Trump želi pomirenje Indije i Kine, međutim…

Dok tenzije rastu između azijskih divova, američki predsjednik želi zadržati mir. Washingtonski kreatori politike, koji Indijcima pokušavaju suprotstaviti Kineze, mogu biti naivni kao Trump.

Dok se Indija i Kina uključuju u drugi krug svog desetljetnog graničnog spora na Himalaji, Donald Trump nije se mogao oduprijeti iskušenju da ponudi svoje usluge “posredovanja i arbitriranja” između dva azijska velikana.

Trumpova je ponuda pala, a i Delhi i Peking odmah su dali do znanja da im nisu potrebni posrednici. Predlažući posredovanje Indiji i Kini, Trump je možda bio inspiriran nedavnim uspjehom u sklapanju sporazuma OPEC+ koji je okončao brutalni rat s cijenama nafte između Saudijske Arabije i Rusije.

Ako je uspio pomiriti takve izazovne operatore poput ruskog predsjednika Vladimira Putina i saudijskog prestolonasljednikaMohammeda bin Salmana, zašto ne bi ponovio isti podvig s indijskim premijerom Narendrom Modijem i kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, za koje se Trump hvali da je u izvrsnim osobnim odnosima?

Postoje barem dva razloga zbog kojih jeTrumpova intervencija u kinesko-indijskom sporu naišla na slijepu ulicu. Prvo, teško je biti učinkovit posrednik ili arbitar u međunarodnoj politici ako nemate utjecaj na stranke u pitanju.

Trebate biti u mogućnosti pružiti poticaj stranama da ispoštuju vaše posredovanje ili kazne ako ih ne čine. U rusko-saudijskom slučaju, SAD su imale puno utjecaja kao ogroman proizvođač nafte koji je sposoban pokrenuti globalno tržište energije. Međutim, nije jasno kakve nagrade ili kazne imaju Sjedinjene Države za Kinu i Indiju. Najvjerojatnije ih nema.

Drugo, najbolji posrednik je onaj koji je percipiran kao nepristran i neutralan. S tim u vezi, Bijela kuća ima očit hendikep, jer SAD Indiju smatraju ključnim partnerom i prijateljem, dok se Kina smatra konkurencijom i suparnikom.

Amerika okrivljava Kinu

Otprilike u isto vrijeme kada se Trump ponudio kao arbitar, visoki dužnosnici u Washingtonu nisu se stidjeli istaknuti tko je, prema njihovom mišljenju, krivac i agresor u vezi s Himalajom.

Alice Wells, glavna zamjenica pomoćnika državne tajnice za Južnu i Srednju Aziju, ponašanje Kine nazvala je “agresijom, stalnim pokušajem promjene normi, pomicanjem onoga što je status quo, kojem se treba oduprijeti bilo da se radi o Južnom kineskom moruili je to u indijskom dvorištu, kako na kopnu tako i u Indijskom oceanu”.

Kaže da, u usporedbi s američkim dužnosnicima, čak i indijski promatrači zvuče manje optužujuće prema Kini kada analizira ono što stoji iza trenutačnog problema u pograničnim napetostima. Na primjer, potpukovnik HS Panag tvrdi da je politički cilj Kine održati “status quo”, za koji Peking strahuje da može biti poremećen stalnim rastom indijske strateške imovine u spornom pograničnom području, a ne pokušavanju oduzimanja više teritorija iz Indije. U Indiji postoje stavovi koji priznaju vlastiti dio povijesne odgovornosti New Delhija u stvaranju i pogoršanju graničnog spora i pozivaju na kompromis s Kinom.

Međutim, konačno rješenje graničnog pitanja između Indije i Kine možda nije nešto što bi Washington uistinu želio. Trump je možda jedina osoba u američkoj vladi koja želi da Indija i Kina sklope mir, pod uvjetom da za to dobije zaslugu, a možda i Nobelovu nagradu.

Ali dečke koji sjede u State Departmentu, Pentagonu i istraživačkim centrima u Washingtonu nije briga hoće li Trump dobiti Nobelovu nagradu. Za razliku od Trumpovog, njihovo razmišljanje je definitivno geopolitičko. A to u suštini znači razmišljanje u smislu ravnoteže snaga. Oni razumiju da je rastuća i ambiciozna Indija jedini realni protutežni saldo protiv Kine. Za tu ulogu nema samo drugih kandidata. Rusija je u dogovoru s Kinom. Japan je sila koja opada i vojno je slab. Blok ASEAN zemalja jugoistočne Azije čini se kao stado mačaka koje mogu napraviti ništa u vezi monolita kineske moći.

Podijeli i vladaj

Američki donositelji odluka također znaju da, kako bi održale kontrolu nad Euroazijom, SAD moraju zadržati taj super kontinent podijeljen u odnosu na sebe, što znači da nikada neće dopustiti istinsko zbližavanje dviju najvećih sila Azije, Indije i Kine.

Da budemo sigurni, upravo nacionalizam u Indiji i Kini sprječava Peking i Delhi da zaustave svoj antagonizam. Ali Washington im to neće olakšati. Otuda američki pokušaji u namamljivanju Indije u koalicije i aranžmane, poput Quad-a, koji su usmjereni na suzbijanje Kine.

Delhi je dosad prihvatio igru, veselo podržavajući diskurs o “dvjema najvećim demokracijama”. Ali Indija je vrlo pragmatična. Ona neće rado biti sluga Washingtonu time postajući, kao što se mnogi američki stratezi nadaju, glavnom frontom protiv Kine.

Čini se da je strategija Indije u tome da dobije maksimalne moguće koristi od svog partnerstva sa SAD-om, izbjegavajući tako značajnije sudjelovanje u naporima koje SAD predvode u zaustavljanju Kine. U tom smislu, kreatori politike u Washingtonu, koji Indijcima pokušavaju suprotstaviti Kineze, mogusa svojim mirovnim inicijativama, biti naivni poput Trumpa.

Izvor: RT | Artyom Lukin