnjopolitičkih razloga, Turci su u operaciji koristili premalo kontingenta, 3 do 4 brigade. Pokušali su glavni teret bitaka prebaciti na islamističke milicije iz Sirijske nacionalne vojske, koju su užurbano stvorili od militanata iz Idliba i Afrina. Ako su turske jedinice u određenom smislu uspjele nešto postići, ulazeći u sela u području Tal Abyada, kao i u sam grad, te ostatak sela oko Ras Al-Ayna, islamističke milicije su pretrpjele poraze gdje god su napredovale. Naišle su na prejaku obranu vladinih snaga i kurdskih odreda koji su im se pridružili. Ankara ne može provesti eskalaciju na štetu vlastitih snaga, a povoljan trenutak za to je propušten.

To je samo dio problema s kojima se Turska suočava. Prema riječima jednog od političkih lidera sirijskih Kurda, čelnika Stranke demokratske unije (PYD) Saliha Muslima, sporazumu potpisanom u Hmeymimu je cilj ovoj fazi fokusirati na preuzimanje kontrole granice s Turskom, a nakon toga će zajedničke snage početi oslobađati kanton Afrin koji se nalazi pod turskom okupacijom.

Vjerojatno će ovaj napad utjecati i na Idlib. Sami Turci dali su razlog tome kad su u operacije u sjeveroistočnoj Siriji uključili militante iz Afrina i Idliba, kršeći sve sporazume o zonama deeskalacije. Umjesto s “malim pobjedničkim ratom”, Turci se mogu suočiti s obratom događaja za kojeg jednostavno nisu spremni.

Salih Muslim je kategorički odbacio sve optužbe da Kurdi iz logora puštaju teroriste „Islamske države“, iako je u kaosu bombardiranja i zbog oslabljene straže bilo bijega iz zatvora u Qamishliju i kampu Al-Hol u Hasaki.

“Nismo nikoga oslobodili. Oni koji su uspjeli pobjeći pobjegli su zbog turskog granatiranja kampova i zatvora. Na primjer, bombardirana je okolina zatvora i kamp Ain Issa. Tamo su bile i američke trupe. Zašto su šutjeli kad su Turci pucali na kamp i zatvor i zašto nisu  zaustavili Turke?“, rekao je Salih Muslim.

Do danas su sirijske snage već prišle ovom kampu, a osigurat će sve preostale u kojima se nalaze teroristi bivšeg „kalifata“. To će samo povećati vjerodostojnost Damaska kao borca protiv terorizma.

Može se pretpostaviti da će neuspjeh turske operacije u Siriji u Ankari izazvati želju da se odgovornost za to prebaci na nekog drugog. Ne može se isključiti da će doći do određenog vala nezadovoljstva postupcima Rusije.

Međutim, za to nema razloga. Najbolji put u ovoj situaciji je zajednička pobjeda zdravog razuma. Na primjer, korištenje posredničkih usluga iste “diplomatske akademije” u Hmeymimu za produktivan dijalog Ankare s Damaskom, čak i tajni, jer je u trenutnim uvjetima to jedina opcija za Tursku da „spasi obraz“, kako pred svojim narodom, tako i u očima međunarodne zajednice.

Amerikanci su proveli „strateško povlačenje“

U međuvremenu su Amerikanci proveli „strateško povlačenje“ iz Sirije. Još uvijek je ostao je mali kontingent u Al-Tanfu, ali bez ikakvog utjecaja na situaciju u zemlji.

Rusko ministarstvo obrane je na svojoj internetskoj stranci objavilo područja u kojima će u sjeveroistočnoj Siriji rasporediti svoje snage i vojnu policiju, što je poruka partnerima u Ankari da obustave bombardiranja i zračne udre na cijelom području takozvane „Rojave“.

Kako bi spriječio neželjeni razvoj događaja, obzirom da turski predsjednik Erdogan ovih dana hitno leti na konzultacije s Putinom u Moskvu, u Ankaru stižu Mike Pence i Mike Pompeo.

Službeno će potpredsjednik Mike Pence, zajedno s državnim tajnikom Mikeom Pompeom, predvoditi delegaciju u Ankari koja će se sutra sastati s turskim predsjednikom Erdoganom, objavila je Bijela kuća.

Kako je objasnio Pence, izaslanstvo će “pozvati Tursku da zaustavi invaziju” na Siriju, “da odmah uspostavi primirje” i “započne pregovore o vraćanju mira i stabilnosti u regiju”.

U ponedjeljak je američki predsjednik Donald Trump po prvi put razgovarao sa zapovjednikom SDF snaga, generalom Mazloumom Kobanijem, koji je rekao da će bez zaštite SAD-a pozvati Rusiju i Damask da brane sirijske granice.

Međutim, Erdogan je, razgovarajući s novinarima kasno u utorak, rekao da je ispunio sve Trumpove zahtjeve, kada su dvojica čelnika razgovarala u ponedjeljak, nakon Trumpove rasprave s generalom Mazloumom.

Naravno, američki dužnosnici nisu tako interpretirali raspravu između Trumpa i Erdogana. Ipak, sam Erdogan je u utorak tvrdio da je rekao Trumpu da neće prihvatiti primirje prije nego što Turska postigne svoje ciljeve. Erdogan je ponovno potvrdio da je to nadzor nad koridorom dubine 32 kilometra na sirijskoj strani granice, a koridor bi se protezao od Eufrata do Iraka. Erdogan je apsolutno odbacio bilo kakvu mogućnost pregovora sa SDF snagama.

U međuvremenu, dok se SAD povlače iz Sirije, Rusija popunjava u vakuum, politički i vojni. Kao što smo izvijestili, Vladimir Putin i Erdogan su sinoć kasno razgovarali telefonom i dogovorili “radni posjet Erdogana Moskvi u narednim danima”.

Dakle, čini se da će se Erdogan sastati s Penceom i Pompeom, a onda će otputovati u Rusiju na sastanak s Putinom.

Putin je trenutno u rijetkom posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima, prvi put od 2007. godine. Specijalni izaslanik Rusije za Siriju, Aleksandar Lavrentijev, prati Putina u Abu Dhabiju, rekao je: “Nismo se složili s Turcima o bilo kojem pitanju o njihovoj prisutnosti u Siriji i ne odobravamo njihove postupke.”

Objasnio je da prema sporazumu Ankare i Damaska iz 1998. godine, poznatom kao Pakt iz Adane, turske snage mogu ući do 10 kilometara u Siriju ako je riječ o privremenoj protuterorističkoj operaciji.

“Ali to im ne daje pravo da trajno ostanu na sirijskom teritoriju i mi se protivimo turskim trupama koje tamo trajno borave”, rekao je Lavrentijev, prenosi Reuters.

Na terenu u Siriji su vladine snage i njihove ruske kolege zauzele područja i baze iz kojih su se povukle američke trupe.

Prvo mjesto koje je trebalo osigurati je bio Manbij. Dok su turske snage jurile prema Manbiju, tamo je prva stigla mala sirijska postrojba koja je tako osigurala grad. Moskva je tada objavila da je ruska vojna policija, kako bi spriječila oružane sukobe, započela patroliranje između sirijskih i turskih snaga.

“Nitko nije zainteresiran za borbu između ovo dvoje“, izjavio je Lavrentijev, tvrdeći „da Rusija to neće dopustiti”.

Tako Turska nije uspjela osigurati Manbij, dok su novopristigle ruske i sirijske snage ušle u tamošnju američku bazu.

“Baš tako, jedna supersila ustupila je mjesto drugoj. S malo fanfara, kao da se teritorij treba predati, poput iznenada slobodnog stolca”, izvijestio je The Washington Post, koji kritizira odluke predsjednika Trumpa, ne samo ovu u Siriji, nego sve koje donese.

Dalje prema istoku, blizu turske granice, nalazi se kurdski grad Kobani. Na zahtjev generala Mazlouma je Trump navodno  pritisnuo Erdogana da ne napada grad, a Erdogan je pristao. No, to je vijest iz neimenovanih izvora koju treba uzeti s rezervom.

U svakom slučaju, može se reći da je Vladimir Putin prisilio svoje saveznike i suparnike da prihvate da je on stvarni arhitekt političke i vojne ravnoteže u sirijskom sukobu.

„Pokušaj upravljanja sukobljenim izraelskim, iranskim, saudijskim i turskim interesima u Siriji daleko je od lagane misije, ali nakon ovoga Putinova moć i ugled u regiji su dodatno porasli”, rekao Ajham Kamel, ravnatelj odjela za istraživanja za Bliskog i Sjevernog istoka u Euroazijskoj grupi.