Trump, Tillerson i nova administracija planiraju podjelu Sirije?

Prema posljednjim informacijama i snimkama objavljenim na internetu, rusko zrakoplovstvo je noćas bombardiralo položaje terorističke skupine Ahrar Al-Sham na samom sjeveru Sirije u području gradova Sarmada i Bab Al-Hawa, neposredno uz tursku granicu. Napad na skladišta oružja ove terorističke skupine na sjeveru pokrajine Idliba potvrđuju i ruski mediji.

Islamistički militanti povezani s Ankarom tvrde da su ruski vojni zrakoplovi tijekom zračnog napada ušli u turski zračni prostor.

Ahrar Al-Sham uživa potporu Saudijske Arabije i Turske i jedna od najvećih “pobunjeničkih” frakcija u Siriji. Skupinu za terorističku organizaciju smatraju Rusija, Sirija, Iran, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati. Za razliku od ostalih članova Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Rusija je ovu skupinu bez zadrške stavila na spisak terorističkih organizacija, jer su zapadne zemlje u više navrata spriječile pokušaje Moskve da se sve skupine za koje se dokaže da izravno surađuju s Al-Qaedom ili “Islamskom državom” službeno i na međunarodnoj razini proglase terorističkima.

Do napada je došlo nakon izjave Ankare da će turska vojska pokrenuti novu operaciju na sjeveru Sirije, što je za medije potvrdio vojni zapovjednik takozvane “Slobodne sirijske vojske”, Ahmed Osman, koji sudjeluje u izaslanstvu Vrhovnog pregovaračkog odbora “sirijske oporbe” u Ženevi.

Podsjetimo da je prije dva dana premijer Turske Binali Yildirim izjavio da je kampanja “Štit Eufrata” uspješno okončana, ali je jučer naglasio da će se vojne aktivnosti nastaviti, kako bi se spriječilo da “neželjene formacije” zauzmu sjever Sirije, što se nije odnosilo na teroriste “Islamske države”, koliko na kurdske YPG snage.

Budući da je Rusija sklopila sporazum s Kurdima u kantonu Afrin, ovi bi udari mogli biti upozorenje proturskim snagama na sjeveru Idliba da Moskva neće tolerirati bilo kakav napad na ovo kurdsko područje.

Zanimljivo je da izjave turskog premijera stižu neposredno nakon posjete američkog državnog tajnika Rexa Tillersona Ankari, koji je tamo izjavio dvije ključne stvari.

Naime, Tillerson je rekao da će sudbinu Bashara Al-Assada odlučiti sirijski narod, ali i da će nakon oslobođenja Raqqe grad nadzirati lokalne snage.

Ove izjave, uz onu američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima, Nikki Haley, koja je rekla “kako za Sjedinjene Države Assad jest problem, ali da je ISIL još veći”, znače da Washington odustaje od svrgavanja sirijskog predsjednika, ali ne odustaje od slabljenja i podjele Sirije.

Osim toga, još u studenom prošle godine su američki generali rekli  da će nakon oslobođenja Raqqe od “Islamske države” gradom upravljati njihovi lokalni opunomoćenici, a ne Damask.

Sada je Rex Tillerson to izravno priopćio Erdoganu, koji se odmah požurio zaprijetiti vojnom kampanjom, ovog puta protiv Kurda. Jasna je želja da se Sirija podijeli na sfere utjecaja, a to je moguće jedino vojnim putem.

Znakovito je da je nakon posjete američkog državnog tajnika Rexa Tillersona Ankari aktualiziran plan podijele Bliskog istoka, a Siriju bi trebalo podijeliti na dio koji bi pripadao Damasku, Idlib i područje od Azaza d Jarablusa i južno do Al-Baba bi trebali biti “turski”, dok bi područja koja drže Kurdi bila pod američkom sferom utjecaja i stvorila vrstu “personalne unije” s iračkim Kurdistanom. U ovom scenariju SAD vjerojatno odustaju od Afrina i četvrti Sheikh Maqsoud u Aleppu.

Washingtonu i nije važno što bi se Kurdi morali odreći dijela teritorija kojeg su branili od početka rata i gdje surađuju sa sirijskom vladom i ruskom vojskom. Za Tillersona je važno da sirijski Kurdi ostvare isto što i irački, što znači da bi imali jak i nezavisan sirijski Kurdistan s vlastitom vojskom i policijom. Naravno formalno bi pristao da bude dio Sirije, samo kako bi se Tursku spriječilo da ih napadne i kazni.

Washington, kao i uvijek, pravi stratešku grešku i ne uzima u obzir da u većini naselja na sjeveru zemlje Kurda uopće nema i da relativnu većinu čine samo u Hasaki, Kobaniju i Afrinu, a ostalo su područja naseljena uglavnom Arapima, te Asircima, Armencima i Turkomanima. Cijeli takozvani “Sirijski Kurdistan” se zapravo proteže preko većinski arapskih teritorija, ali YPG snage ipak traže način kako ih staviti pod svoju kontrolu.

Nakon toga je nužno pronaći saveznike koji će ih diplomatski podržati da sjever i istok Sirije ne vrate pod nadzor središnje države.

Zapravo je ovaj scenarij puno opasniji za Siriju od krvavog rata protiv terorističkih skupina, kojima je suđeno da prije ili kasnije budu uništene.

Dakle, prema Tillersonu bi uz kurdsku federalnu jedinicu na područjima iz kojih budu protjerani militanti kalifata nastajale federalne jedinice lokalnih Arapa i Turkomana, dok će s kršćanima biti teže sklopiti dogovor, obzirom da su oni ostali odani vladi u Damasku.

Hoće li SAD u tome uspjeti, teško je reći. Čak ni Arapi nisu pokazali posebno oduševljenje za ovaj scenarij, a stav Turske je više nego jasan i Erdogan će se njemu suprotstaviti na sve načine.

Tillerson je u Turskoj rekao da je to “vrlo težak izbor za napraviti”. Washington je svjestan da će potpora Kurdima da u Siriji provedu plan Abdullana Ocalana razbjesniti Ankaru, ali kao da nema drugog izbora.

Rex Tillerson i Trump nastavljaju s projektom “Novog Bliskog istoka”?

Ako politika Washingtona na Bliskom istoku hitno pokaže znakove promjene, onda se može reći da i nema neke razlike između nove administracije i onih prethodnih, koje su zdušno radile da podijeli Bliskog istoka na sektaške mini-državice po balkanskom scenariju.

Naime, Tillersonova izjava u Ankari je zapravo plan za decentralizaciju Sirije kojeg je nedavno izradila Zaklada Carnegie, a on sadrži ključne elemente poznatog plana američkih neokonzervativaca o prekrajanju Bliskog istoka, koji su se lukavo poslužili jednom točkom paketa reformi koje je Assad proveo 2011. godine, a sadrži i decentralizaciju središnje države.

Plan za “decentralizaciju” Sirije

Zaklada Carnegie navodi kako lokalna vijeća u Siriji mogu biti temelj vlasti u poslijeratnoj Siriji, sa širokim legitimitetom, ali njihove uloge i ovlasti treba detaljno pojasniti.

“Lokalna vijeća u Siriji već upravljaju gradovima i područjima koje drži oporba, ali su prisutna i u kurdskim područjima, gdje su nastala kada su se povukle vladine strukture. Ova vijeća imaju legitimitet u Zakonodavnoj uredbi 107 zakona o decentralizaciji kojeg je Damask usvojio u kolovozu 2011. godine i dio je paketa reformi kojim se trebalo smiriti narodne prosvjede koji su se proširili diljem zemlje”, piše američki think-tank.

“Uredba može pružiti temelje za mogući okvir poslijeratne Sirije. Rusija predložila je u siječnju tijekom razgovora o primirju u Astani predložila nacrt sirijskog ustava koji sadrži odredbe koje ocrtavaju upravo tip decentraliziranog sustava prema Uredbi 107. Ova točka je bila ključna komponenta tijekom mirovnih pregovora u Ženevi i ima široku potporu sirijske vlade, oporbe, pa čak i vanjskih čimbenika kao što su Sjedinjene Države i Rusija. Unatoč svojoj popularnosti, ostaje nejasno do koje mjere bi se Uredba 107 provodila na nacionalnoj razini ili kako bi utjecala na politički razvoj zemlje. Proširene ovlasti sustava lokalnih vijeća mogu Sirijcima u cijeloj zemlji dopustiti da se izravnije povežu s vladom, ali također mogu formirati još jedan sloj neodgovorne birokratske kontrole. Mnogo toga ovisi o tome hoće li predstavnici lokalnih vijeća biti demokratski i transparentno izabrani i hoće li imati dovoljno političkih ovlasti da učinkovito odgovore na potrebe i brige lokalnog stanovništva”, piše Zaklada Carnegie, ali se od ove uredbe, koju je Assada potpisao još 2011. godine, odjednom prelazi na široke ovlasti vojnih zapovjednika u praktično područjima zauzetim vojnim putem i gdje je provedeno etničko čišćenje.

U prvom slučaju govorimo o sirijskom Kurdistanu, a u drugom o islamističkoj enklavi u cijeloj pokrajini Idlib.

“Poznatija kao Zakon o lokalnoj upravi, Uredba 107 prenosi niz političkih ovlasti od središnje vlasti u Damasku na lokalne i regionalne izabrane i imenovane dužnosnike. Mnogi ovo prenošenje ovlasti vide kao mehanizam koji će svim stranama u sukobu omogućiti da zadrže određeni stupanj kontrole nad područjima pod njihovom jurisdikcijom, a predstavit će određeni stupanj demokratskog upravljanja na lokalnoj razini. Zakon o lokalnoj upravi radi na dvije paralelne razine. Prvo, lokalnim vijećima se daje politički autoritet za financiranje i provedbu lokalnih razvojnih projekata, a ta bi tijela bila potpomognuta dijelom državnog proračuna koji se dodjeljuje svakoj pokrajini. Osim toga, na razini pokrajina bi funkcionirala pokrajinska vijeća, koja bi se bavila pitanjima koja utječu na pojedine pokrajine kao cjeline, a od Damaska imenovan guverner bi bio odgovoran da osigura da lokalni napori budu u skladu s nacionalnim strategijama. Trenutno su nejasne njegove ovlasti u najvišim poslovima. Iako je struktura značajan odmak od tradicionalno centralizirane sirijske države, područja pod kontrolom sirijske države danas postoje uglavnom na papiru. U tijeku je vojni sukob i država nije voljna ustupiti ovlasti lokalnim akterima”, nastavlja Zaklada Carnegie.

“Područja na koja se primjenjuje Uredba 107 su većinom pod kontrolom različitih oružanih oporbenih skupina, koje su usvojile nešto izmijenjeni oblik uredbe i osnažile strukturu lokalnu vijeća koja su procvala u sjeverozapadnoj Siriji. U nedostatku vjerodostojne centralizirane vlasti, lokalna vijeća su postali primarni način civilne vlasti u oporbenim područjima. Lokalna vijeća već postoje u gradovima, njihovi ogranci u općinama i vijeća na razini pokrajine. Mnogi od njih surađuju sa susjednim zemljama, zbog ograničene kontrole na terenu”, nastavlja američki think-tank, što znači da ta oporbena lokalna vijeća surađuju s Turskom, Jordanom, možda čak i Izraelom, a ne sa središnjom vladom u Damasku, stoga je upitno kako bi sudjelovala u radu sa središnjim povjerenikom na dobrobit cijele Sirije i ne izlaziti iz okvira nacionalne strategije, kako je u reformi iz 2011. zamislio Assad.

Zaklada Carnegie priznaje kako ova lokala vijeća račune polažu nekakvoj privremenoj vladi u Turskoj.

“Oporba formalno ima privremenu vladu koja djeluje iz turskog grada Gaziantepa, koja ima i Ministarstvo lokalne uprave, koje, unatoč mješovitoj prirodi samih vijeća, navodno nadgleda upravljanje tih tijela. Uz sporove s ​​formalnim strukturama oporbe u egzilu, lokalna vijeća se bore protiv ekstremističkih oružanih skupina u svojim područjima, a s njima se često natječu za politički legitimitet u kontroli pružanja usluga i upravljanju sudskim procesima. Zbog toga mnogi aktivisti i reformisti Uredbu 107 vide kao potencijalni katalizator budućih promjena u Siriji. Obzirom da je Uredba 107 očito poželjna i za mnoge skupine koje nisu povezane s oporbom, nego su i dalje odane vladi u Damasku, provedba ovog zakona je postala središnje načelo u pregovorima o prekidu vatre. Čak i ako pregovori ne traže takve prijedloge, politička decentralizacija će do neke mjere vjerojatno biti dio budućnosti Sirije. Vrlo je vjerojatno da će biti nekih proširenja u trenutnom zakonu, koja će biti ključna komponenta konačnog dogovora između vlade i oporbe. Međutim, stavovi o ulozi i moći lokalnih tijela su i dalje vrlo različiti. Na primjer, jedna od glavnih razlika o tome kako vlada i oporba tumače Zakon o lokalnoj upravi je uloga i ovlasti guvernera. Izvorni dekret daje široke ovlasti guverneru svake pokrajine, kojeg imenuje direktno predsjednik. U oporbenim područjima, gdje ne postoji takva politička figura, čelnika i predstavnike pokrajinskih vijeća, barem naizgled, biraju građani pokrajine”, tvrdi Zaklada Carnegie, iako je upitno kako su ti “izbori” provedeni čak i na područjima koja kontroliraju Kurdi, dok Idlib i desetine islamističkih skupina koje kontroliraju pokrajinu ne treba ni spominjati.

“Ove i druge razlike će se morati izgladiti na bilo koji način i postići konačni dogovor prihvatljiv za obje strane. Nadalje, bez značajnog prijenosa ovlasti na lokalne tijela, kurdska područja će vjerojatno ostati pri stavu da ne vrate vlast Damasku. To znači da se Uredbu 107 mora primjenjivati ​​vrlo liberalno ili da se u toj strukturi mora dodati neki stupanj autonomije za Kurde, što je opcija koju trenutno ne održava ni  oporba ni vlada. Ove komplikacije su važan podsjetnik da Uredba 107 sama po sebi nije rješenje i njezino uključivanje u mirovne pregovore u Ženevi neće dovesti do političkog dogovora. Ipak, mehanizam uživa široki legitimitet, pa čak i marginalna decentralizacija političke vlasti na lokalnoj razini može osnažiti veći dio aktera da postignu vidljivu stabilnost i političkim dogovorom prebrode teške nadolazeće godine”, piše  Samer Araabi, nezavisni konzultant i istraživač na Siriju iz Zaklade Carnegie.

Sam po sebi, prijedlog je ništa drugo nego pokušaj da se islamističkim terorističkim skupinama da politički legitimitet, a Kurdima određeni stupanj autonomije, “koji bi ih trebao zadovoljiti”. Otprilike u svijetlu ovog prijedloga možemo promatrati i izjavu američkog državnog tajnika Rexa Tillersona, što bi, ako se pokaže istinitim da SAD i Kurdi zaista kane zauzeti Raqqu, značilo je da sve ono što sadrži projekt “Novog Bliskog istoka” prihvatila i nova američka administracija, a sve želi prikazati kao “potrebe i želje lokalnog stanovništva”.

Zanimljivo je i da nitko od odlaska Obamine administracije nije jasno označio koje su skupine u Siriji terorističke, a koje nisu. Čak se i Trumpova administracija suzdržava islamističke skupine u Idlibu nazvati pravim imenom i postupiti u skladu s predizbornim obećanjima novog američkog predsjednika, koji je u televizijskoj debati s Hillary Clinton rekao “kako Obamina administracija podržava sirijsku oporbu, a da zapravo i ne zna tko su ti ljudi”.

Unatoč nekim ohrabrujućim izjavama dužnosnika Washingtona, ipak treba pričekati s donošenjem konačnih zaključaka i navodnog radikalnog zaokreta u načinu borbe protiv terorizma od strane američke koalicije.

Za sada imamo samo dvije izjave kako Assad ne mora otići iz ureda, državnog tajnika Rexa Tillersona i američke veleposlanice u Ujedinjenim narodima, Nikki Haley, dok jasnu strategiju i vojnu kampanju protiv Al-Nusra Fronta i njegovih podružnica u Idlibu još nitko nije spomenuo, a na drugoj strani se spominje suradnja s Kurdima i stvaranje neovisnih tijela lokalne uprave, što je prvi korak u podijeli Sirije.