Tri razloga za medijski reket nad Zoranom Milanovićem

Predsjednik Milanović nije bio nazočan na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog Sabora što je dakako dalo mnogima priliku osvrnuti se na tu činjenicu, ali i priliku za kratkotrajno zauzimanje tobožnje visokomoralne pozicije, koju u stvarnom životu nikad ili rijetko kad zauzimaju.

O Milanovićevim razlozima, izvan onog što je sam, spominjajući protokole i način njihovog nastajanja, razjasnio, možemo nagađati. Ono o čemu ne moramo nagađati jest udruženi medijski pothvat ignoriranja predsjednika i njegovog postojanja, kojeg provode TV i ‘moćne’ medijske kuće – predsjednika se ne spominje, osim kad se mora.

A kad se mora, onda obavezno s ponižavajućim slikama: Milanović uhvaćen u trenutku ustajanja (Plenković stoji što sugerira nadmoćnost), drugog puta trenutak u kojem mu je lice u grimasi, trećeg puta još gora grimasa, novinari doslovno prepričavaju ‘razgovor u četiri oka’ kojeg je vodio s mandatarom Plenkovićem. Na jedan negativni tekst o Milanoviću, dolaze barem tri hvalospjevna o Plenkoviću.

U gaženju Milanovića prednjači dnevni list iz ostavštine preminulog najpoznatijeg masona u Hrvata Marijana Hanžekovića koji je preko svoje Hanza Medie od Hypo grupe otkupio EPP Holding. Recimo da masonstvo nema veze s Hanza Mediom i da epizoda s državnim odvjetnikom, članom masonske lože druge kategorije (pod vodstvom dr Gabrića) nije dovela do njegovog smjenjivanja – tek kako bismo zaključili kako masoni nemaju nikakvog utjecaja na politički život države i da je riječ o slobodnim zidarima, trenutno bez posla.

S obzirom na to kako je brzopotezno zagašeno svako propitkivanje masonskog utjecaja na državno odvjetništvo te kako javno priznanje Marijana Hanžekovića o članstvu u masonskoj loži (u emisiji Nedjeljom u 2) nije diglo nikakvu prašinu u javnosti, jasno je barem jedno – o masonima se govori onoliko dugo i onako kako oni sami hoće. Toliko o utjecaju.

Milanović se očito zamjerio Hanza Mediji. Kao i cjelokupnoj lijevoj, liberalnoj, desnoj, ekstremno desnoj, centrističkoj i ostaloj „javnosti“. Ne znamo s čim i kako pa možemo samo o onomu što znamo. Nekoliko dana prije predaje mandata za sastavljanje nove Vlade Plenkoviću, predsjednik Milanović je na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara izrekao svoj stav o korona epidemiji:

„Pomalo, posebno gledajući neke američke i zapadne kanale, mislim da stvar mentalno izmiče kontroli i da će ljudi poludjeti na kraju, s obzirom na to koliko ih se šopa i ubija u pojam informacijama koje ne razumiju ni oni koji ih plasiraju, a kamoli voditelji i publika. Ovo je već postala jedna vrsta mrtve trke čija će studija ili istraživanje biti prva plasirana. To nema smisla. S ovim ćemo morati živjeti i što prije to prihvatimo kao neku vrstu normalnosti, to bolje. Recimo, ne kao neku veliku bolest, nego kao karijes. To se izliječi.”

Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković dolazi u Predsjedničke dvore s potpisima 76 izabranih zastupnika po novi mandat za sastavljanje Vlade, predsjednik mu pruža ruku, on teatralno odbija rukovanje mrmljajući o karijesu. Scena iz koje se jasno vidi razlika – Milanović ne pije priče o koroni, a Plenković je maneken koji promovira tu priču. Ako tomu dodamo Milanovićev raniji stav vezan za stožeraška ograničenja ljudskih prava i sloboda u kojem kaže da mu nije jasno zašto Vlada nije dvotrećinskom većinom u Saboru donijela pravni okvir za zabranu kretanja proglašenjem posebnog stanja uzrokovanog prirodnom nepogodom, dok je Plenković demonstrirao svoju moć tjeranjem parlamentarne većine na sasvim drugačiji zakonski tretman, jasno je da su i tu na suprotnim stranama.

Stav oko eura je druga razdjelnica. Hrvatska je početkom srpnja 2020. formalno primljena u Europski tečajni mehanizam, tj. čekaonicu za uvođenje eura kao vlastite valute i to po tečaju 7.53450 kuna za jedan euro (plus minus zanimljivih 15%). Plenković ne misli kako o uvođenju eura treba provoditi bilo kakve rasprave u stručnoj i široj javnosti ponavljajući kako je referendumom o pristupanju Hrvatske u EU to pitanje riješeno: „Podsjetit ću da je Hrvatska već prigodom ulaska u EU, i kroz ugovor o pristupanju i kroz potvrdu na referendumu, odlučila da će pristupiti eurozoni kad ispuni kriterije“.

Milanović je zadnji put o uvođenju eura govorio u svojoj predsjedničkoj kampanji: „Hrvatska u euru za pet godina! Zašto ne? Ali ako to bude tema o kojoj ćemo intenzivno razgovarati. Ne na referendumu, nego razgovarati. Ne na sastancima s MMF-om, svjetskim financijskim policajcem, ne tako da nam se odluke serviraju u formi zapisnika s kolegija Ministarstva vanjskih poslova, nego tako da kao zajednica ljudi koji misle, koji donose odluke o svojoj sudbini za slijedećih 10-20-30 godina o tome neprestano razgovaramo. Hrvatska u euru znači Hrvatska bez svoje nacionalne valute, Hrvatska s valutom o čijim trendovima, kretanjima, kamatnim stopama odlučuju ljudi koje mi ne biramo“.

Nije se dakle decidirano stavio na stranu protivnika eura kao valute, ali je napravio dovoljan odmak od općenarodnog oduševljenja eurom u svekolikoj javnosti (koju prezentiraju mediji) da bi se na njega vršio neizravan pritisak da šuti o euru i da mu ne padne na pamet govoriti o euru poput češkog premijera Babiša: „Tada je bilo jasno (za gospodarske krize, op.a.) da slabije zemlje nemaju prostora za manevriranje kroz mogućnost slabljenja vlastite valute i poticanja gospodarskog rasta, te su te zemlje u određenoj mjeri postale vazali prosperitetnih europskih država. Da je euro uveden razboritije, na temelju jasnih pravila i stvarnih rezultata zemalja, mi, kao jedna od prosperitetnih zemalja Unije, mogli smo biti znatno bliže uvođenju. Za sada, međutim, za nas nema ekonomskog smisla za euro“. Je li Češka potpisala drugačiji ugovor o pristupanju u EU od Hrvatske, je li i ona referendumom o pristupanju odlučila o euru? Ako jest, onda se očito u euro zonu ne mora po diktatu kao što nam to Plenković prenosi.

Treća stvar, radi koje Milanović plaća svoju medijsku ignoranciju jest Za dom spremni. Na proslavi obljetnice akcije Bljesak, revoltirano je napustio skup ugledavši na pozornici jednog od ratnih veterana u majici s tim natpisom. „Slučaj ocijenio kao namjernu provokaciju i „gaženjem žrtava i sjećanja na Bljesak”. „Oznaci ‘Za dom spremni’ nije mjesto na ovakvom mjestu”, naglasio je Milanović i upozorio da se nikad ranije nije dogodilo da krilatica “Za dom spremni” uđe u službeni protokol. Poručio je i da će otići sa svakog državnog događaja koji bude uključivao ustašku simboliku i pozdrav“.

Plenković o istom pozdravu zauzima manje decidiran stav: “Dobro, gledajte, u onim preporukama koje je Vijeće za suočavanje s prošlošću reklo, oni su u tome rekli gdje i kada je dopušteno uvažiti simbole iz postrojbi koje su sudjelovale u obrani Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata.” S obzirom na novinarski ‘lijevo-liberalni’ korpus, očekivali bismo da će, barem u izdanjima Hanza Medie Milanović zbog svog principijelnog stava na tragu Tuđmanovih promišljanja o ZDS i HOS-u biti slavljen, a Plenković razapinjan, događa se veliko ništa! Milanović u politici nema saveznika.

Kao predsjednik države ne treba ih ni imati. Njegova politička pozicija je omeđena ustavnim ovlastima, a među njima nema nikakvih koji bi bili vezani uz veliki novac preko kojeg bi mogao kupovati ove ili one društvene skupine. Plenković je trenutno miljenik medija. Dobio je izbore, presedanski stvorio većinu sa zastupnicima iz redova manjina, za Hrvatsku u Bruxellesu ‘osvojio’ 22 milijarde eura (slavodobitni naslovi vrište EU Hrvatskoj daje 22 mlrd eura). Stranci i državi premreženoj inačicama Josipe Rimac bit će povjerena preraspodjela tog novca. Koji nije poklon, već će se morati vratiti ovako ili onako – europska birokracija namjerava pomoću novog duga izgraditi naddržavu. Likovi koji govore sa skepticizmom o korona krizi, o euru kao valuti poput predsjednika Milanovića, nisu dobrodošli. Smetaju.