Trumpove tirade protiv Irana – Trik za prodaju oružja zaljevskim šeicima ili uvod u rat?

Poznata je izjava američkog generala Wesleya Clarka iz 2007. godine kako u pet godina treba uspostaviti hegemoniju nad sedam zemalja – Irakom, Sirijom, Libanonom, Libijom, Somalijom, Sudanom i Iranom. To je dio šire američke strategije američkih neokonzervativaca za “Novi Bliski istok”, kojeg je prvi put u lipnju 2006. u Tel Avivu javno obznanila tadašnja državna tajnica Condoleezza Rice.

Na prošlim američkim predsjedničkim izborima je Hillary Clinton otvoreno zagovarala nastavak te politike, što je značilo dovršiti posao u Siriji i napasti Libanon i Iran, budući da su ostale zemlje već žrtve američke agresije.

Donald Trump je predstavio drugačiji program i pobijedio na izborima. Nakon nekoliko mjeseci od inauguracije za prvi službeni put odabire Saudijsku Arabiju i Izrael. Tamo je govorio isto što i Condoleezza Rice, general Wesley Clark, Hillary Clinton i mnogi drugi.

Trumpov posjet Bliskom istoku će biti zapamćen posjetom svetim mjestima, rekordnom prodajom oružja i oštrim napadima na Iran. Američki predsjednik prijeti Iranu, kao što je prijetio Sjevernoj Koreji. Međutim, hoće li se osmjeliti i krenuti u rat protiv njih? Možda i neće, prije svega zbog sve jače strateške suradnje Rusije i Irana, a moguće je i da je njegov strateški cilj korištenje vanjske prijetnje kako bi od zaljevskih šeika, koji se panično boje Irana, dobio novac potreban za obnovu Amerike. Ako je to bio cilj njegovih govora o iranskoj prijetnji, to je učinio odlično.

Polupismeni, senilni i preplašeni zaljevski šeici i vladari režima Arapskog poluotoka su izdvojili silna sredstva za kupnju novog američkog oružja, iako su na primjeru Jemena njihovi vojnici pokazali da ne samo da se ne mogu boriti protiv Irana, nego ni jemenskih Hutija, koji i nisu vojska u pravom smislu riječi, nego plemenske milicije u sandalama i tradicionalnih nošnjama koji desetkuju saudijske vojnike i njihove saveznike po vrletima sjeveroistočnog Jemena i južne granice Saudijske Arabije.

No, ipak ne treba zaboraviti da utjecajni krugovi u Washingtonu nikada nisu odustali od plana “Novog Bliskog istoka” i da nakon uništenja Sirije i Libanona na red bi trebao doći Iran.

Trump je u Rijadu bio vrlo agresivan i opasan. Međutim, nije jasno je li Trump igrao na kartu “demonizacije” Irana samo kako bi od arapskih “saveznika” dobio sve po što je došao?

Dakle, što je zajedničko Trumpovoj posjeti Saudijskoj Arabiji, središtu islamskog svijeta gdje se američki predsjednik sastao s čelnicima pedeset uglavnom islamskih država, te posjeti židovskoj državi? Oštre izjave protiv Irana. Ništa drugo.

U Rijadu je, obraćajući se islamskim liderima dugim i patetičnim govorom u kojem ih je pozvao na borbu protiv terorizma, jer zemlje na Bliskom istoku ne mogu očekivati da američka sila uništiti njihovog neprijatelja, Trump rekao:

“Međutim, nema rasprave o iskorjenjivanju ove prijetnje i ona neće biti potpuna bez uklanjanja vlada koje teroristima pružaju sigurno utočište, financijsku potporu, kao i socijalni status koji im treba za regrutiranje novih članova. Govorim, naravno, o Iranu. Od Libanona do Iraka i Jemena – svugdje Iran financira, naoružava i obučava teroriste, militante i druge ekstremističke skupine, širi razaranje i kaos u cijeloj regiji. Već desetljećima Iran dodaje ulje na vatru sektaških sukoba i terora.

To je vlada koja otvoreno govori o masovnim ubojstvima, obećava da će uništiti Izrael, Americi želi smrt, a želi i smrt mnogih lidera naroda prisutnih u ovoj dvorani.

Jednom od najtragičnijom i najviše destabilizirajućom intervencijom se može nazvati iranska akcija u Siriji. Zbog iranske podrške Assad može činiti teška kaznena djela. Odgovorni narodi moraju raditi zajedno kako bi se okončala humanitarna kriza u Siriji, iskorijenila “Islamska država” i vratila stabilnost u regiji. Zbog iranskog režima trpe i njegovi vlastiti ljudi. Iran ima bogatu povijest i kulturu, ali iranski narod proživljava teškoće i očajan je zbog nepromišljene podrške njegovih čelnika sukobima i teroru.

Dok Iran ne odluči postati partner u borbi za mir, svi svjesni narodi moraju raditi zajedno kako bi se izolirao Iran i spriječio da sponzorira terorizam, a mi moramo moliti, čekajući dan kada će pošteni iranski narod dobiti vlast kakvu zaslužuje.”

To je Trump izjavio u nedjelju muslimanima, a onda se u ponedjeljak obratio političkom vrhu Izraela:

“Izrael i Sjedinjene Države mogu jednoglasno reći da Iranu nikada ne smije steći nuklearno oružje. Nikad…! Teheran treba zaustaviti financiranje, obuku i opremanje terorista i pobunjenika, i to treba odmah prestati. O ovome postoji jasan konsenzus među mnogim narodima svijeta, uključujući i mnoge muslimanske zemlje. Tu je i rastuća svijest među vašim arapskim susjedima da vam zajednička prijetnja dolazi iz Irana. To je stvarna prijetnja, u što uopće ne treba sumnjati.”

Osim što su oba govora puna laži, bila su vrlo nepristojna. Iran zapravo uopće nema veze s međunarodnim terorizmom, kojeg su proizveli CIA i britanski MI6, a Trump to dobro zna. No, nevinost Irana u smislu terorizma Trumpa ne zanima, jer bilo važno je reći ono što u domaćini htjeli čuti od njega.

Trump je letio na Bliski istok zbog dvije stvari – oporavak američkog utjecaja u regiji i novca arapskih šeika. Za vraćanje utjecaja Trump je odabrao najlakši način, odnosno, napadati one u kojima arapski vladari vide glavnu prijetnju. Sada je za Saudijce glavni problem Iran. Oni se boje utjecaja šiita i da bi kaos u Siriji i Iraku mogao ojačati s jedne strane Iran, a s druge radikalne islamiste i da bi se  “kalifat” mogao odlučiti na aktivnosti i na njihovom teritoriju. Iako su ga oni stvorili, nitko ne može jamčiti da takozvana “Islamska država” neće krenuti putem stvaranja svojih “vilajeta” u zemljama svojih sponzora i odlučiti se na zauzimanje Meke i Medine, srca islama.

Naravno, Iran mrzi i Izrael, jer je Islamska Republika jedina potpuno neovisna i vojno jaka zemlja u regiji. Nakon pomirenja s Egiptom, što je bilo djelo Washingtona, glavni neprijatelji Izraela su postali Irak i Iran. No, Irak je sada uništen, ali Iran nakon ukidanja sankcija samo može biti jači. Za zaljevske monarhije i Izrael je Iran izazov  i oni žele učiniti sve kako bi se ograničila ili čak slomila ta zemlja.

Zato je Trump, govoreći u Rijadu i Jeruzalema, napao Iran. No, znači li to da će SAD pokrenuti rat protiv Irana? Usprkos željama neokonzervativaca, naravno da neće.

Alternative mirovnom sporazumu o iranskom nuklearnom programu, sklopljenim pod Obamom uz posredovanje Rusije, naprosto nema.

Štoviše, Trump želi još više smanjiti američki angažman na Bliskom istoku, to jest, ne samo da ne želi novi rat, nego bi rado završio one stare.

Konkretno, afganistanski rat američki vojnici vode već 16. godinu, ali ako odu, odmah će pasti proamerički režim u Kabulu. No, ostati u Afganistanu ima smisla samo ako je dugoročna američka strategija blokirati Iran, okružiti Kinu i Rusiju u borbi za utjecaj u središnjoj Aziji, odnosno, ako SAD i dalje žele pokušavati biti globalni hegemon. Ali u vodu padaju svi Trumpovi planovi o fokusiranju na američke poslove i popravku propadajuće američke infrastrukture “kako bi Amerika opet bila velika”.

Ukratko, kako bi se Trump nosio s teretom svih tih problema, od Bliskog istoka do onih u Americi? Ili ponovno želi postati nacionalna država ili će ostati instrument globalizacije. Trećeg puta nema.

No, Trump je u Rijadu rekao i sljedeće:

“Što se tiče Amerike, mi se moramo osloboditi strategija koje ne funkcioniraju i koristiti nove pristupe, na temelju iskustava i analiza. Mi u načelu moramo prihvatili realizam, čiji su korijeni zajedničke vrijednosti i zajednički interesi. Naše partnerstvo će sigurnost poboljšati kroz stabilnost, a ne kroz radikalno uništenje. Mi ćemo donositi odluke na temelju realnosti, a ne na temelju krutih ideologija. Mi ćemo se voditi lekcijama iz iskustva, a ne krutim okvirima razmišljanja. I uvijek, kad je to moguće, oslonit ćemo se na postupne reforme, umjesto na iznenadne intervencije. Moramo se angažirati u potrazi za partnerima, umjesto juriti za savršenstvom, i napraviti saveznike od svih onih koji dijele naše vrijednosti. I, iznad svega, Amerika je u potrazi za mirom. Ne ratom.”

Ako Trump bude slijedio ovaj realizam o bilo kakvom ratu protiv Irana ne može biti ni govora. Osim toga, na takav rat se čak nisu odlučili ni neokonzervativci i pristaše globalnog intervencionizma Bushove administracije prije deset godina.

Osim toga, Trump dobro zna da bi ga rat s Iranom koštao desetke tisuća života američkih vojnika i svejedno ne bi pokorio cijelu regiju, nego bi samo stvorio stanje “vječnog rata” od Mediterana do Afganistana. Tada o smanjenju američkog prisustva na Bliskom istoku možemo samo sanjati, a za takav rat bi trebalo izdvojiti dodatnih stotine milijardi dolara godišnje, a u usporedbi s njim bi onaj u Iraku izgledao kao “dječja igra”.

Ali, možda Sjedinjene Države očekuju da se za njih bore tuđi vojnici? Istovremeno Izrael pokreće glasine o planovima za stvaranje “arapskog NATO pakta“, organizaciju okupljenu oko Saudijske Arabije u kojoj bi se glavne arapske zemlje ujedinile u sukobu protiv Irana, a SAD i Izrael bi im bili zakulisni vojni saveznici. Međutim, utopijska ideja takvog panarapskog saveza protiv Irana, ako pogledamo stvarnost u regiji, na kraju bi se mogla pretvoriti u prijetnju samom Izraelu.

Možda je sve puno jednostavnije i SAD žele da arapske monarhije same budu jamac njihove sigurnosti. A za to se koristio “iranskom prijetnjom”, pozivajući Saudijce da nepotrebno kupe američko oružje. Samo ovaj put je Trump sa sobom ponio narudžbu oružja za 100 milijardi dolara, što je dobar poticaj za američki vojno-industrijski kompleks, koji je zapravo realni sektor američke ekonomije. Tu su i izravna ulaganja u američku infrastrukturu, a to je ono što stvarno treba Americi, a Trump je obećao da će joj to dati.

A što je s odvraćanjem ili blokadom Irana? Za sada se čini da su to sve samo prazne riječi, dizajnirane da gode ušima arapskih šeika i izraelskih političara. No, unatoč zajedničkom neprijatelju, arapski šeici bi voljeli da Izrael od Amerike ne dobije previše. U tom slučaju će zemlje Perzijskog zaljeva biti više spremne za ulaganja u SAD, jer će vjerovati da je “Amerika s njima“, što su ozbiljno počeli sumnjati proteklih godina.

Naime, prve ozbiljne sumnje o tome su se pojavile prije desetak godina, kada SAD, unatoč obećanjima, nisu pokrenule napad na Iran. Već u 2013. dolazi drugi “udarac” i Obama odustaje od napada na Siriju i na kraju zaključuje nuklearni sporazum s Teheranom.

Paralelno se na Bliski istok aktivno vraća Rusija i nudi svoje prijateljstvo i projekte za ulaganja. Nakon početka vojnih operacija u Siriji, arapske zemlje su se ozbiljnije počele odnositi prema Moskvi.

Zemlje Perzijskog zaljeva od Rusije mogu kupiti oružja za stotine milijardi dolara, ali se oni s njim ne znaju boriti. Čak i ako se to dogodi, one u budućnosti neće biti ništa bolje ili mirnije. Vojska Saudijske Arabije je ionako pretrpana velikim brojem modernih oružja, ali joj ono ništa ne pomaže, čak ni u ratu u Jemenu protiv slabo naoružanih, ali vrlo hrabrih boraca koji brane svoj teritorij od invazije stranih boraca. Za saudijsku koaliciju se bore i plaćenici, ali su svi oni slabo motivirani. Dakle, vjeru u budućnost ne ometaju iranske agresivne namjere ili šiitska ekspanzija, što je glupost bez presedana, nego proturječnosti unutar Saudijske Arabije i između različitih arapskih zemalja.

Dakle, jamac sigurnosti Perzijskog zaljeva, a to su SAD, ostat će isti, ali s još većom ponudom oružja. Povratak na politiku sankcija i još veće blokade Iranu je nemoguć, čak i u slučaju da SAD to doista žele. Prvo, zato što bi Washington morao raskinuti nuklearni sporazum, a time bi se SAD u očima ostatka svijeta, osim Izraela i Saudijske Arabije, pretvorio u poticatelja sukoba. Drugo, sankcijama protiv Irana bi se oštro usprotivili Rusija i Kina, tim više što postupak za ulazak Irana u Šangajsku organizaciju za suradnju počinje naredne godine.  Čak ni Europa ne podržava pritisak na Iran, jer su Francuzima i Nijemcima prijeko potrebni unosni ugovori s Islamskom Republikom.

Tako da će sva buka oko Irana vjerojatno to i ostati, a za ublažavanje proturječnosti između Irana i Saudijske Arabije treba vratiti jedinstvo Iraka i raditi na okončanju rata u Siriji i ugovorima o poslijeratnoj obnovi ove razorene zemlje.

Naravno, plan s početka ove priče nikada nije odbačen i mogućim odlaskom Trumpa bi on ubrzo mogao biti aktiviran. To je i razlog zašto se u Siriji  jačaju vojne aktivnosti i zemlja čisti od terorista. U ovom trenutku se može reći da neke zasluge za sve ima i Turska, koja pod kontrolom drži islamističke frakcije u Idlibu, što sirijskoj vojsci, iranskim, ruskim i iračkim saveznicima  i omogućava napredovanje na svim frontama.

Rusija u Siriji nije vođena samo političkim ciljevima, nego se bavi i humanitarnom pomoći, a Iran je zemlja koja se dinamično razvija i regionalni je centar moći s kojim Rusija ima dugogodišnje kontakte.

Što se tiče Turske,  Erdogan je djelovao u smislu razvoja odnosa s Rusijom, kako bi se na neki način kompenzirao svoje protivljenje i pogoršanje odnosa sa Zapadom. No, na drugoj strani je Ankara promicala svoj utjecaj u muslimanskim dijelovima Rusije, na Krimu, u Tatarstanu i drugim republikama, što nije neopaženo prošlo u Moskvi.

Na primjer, u Kazanu se osjeća jak utjecaj Turske. Mnogi kažu da je to potrebno da se razvije Tatarstan, da nema nikakvog “neoosmanizma”, iako je očigledno da to nije tako. Politički i ekonomski interesi međusobno utječu jedni na druge, što se očituje i u ruskoj politici prema Iranu.

Sada Rusija razvija odnose s Iranom i postavlja se pitanje kako će se rusko-iransko prijateljstvo odraziti na odnose Moskve sa Sjedinjenim Državama i Izraelom?  Predstavnici Izraela u Rusiji otvoreno tvrde da im je Iran neprijatelj i da Izraelci strahuju od “iranske prijetnje”.

Dakle, uloga Rusije će u ovom slučaju  biti ključna, samo je pitanje jesu li SAD u tome spremne surađivati s Moskvom? Uskoro ćemo znati odgovor i na to pitanje.