Sukob kojeg je Trump pokrenuo protiv najvećih američkih partnera zbog deficita Sjedinjenih Država u trgovinskoj razmjeni, iako je po mnogima on još uvijek ograničenog intenziteta s obzirom na ukupnu robnu razmjenu, već daje prve žrtve.
Naime, američki poljoprivredni sektor su suočava s rekordnim količinama mesa u skladištima, koje je nemoguće prodati. Zhe Wall Street Journal pojašnjava kako je to logična posljedica sve veće ponude i smanjene potražnje zbog trgovinskog spora za kojeg se odlučila Trumpova administracija.
Točne statistike bi trebale biti objavljene danas, ali se očekuje da je u skladištima neprodano i pohranjeno oko 1,04 milijardi kilograma govedine, svinjetine i peradi.
Poticanje domaćih potrošača za kupnjom mesa ne daje dovoljne učinke i meso se ne prodaje dovoljno brzo da bi se održao u korak s rekordnom proizvodnjom. Naime, proizvodnje mesa u SAD-u najviše ovisi o izvozu, ali su Meksiko i Kina uveli carine na američku svinjetinu i američko meso je na tim tržištima skuplje, zbog čega se kineski i meksički kupci okreću drugim ponuđačima.
Prema izvješću kojeg je objavio The Wall Street Journal, Meksika i Kina su najveći uvoznici američkog mesa, ali su obje zemlje uvele osvetničke carine zbog američkih carina na čelik, aluminij i druge robe.
Prije neko će krenuti u sukob, Donald Trump je u ožujku na svom Twitteru napisao kako je siguran u pobjedu.
“Kada SAD gube mnogo milijardi dolara na trgovini s gotovo svakom zemljom s kojom posluje, trgovinski ratovi su dobri i lako se mogu pobijediti. Primjer, kada s određenom zemljom imamo deficit od 100 milijardi dolara, nećemo više trgovati i na velikoj smo dobiti. To je lako!”, napisao je Trump još u fazi pregovora Kinom i najava mogućih carina, prvo na ukupni uvoz čelika i aluminija, a kasnije na razne robe u različitim iznosima, ovisno o partnerima.
U ovom ratu će američke tvrtke biti prve žrtve prijateljske vatre
Financijski i ekonomski stručnjak David Dodwell kaže kako istraživanje međusobno ovisne dinamike globalnih proizvodnih lanaca ukazuje na to da će Trumpove carine na kineski izvoz nanijeti štetu mnogim tvrtkama u stranom vlasništvu, uključujući i američke korporacijske divove.
Dodwell se nada kako u trgovačkom timu Donalda Trumpa ipak postoje ljudi koji znaju da je naivno misliti kako trgovinski ratovi mogu biti dobri i da ih je lako dobiti. Ono što oni tek trebaju shvatiti je da će zbog njihovih “kaznenih carina” glavne žrtve biti globalne multinacionalne tvrtke, uglavnom sa sjedištem u Sjedinjenim Državama i, naravno, stanovništvo Amerike.
Te tvrtke su smjele poslovati u Shenzhenu i Dongguanu isključivo kao izvoznici. Izgradili su nove tvornice u posebnim gospodarskim zonama, a porezni su obveznici uglavnom preko Hong Konga. Obvezali su se da će proizvoditi robu i gotove proizvode izvoziti, opet kroz Hong Kong.
Tijekom ’80-ih, većina izvoza stranih kompanija koje su proizvodnju imale ili još uvijek imaju u Kini je bila roba niske vrijednosti i široke potrošnje – tekstil i odjeća, igračke, obuća, božićni nakit, kožna roba i tako dalje. Međutim, danas izvoze uglavnom računala i telekomunikacijske opreme, električne opreme i strojeve.
Taj je izvoz posljedica dugotrajnih i složenih proizvodnih lanaca u kojima su kompanije u Americi pametno zadržale najveći dio aktivnosti visoke dodane vrijednosti, dok su u Kinu preselile ostatak lanca kako ne bi morali upošljavati imigrante, koji ih čaki s minimalnim plaćama koštaju više od proizvodnje u Kini. Upravo će te kompanije biti pogođene Trumpovim carinama.
Chad Bown s Instituta Peterson istražio je 1333 proizvoda s popisa kineskog uvoza, vrijednih 50 milijardi dolara, koji podliježu carinama. 85 posto njih su međuproizvodi i kapitalna oprema namijenjena tehnologijama za proizvode koje ne uopće ne izvoze kineske tvrtke, već američke tvrtke i ostali strani ulagači.
Theodore Moran i Lindsay Oldenski iz Instituta Peterson su pojasnili kako američka proizvodnja “ne bi bila toliko jaka bez pristupa globalnim opskrbnim lancima, koji smanjuju troškove, povećavaju produktivnost, proširuju tržišni udio američkih kompanija i omogućavaju Americi da se usredotoči na ono što najbolje čini – inoviranje, istraživanje i dizajniranje najsuvremenijih dobara i usluga za budućnost”.
Dakle, bilo bi pošteno opisati carine kao poreze na američke i proizvodne lance drugih inozemnih tvrtki koje posluju u Kini. One povećavaju troškove za proizvođače u Sjedinjenim Državama i američke radnika stavljaju u podređen položaj u natjecanju na svjetskim tržištima.
“Trumpova odluka o carinama za cilj ima poboljšati američki položaj u globalnoj trgovini, ali više šteti američkim interesima nego ciljanim državama”, piše David Dodwell, a tek smo na početku trgovinskog rata s relativno malim iznosima u odnosu na ukupni obijam trgovine SAD-a s partnerima.
Kina danas može biti najveći svjetski kupac poluvodiča i druge visoke tehnologije, ali se najsofisticiraniji i najskuplji dijelovi kupuju u Americi, kasnije se ugrađuju u računala i druge visoko tehnološke proizvode te kompanije onda vraćaju u SAD kao izvoz iz Kine.
Tako je Qualcomm, vodeći proizvođač sofisticiranih poluvodiča, prošle godine prodao 66% od 22 milijarde dolara svjetske prodaje kineskim kupcima i dao im licence za intelektualno vlasništvo. Tvrtke poput Qualcomma se nalaze na u Trumpovoj carinskoj listi.
James Kynge, također s Instituta Peterson, koji je radio na istraživanju mogućih scenarija za budućnost, primjećuje da bi SAD, umjesto da gledaju na sirove trgovinske bilance, trebale gledati na model ekonomskih odnosa s Kinom.
Tu se otkriva da su multinacionalne tvrtke kao što su General Electric, Nike, Starbucks, Ford, Tyson, Monsanto i tako dalje, prodale u Kini robe za 221,9 milijardi dolara, što je daleko više od izvoza u SAD. Svi se pozivaju na štetu koja će biti učinjena njihovim poslovima, jer će Kina neizbježno uzvratiti udarac. Osim toga, trenutno Bijela kuća radi popis carina za 200 milijardi uvoza,a Trump je rekao kako bi se mogao ocariniti ukupni uvoz iz Kine u SAD, što znači robe ukupne vrijednosti nešto više od 500 milijardi dolara.
Za prvi popis od 200 milijardi, Trumpov tim obećava da će se to učiniti tako da se neće izvršiti udar na “robe koju obično kupuju američki potrošači”, ali se zanemaruju usluge. Prema službenim podacima američke vlade, zarada od kineskih turista koji su posjetili SAD prošle godine je iznosila je 33 milijarde dolara, što dvostruko od dobiti od 14 milijardi dolara od izvoza soje. Izbjegavanje izdavanja turističkih viza Kinezima za odlazak u SAD bi mogao biti jedan od pokusa Pekinga. Drugi, naravno, može biti propagandna kampanja na kineskim državnim medijima koja će stvoriti negativnu sliku o Sjedinjenim Državama među kineskim turistima i oni će putovati u Europu ili druge zemlje.
Trumpov tim kaže kako cilja samo nepoštene poslovne prakse u Kini koje štete stranim poduzetnicima i protekcionističku kinesku inicijativu “Made in China 2025”.
To je briga koju dijele europske i mnoge druge tvrtke koje pokušavaju izgraditi tvrtke u Kini, ali je to Kina i ako u srednjoročnom razdoblju vlasti odrede strategiju poput ove, malo tko može učiniti bilo što da se to promjeni.
No, carinska strategija, ako se to uopće može nazvati strategijom, šokantna je i zastrašujuća, ali prije svega za američke i druge inozemne kompanije, koje će biti najveće žrtve.
Za američke stručnjake je inicijativa “Made in China 2025.” za sada “samo cilj”, ali ne i odraz trenutne proizvodne snage Kine. Ipak, nemoguće je ciljati budući izvoz s današnjim carinama.
Tko će platiti račun – Vlasnici velikih korporacija ili američki radnici?
Nedavno smo gledali svjetsko nogometno prvenstvo i ponekad u žarkoj želji da branič sačuva svoj gol pošalje loptu u vlastita vrata. Nogometnim rječnikom je to autogol, a čini se da je Trump upravo to napravio kada je pokrenuo trgovinski rat s Kinom, kojeg sigurno nije lako dobiti, kako je prognozirao u ožujku. U tom smislu se može reći da Donald Trump vjeruje kako radi dobro za svoju zemlju, ali bi rezultat mogao biti poguban.
Njegova odlučnost da pokrene trgovinski rata s Kinom je neupitna, kao snaga njegova pristupa, ali i sljepoća u donošenju odluka, sa svim štetnim posljedicama po SAD, prije svega američko stanovništvo i radnike ili, riječ koju koriste američki mediji, “domaće potrošače”.
Nakon mjeseci upozorenja, prijetnji i neuspjelih pregovora s Kinom, američke resorne agencije su počele ubirati carine na kineski uvoz od 34 milijarde dolara. To je počeo činiti i Peking, koji je uveo carine na američku svinjetinu, soju i automobile. Srećom, trenutno samo tek na početku totalnog rata.
Kao odgovor, Trump je obećao osvetu i carine na 200 milijardi kineskog uvoza u SAD.
Ovu vrstu sukoba svi nazivaju trgovinskim ratom. Carine koje plaćaju tvrtke koje uvoze stranu robu povećavaju cijenu uvezene robe i to bi, teoretski, domaće industrije trebalo učiniti konkurentnijima. Na primjer, američke carine na alkohol iz Škotske podiže cijenu škotskom whiskyu, ali pomaže američkim destilatorima, jer je burbon postao dostupniji potrošačima.
“Trgovinski ratovi su dobri i lako se mogu pobijediti”, rekao je Trump.
No, priznamo da trgovinski ratovi nisu “dobri” u bilo kojem smislu riječi. Šteta od Trumpovih carina su glavne teme američkih medija, čak i onih koji su mu skloni. Harley-Davidson je najavio da će premjestiti dio proizvodnje u inozemstvo kako bi nadoknadio štete od carina Europske unije. Banke su odgodile ulaganja u nove američke tvornice zbog straha da će pasti u unakrsnu vatru. Destilerije whiskya su zabrinute da će nove carine pogoditi izvoz u Aziju i Europu. Možda se nijedan od ovih strahova neće ostvariti, a posljedice ovih carina neće biti vidljive još šest mjeseci.
Međutim, Trump već gleda kako je zabio autogol svom timu. Od 30 kongresnih četvrti koje su najviše stradale zbog kineskih osvetničkih, njih 25 je na izborima glasalo za Trumpa.
Drugo, trgovinski rat je doista “lako pobijediti”, ako pogodite uvoz iz, recimo, sićušnih pacifičkog otoka sa slabom vladom i bez ikakvog načina da obrani svoju slabu industriju. Ali Kina nema ijednu od tih karakteristika. To je masovna socijalistička tržišna ekonomija koju vodi jedna partija i koja nema problema s izbornim pritiskom. Osim toga, Peking masovno subvencionira domaća poduzeća. Kao što su u Americi znali govoriti: “Nikad se ne uključuj u rat u nekoj azijskoj zemlji”, što se uvijek smatralo jednom od klasičnih povijesnih pogrešaka. Danas bi se moglo reći: “Nikad ne ulazi u rat protiv socijalističke tržišne ekonomije, posebno ne protiv volje Deep Statea.”
Dakle, što točno pokušava ostvariti predsjednik Trump? Važno je navesti da američke i europske tvrtke imaju vrlo lože odnose s Kinom, koja jeste špijunirala strane tvrtke i kao uvjet za prodaju na kineskom tržištu zapadne tehnološke tvrtke obvezala da im predaju patentiranu tehnologiju. No, sve te kompanije su održale “sastanke na vrhu” i izvršni odbori su procijenili da će im to donijeti profit. Dakle, krivica nije ničija ili obje strane podjednako.
Pritiskati Kinu da promijeni kurs jednostavno nemam smisla. Peking će poduzeti koordinirani globalni napor, pažljivo graditi saveze diljem svijeta i oprezno uklanjati sve prepreke.
Trump je također mogao graditi saveze, ali se odlučio na sukob s Kanadom, EU doveo je u pitanje postojanje NATO pakt, baš u trenutku kada je u problemu s Kinom trebao međunarodnu pomoć. Taktike i strategija mu očito idu u suprotnim smjerovima.
“Trump stvara stvarne ekonomske troškove zemlji bez postizanja određenih ciljeva. Umjesto saveza, uveli smo tarife našim saveznicima i otjerali ih, što je omogućilo Kini da nas prikaže kao globalne otpadnike”, kaže Josh Meltzer, viši stručnjak u programu Globalne ekonomija i razvoja na Institutu Brookings.
U široj analizi, Trumpovo predsjedništvo i kineska trgovina imaju značajnu povijesnu vezu. Od 2000. su Amerikanci počeli kupovati znatno više robe iz Kine. Cijene za većinu potrošača su pale, ali je izloženost kineskom tržištu uništilo milijune radnih mjesta, posebno u gradovima s velikim proizvodnim pogonima.
Godinama kasnije su ti gradovi postali biračka baza Donalda Trumpa. Stoga nije pretjerano reći da je trgovina s Kinom i utjecaj iste na radnu snagu pomogla Trumpu. Ali postoje bolji načini za ublažavanje raseljenih proizvodnih pogona od pokretanja trgovinskih ratovima s cijelim svijetom.
Univerzalne pogodnosti i savezna strategija za ljude kojima bi se platilo da se preseliti u različite gradove olakšalo bi akutne učinke globalizacije za radnike u određenim industrijama.
“Sjedinjene Američke Države nisu učinile ništa da kontroliraju kretanje ljudi, da se osposobe za nove uvjete poslovanja, a ovakve mjere će na kraju dovesti do političke reakcije. Trebamo sveobuhvatniji sustav koji će pomoći radnicima koji su izgubili posao, a SAD to nikada nisu učinili. Američka ekonomska politika nije zaštitila demokraciju od procesa globalizacije”, kaže Meltzer.
U takvom scenariju, čini se da Trump zaista želi dobro Americi i njegovi ciljevi ne izgledaju pogrešni, ali je velika vjerojatnost da ih neće ostvariti. Naravno, ne na štetu kompanija kao što su General Electric, Nike, Starbucks, Ford, Tyson, Monsanto i druge, nego na štetu američkih “potrošača”, bolje rečeno američkog naroda koji mu je vjerovao.
Kao što sam već pisao pare od carina ne dobija stanovništvo, one se slivaju u budžet i UVEK značajan deo ostaje u budžetu što znači da stanovništvo plaća trgovinski rat a ne ciljana država. Tako je sa svim državama, jedino je pitanje ko više zadržava za sebe.
Ali uopšte ne treba razmatrati ovo kao trgovinski rat – ovo je početak mnogo jače konfrontacije koja je očekivana a posredno i najavljena. Čuđenju nema mesta a ni za meso nije problem – trebaće.
21 hiljada milijardi vanjskog duga plus 40 unutrasnjeg ,nema.tu spasa… Jedino stapmaj i zaduzuj se dok to mozes …
.
orijunac/burt, za pocetak se nauci kulturi, pomoci ce ti u prezivljavanju. Nadalje, ukljuci mozak- amerika je carsrtvo u nestajanju, Rusija i Kina dolaze na scenu. Ne pravi se gluplji no sto jesi. .
Američki problem je u tome što oni u Kinu uglavnom izvoze npr. naftu i poljoprivredne koje kinezi mogu kupiti od bilo koga drugog po istoj cijeni. S druge strane ono što kinezi izvoze u amerikancima ovi to ne mogu kupiti drugdje ni po približno istoj cijeni. Tako da ovaj trgovinski rat platiti će američki kupci kojima će to neminovno dovesti do pada kupovne moći, a kineske proizvode će i dalje kupovati samo po višoj cijeni.
Dakle, Peking masovno subvencionira državna poduzeća. Naravno, tako ih čini konkurentnijima u odnosu na sva ona poduzeća na Zapadu koja države ne subvencioniraju. Pokvarena komunistička igra.
Naravno da carine na kinesku robu plaća američko stanovništvo i američke tvrtke i naravno da je uvođenje carina protekcija vlastitog gospodarstva, ali samo kratkoročno. Dugoročno se carinama uništava domaće gospodarstvo. Ne možemo očekivati od zadrtih ljevičara da to ikako shvate. Oni bi već sutra u Hrvatskoj uveli carine na sve uvozne robe, uveli subvencije domaćim firmama i propali za mjesec dana.
Kina, misli li zadržati svoje tržišne pozicije u budućnosti, će morati odreći se subvencija. U suprotnom mogu očekivati i kako će i EU uvesti dodatne carine na njihove robe.
U ovom ratu, koji će morati ići u totalni trgovinski, na cjelokupni iznos od 500 milijarda dolara koliko Kina izvozi u SAD, gubitnik će na kraju biti Kina. Živi bili pa vidjeli.
Sta se desava sa Pulskim Uljanikom?
Sad reže na Iran, ali ne znam da će se usuditi napraviti išta. Na kraju , oni nikako da shvate mentalitet miksa Perzijanaca koji su prešli na šiitski islam. Oni će umrijet, svih 80 milijuna, ali neće kleknut.
Trgovonski deficit prema Kini je 500 milijardi. Postoje za to samo dvije opcije kao rješenje. Jedna je uvesti carine, a druga da amerikanci rade više i za manje plaće od Kineza. Na taj način bi američka roba bila jeftinija i Kinezi bi onda uvozili “bez carina” tu robu.
Sve drugo su filozofije i prevare.
“Međutim, Trump već gleda kako je zabio autogol svom timu. Od 30 kongresnih četvrti koje su najviše stradale zbog kineskih osvetničkih, njih 25 je na izborima glasalo za Trumpa.” kaze.
Da li jo ovo posteno? Moze li Tramp da uzvrati istom mjerom? Pa ne moze! U Kini nema demokracije, nema izbora
Ovo je samo dokaz da Kina ne igra posteno. Moje misljenje je da bi Tramp trebao da PREKINE trgovinu s Kinom 100%
Balans u trgovini i stimulacije:
Zamislite 2 otocke drzave sa po 10 poljoprivrednih domacinstava i oni trguju. I sad jednog dana kralj prvog otoka pronadje gusarsko blago sa zlatnicima i odluci da STIMULISE poljoprivrednike s svog otoka.
Cijena proizvoda pada, stanovnici drugog otoka posluju negativno, cijena njihovih farmi pada. Stanovnici idu camcima u pecalbu na prvi otok (svaka slicnost s Hrvatskom je slucajna) – Kralj otkupljuje farme na drugom otoku i prica gotova postali ste najamnik
STIMULUS:
jedini nacin da objasnis nesto hrvatima je uz pomoc nogometa 🙂
Zamislite da drzava odluci da stimulise Hajduk. Svaka utakmica pocinje sa 2:0 za Hajduk (a ne 0:0)
Prvenstvo postaje nezanimljivo, niko vise ne gleda utakmice i nogomet propada
———————————–
Koompletna istorija zapadne civilizacije moze da stane u 3 rijeci:
ROMULUS, REMUS i STIMULUS
ROMULUS, REMUS – tako je pocelo
STIMULUS – tako ce zavrsiti
Uvedit če martial plan izvinite zbog ,i pobrat če fizično zlato in upam na revolucijo.
Ja mislim da bi trebali malo da istrazite sljedecu moju konstataciju, da Trump nije objavio rat kini i kineskim proiuvodjacima, nego americkim u kini. Kako sami navedoste, 85% uvoza u USA iz Kine vrse firme koje su u americkom vlasnistvu. Ja mislim da on njih pritisce da bi se vratile u USA, odakle su i pobjegle.
ne zaboravimo multiplikator – kapital koji ostane unutar zatvorenog sistema vrijedi toliko vise koliki mu je obrtaj.