Trump opet prijeti Iranu, a Pentagon „dovršava plan napada“ – Ali tko ih se boji?

Iako je u početku zaprijetio Iranu odmazdom, smatrajući Islamsku Republiku glavnim krivcem za napade na saudijska naftna postrojenja koji su doveli do potresa na tržištu nafte na kojem se danas barel Brenta prodavao za čak 71 dolar, Donald Trump danas mijenja mišljenje.

Iako nije promijenio svoj stav u vezi s Iranom, koji je, navodno, „sudjelovao u napadu dronovima na naftnu infrastrukturu u Saudijskoj Arabiji, jer u ovom trenutku to izgleda tako“, američki predsjednik je ipak stišao ratobornu retoriku.

Međutim, napomenuo je da Sjedinjene Države nisu žurile s pokretanjem oružanog sukoba, navodeći činjenicu da je napad već izazvao brzi rast cijena nafte i nove zabrinutosti zbog eskalacije sukoba na Bliskom istoku.

“Bio je to napad velikog opsega i naša bi zemlja lako odgovorila na njega, ali mi ćemo otkriti tko je na kraju stajao iza njega. Ne želim rat s bilo kim, ali smo na njega spremni više od ikoga”, dodao je čelnik Bijele kuće, prenosi CNBC.

U međuvremenu je Trump iznio konkretnu poziciju Washingtona, rekavši „kako su Sjedinjene Države u pripravnosti“.

Teheran kategorički negira bilo kakvu umiješanost u napad na naftnu infrastrukturu Saudijaca. Ministar vanjskih poslova Irana, Mohammad Javad Zarif, optužio je američkog državnog tajnika Mikea Pompea da laže, kada je potonji rekao da je napad proveo Iran.

CNBC javlja da je iranski predsjednik Hassan Rohani rekao da su napadi na objekte Saudi Aramca bili “odgovor na agresiju na Jemen”. Istovremeno je napomenuo da SAD isporučuje oružje Saudijskoj Arabiji i UAE, koji tim oružjem vode genocidnu agresiju protiv svog siromašnog susjeda.

“Ako želimo potpunu sigurnost u regiji, moraju prestati američke intervencije”, rekao je iranski predsjednik Rohani.

Pentagon dovršava detalje odgovora na napade na Saudi Aramco?

„Sjedinjene Države dovršavaju detalje svog vojnog odgovora na napade na vitalne objekte u Saudijskoj Arabiji“, kaže američki ministar obrane.

Suočen s napadom na naftne objekte saudijske tvrtke Aramco, američki predsjednik Donald Trump brzo je reagirao i zaprijetio je čvrstim odgovorom, a njegov ministar obrane Mark Esper je izjavio u ponedjeljak „kako Iran potkopava međunarodni poredak i da je Washington spreman“.

“Vojska Sjedinjenih Država, zajedno s našim međuinstitucionalnim timom, radi s našim partnerima kako bi se suočili s tim napadom bez presedana i obranili međunarodni poredak utemeljen na sustavu pravila koje podriva Iran”, dodao je Esper na Twitteru u ponedjeljak.

Objasnio je da su se visoki dužnosnici Pentagona sastali s Trumpom kako bi se pozabavili s napadima pokrenutim u subotu s 10 dronova na dva vitalna objekta kompanije Saudi Aramco od strane jemenskih boraca i pokreta Ansarullah.

Iako je jemenska vojska preuzela odgovornost za napade odmazde, koji su odgovor na sustavna bombardiranja Jemena koje provodi Rijad, Washington je ignorirao ove izjave i ne nudeći nikakve dokaze je optužio Iran za povezanost s napadima.

Kao što u svojoj kolumni za Zero Hedge piše umirovljeni američki major Danny Sjursen, nezgodna istina je da predsjednik Sjedinjenih Država nema koherentnu vanjsku politiku.

Ponekad Donald Trump razumno govori kako je potrebno izaći iz močvara u Siriji i Afganistanu, a istovremeno prijeti Iranu, najdražoj američkoj meti, barem od 1979. Trump je također napunio svoju administraciju s najviše jastrebova i iranofoba, uz nedavno otpuštenog  savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona i državnog tajnika Mikea Pompea. Za njih ne postoji nijedan problem na svijetu za kojeg nije kriv Iran i jedino je rješenje ili rješenje koje nije uključivalo smjenu vlade u Teheranu, uz popratnu dezintegraciju svih državnih institucija.

Što se tiče Rusije, ostavka Boltona za Moskvu ne znači ništa i malo je vjerojatno da će se politika Washingtona prema Ruskoj Federaciji promijeniti, rekao je Putinov tajnik za tisak Dmitrij Peskov. No, jednako tako je rekao i da se odlaskom Boltona neće mijenjati ruska politika.

“Ne, ništa se neće promijeniti, ništa se neće promijeniti. Što se tiče Rusije, mi ćemo zadržati naš kurs gdje god radio gospodin Bolton”, naglasio je Peskov, prenosi list Izvestia.

Tvrdnja o nepromjenjivosti američke vanjske politike je logična, jer je to politika izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji više od ičega želi da SAD uđu u rat protiv Irana. Jedino što kao „mirotvorac“ Trump može učiniti je da objasni netanyahuu da je američka javnost protiv stranih vojnih intervencija i da ne samo da ne može pokretati nove, već jedva zadržava američke trupe u ratovima koje su započeli Bush mlađi i Obama.

Američka krv i novac za izraelske interese je uvijek bio stil izraelskih uprava, posebno Benjamina Netanyahua. Ipak, prije nove apsurdne avanture bi možda bilo dobro pogledati problematičnu povijest između Sjedinjenih Država i Irana, razriješiti neke mitove o navodno monstruoznoj Islamskoj Republici i razmotriti koliko bi krvav i destabilizirajući takav rat bio ne samo po „žrtvu“, uvjetno govoreći o Iranu kao „gubitniku“ u tom sukobu, već i po SAD i njegove saveznike.

Istina, teokratska vlada Islamske Republike očito nije preferirani sustav za Sjedinjene Države, kao ni za mnoge europske „progresivne ili „manje progresivne“ stranke i lidere. Takozvani „progresivni“ tabor Teheran ne voli zbog prevelikog utjecaja islama na društvo, ali iz čisto sekularnih pobuda, dok desnica, iako ne sva, ima isti stav, ali isključivo zbog odbojnosti prema islamu kao religiji. Ali to je iranski suvereni sustav i što SAD ili Europa imaju s tim?

Što je još važnije, Iran ne predstavlja stratešku ili egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama, čak ni Europi, uz sve priče o dometu njegovih balističkih projektila. Osim toga, Sjedinjene Države ne bi trebale podcijeniti iransku vojnu moć i zaboraviti da to ne bi bio napad na Iran, već napad na sve proiranske skupine od Libanona do Pakistana, koje bi se aktivirale u otporu protiv agresora.

Washington čini i pogrešku što od sebe odbija rastuće mlado prozapadno stanovništvo unutar Irana, što je za Iran dobro. Umjesto da radi sustavno i računa srednjoročno, Sjedinjenim Državama se žuti da na silu svrgne „režim u Teheranu“, što mlade gura pod okrilje vlade, čak i ako joj imaju mnogo toga za prigovoriti.

Te i druge nijanse su ključne za razumijevanje Irana. Prije svega to uopće nije tako autoritarna islamistička utvrda, kako tvrde njegovi kritičari. Ni iranska vojska nije agresivno čudovište, kojeg se Washington zapravo boji. Geografija Irana, njegovo stanovništvo i urođeni nacionalizam izravan su izazov svim fantazijama o „smjeni režima“.

Međutim, čak i kada gledaju iz ovog kuta, analitičari poput umirovljenog američkog majora Dannya Sjursena vjeruju kako su teokratske institucije na vrhu Islamske Republike daleko od stabilnih i ne mogu trajati vječno. Kao dokaz navode pokušaj provedbe Obojene revolucije, odnosno  „Zeleni val“ 2009. godine, te u novije vrijeme prosvjede 2017. Međutim, oba prosvjedna pokreta su se raspršila nakon nekoliko dana, uz minimalnu represiju, što znači da nisu imali nikakav potencijal da ugroze vlast.

U trenucima lucidnosti, Trump je pokazao realnost u vanjskopolitičkom vodstvu, te sumnje u vezi vojnih rješenja, kako u svojoj propagandi o nuklearnoj Sjevernoj Koreji, tako i u komentarima koji ukazuju na želju za vojnom de-eskalacijom u Siriji. Stoga postoji, iako vrlo mali, razlog za optimizam da će se ova uprava odreći nepromišljenih vojnih akcija i umjesto toga se usredotočiti na politiku deeskalacije i ako je moguće na interakciju s Iranom.

Odluka da se povuče iz iranskog nuklearnog sporazuma bila je krajnja glupost i Trump je to vjerojatno napravio samo zbog očite opsesije za uništenjem svega što je bilo povezano s njegovim prethodnikom Obamom. Međutim, to ne mora nužno značiti rat. Ostale diplomatske mogućnosti su i dalje na stolu kako bi se osiguralo da Iran, za razliku od Sjeverne Koreje, ne postane nuklearna sila.

Problem je što Trumop nuklearni program Irana veže s balističkim programom, a ako to nastavi činiti, Iran će postati ne samo sila s interkontinentalnim balističkim projektilima, već i nuklearna sila. Naravno, ako se odluči prekršiti fetvu ajatolaha Alija Hamneija, koji je zabranio proizvodnju tog oružja. No takav primjer neposluha prema duhovnom vođi se nije vidio u 40 godina života Islamske Republike i malo je vjerojatno da bi se itko usudio napraviti presedan.

Dakle, Iran nije predstavljao i ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama i ta je zemlja daleko od onakve kakvom je opisuju  neokonzervativci u Washingtonu.

Rat ili smjena „režima“ u Iranu su nepraktični i rizični planovi i treba ih izbjegavati pod svaku cijenu. Trumpova odluka da napusti nuklearni sporazum ne bi trebala predstavljati neposredni razlog za rat i možda bi trebalo pokušati dogovoriti novi, sveobuhvatniji sporazum, iako Iranu ne pada na pamet da sjeda za pregovarački stol dok SAD ne ukinu sankcije.

Tu je i Rusija koja s Iranom surađuje u Siriji i zemlje imaju brojne interese koji se preklapaju. Kako Moskva i Teheran još uvijek nisu prirodni saveznici, za SAD bi bilo logično da ne vuče poteze koji će dva američka rivala vezati u dugoročni savez. A upravo tako se ponaša Trumpova uprava.

Iranske oružane snage su jake, ali imaju i značajne nedostatke. Američki partneri u regiji, Izrael i zemlje Perzijskog zaljeva, imaju više nego dovoljno vojne opreme  za suzbijanje lokalnih prijetnji. Izrael se još i zna koristiti tom opremom, ali arapske monarhije su pokazale da oružje vrijedno desetine milijardi dolara u njihovim rukama postaje „hrpa željeza“. Da to nije slučaj, uz naoružanje kakvog imaju Saudijska Arabija i drugi, američka vojska ne bi bila potrebna u regiji, gdje samo povećava napetosti.

Međutim, velika populacija Irana, neprohodan teren i značajne asimetrične vojne sposobnosti u kombinaciji s američkim vojnim angažmanima širom svijeta i sve manje saveznika koji bi im se pridružili u ratnim avanturama, vojne operacije u Iranu pretvaraju u rizike koje je najbolje izbjeći. Točnije, invazija zbog smjene režima bila bi vojno glupa i katastrofalna kao u Vijetnamu ili Iraku, ako ne i gora.