Tunis – Konačno razotkrivena laž o “uspješnoj priči” Arapskog proljeća

U Tunisu traju nasilni prosvjedi protiv vlade, koji su kulminirali jučer, na sedmu obljetnicu izbijanja takozvanog “Arapskog proljeća” u kojem je 2011. svrgnut autokratski predsjednik Zine Al-Abidin Ben Ali. U sedam dana nemira je uhićeno gotovo 800 osoba, zbog vandalizma i nasilja, te bacanja zapaljivih boca na policijske postaje, objavilo je u petak Ministarstvo unutarnjih poslova Tunisa.

Prosvjedi su počeli zbog strukturnih reformi i mjera štednje, te povećanja cijene goriva i proizvoda široke potrošnje, povećani su i porezi na automobile, telefonske, internetske i druge usluge.

Tunis – Laž o uspješnoj priči

Tunis se smatra zemljom u kojoj je počelo “Arapsko proljeće”, koja se kasnije proširilo na brojne druge zemlje, a rezultat je bio svrgavanje Mubaraka u Egiptu, rušenje i likvidacija Gaddafija i rat u Libiji, koji je nekada prosperitetnu zemlju pretvorio u propalu državu u stanju permanentnog rata svih protiv svih. Rat u Siriji i Jemenu su također posljedica eksperimenta demokratizacije arapskog svijeta, dok je Bahrein uz vojnu pomoć Saudijske Arabije u krvi ugušio mirne prosvjede stanovništva, koji su na valu “Arapskog proljeća” tražili veća prava.

Za Tunis se tvrdi kako je bio jedina uspješna priča “Arapskog proljeća”, jer je, nakon svrgavanja diktatora Ben Alija, proveo “demokratsku nenasilnu tranziciju”. Takozvani “Kvartet za nacionalni dijalog” je za ovu “uspješnu priču” 2015. čak dobio Nobelovu nagradu za mir. Međutim, stvari uopće nisu onakve kakvima se žele prikazati.

Naime, aktualni prosvjedi su vrh ledenog brijega i eksplodirali bi prije ili kasnije. Ben Ali je svrgnut ne zato što je bio diktator, nego je Tunis, uz druge arapske zemlje, trebalo pretvoriti protektorat Washingtona i Europske unije, Francuske u prvom redu, a “Arapsko proljeće” je bilo dio u mozaiku prekrajanja “Velikog Bliskog istoka”.

U takozvanoj “Revoluciji jasmina” je 14. siječnja 2011. svrgnut Ben Ali, koji je tog dana pobjegao iz zemlje. Značaj “Arapskog proljeća” je što su to bile prve obojene revolucije koje su organizirane, pokrenute i vođene od strane takozvanih “cyber-kolaboracionista”, male i vrlo dobro obučene skupine aktivista, koja je putem društvenih mreža širila koordinaciju, planovi i akcije pobunjenih skupina.

Svrgavanje Ben Alija je zemlju koštalo preko 300 mrtvih i 2000 ranjenih, 1,6 milijardi eura izravne štete koju je ova revolucija uzrokovala, dok je ukupnu štetu “Obojenih revolucija” i prevrata, koji su u arapskom svijetu pokrenute po tuniskom scenariju je teško zbrojiti.

Međutim, kao što je bilo planirano, na izborima 2011. Ne dolazi na vlast nikakva “slobodarska i demokratska opcija”, već pobjeđuje Muslimansko bratstvo, odnosno njegov lokalni ogranak u Tunisu, stranka Ennahda.

Radikalni islamisti Rachida Ghannouchija su vladali zemljom do siječnja 2014. godine, kada su samo formalno odstupili s vlasti i Tunis predali u ruke liberalnoj i demokratskoj frakciji, a zemljom iz sjene vladaju sve do danas.

Od dolaska na vlast Muslimanskog bratstva u zemlji počinje jačati islamistički ekstremizam i osnivaju se naoružane militantne skupine, među kojima prednjači Ansar Al-Sharia, koja se proširila na susjedni Alžir i Libiju, gdje je aktivna i danas.

Tunis postao jedan od najvećih izvoznika boraca globalnog “džihada”, osobito u Siriju, a navodno demokratskim putem svrgnuta islamistička Ennahda i njen osnivač Rachid Ghannouchi i dalje gospodare životom i smrću u Tunisu, dok zemlja funkcionira kao protektorat Washingtona i Bruxellesa.

Na Zapadu općenito vlada uvjerenje da je Tunis “uspješna priča” i da će se zemlja izvući iz krize i prevladati poteškoće, obzirom da je diktator Ben Ali bio glavna prepreka provođenju “strukturnih reformi” po preporuci Međunarodnog monetarnog fonda, iako je svrgnuti predsjednik vrlo dobro surađivao s MMF-om. Kasnije su to nastavili činiti islamisti, a danas mjere štednje, usklađivanje cijena i strukturne reforme provode “nova demokratska vlast”.

Korijen današnjih problema

Vjerojatno će i među stanovništvom  Tunisa vlada uvjerenje “da im je bilo bolje kad im je bilo gore”. Uz radikalizaciju društva, početkom 2013. se dalo naslutiti da će nove ekonomske politike u zemlji biti pogubne za srednji sloj i siromašne, te da je sasvim svejedno vladao zemljom bivši predsjednik Ben Ali ili “liberali” koji za svaku odluku moraju tražiti dopuštenje islamističkih ekstremista iz Muslimanskog bratstva.

Jedina je razlika što je za vrijeme Ben Alija Tunis bio sigurniji, obzirom da se bivši autokratski predsjednik oštro obračunavao s islamističkim radikalnim pokretima i organizacijama.

Krv u Tunisu 2013. zbog javnog suprotstavljanja MMF-u

Nakon svrgavanja Ben Alija je Muslimansko bratstvo dozvolilo rad Chokriju Belaidu i njegovom Narodnom frontu, oporbenoj koaliciji od desetak stranaka i pokreta tuniske ljevice. Chokri Belaid je posljednji put javno djelovao u izradi priopćenja objavljenog 23. siječnja 2013.

Narodni front se u priopćenju oštro suprotstavio politici MMF-a, tražio zamrzavanje dugova, te odbio njihovu ponudu da se o budućnosti Tunisa s njima “razgovaraju iza zatvorenih vrata”.

Dužnosnicima MMF-a je u predložio javnu debatu na jednom od kanala državne televizije. Chokri Belaid nije imao priliku javno se suprotstaviti se argumentima MMF-a, jer je ubijen 6. veljače 2013. s četiri hica iz pištolja. Iste godine je, zbog istih ideja, ubijen i Mohamed Brahmi, njegov suradnik iz koalicije, ispostavilo se da je ubijen iz istog oružja i istim streljivom kojim je likvidiran i Belaid.

Nakon ubojstva Belaida islamistička Ennahda u svibnju 2013. izdaje priopćenje “kako će preispitati svoje veze s ekstremističkom militantnom skupinom Ansar Al-Sharia”, a nakon likvidacije Mohameda Brahmia je službeno proglašava terorističkom organizacijom. Međutim, veze između Muslimanskog bratstva i terorista skupine Ansar Al-Sharia nikada nisu pokidane.

Chokri Belaid i Mohamed Brahmi su ubijeni jer je Narodni front odbio ponudu MMF-a da se susretnu iza zatvorenih vrata. MMF je u Tunisu bio 23 godine i za vrijeme vladavine Ben Alija nametao politiku koja je sprečavala socijalni napredak i uzrokovala ogromnu štetu narodu Tunisa. Podržavajući diktaturu u MMF je podržavao diktaturu u Tunisu uzrokovao nezaposlenost, siromaštvo i korupciju.

“Očigledno je kako MMF, bez obzira na naše zahtjeve koje smo iznijeli na početku revolucije, i dalje želi nastaviti s dosadašnjom praksom, a posljednje izjave njegovih dužnosnika upućuju na još nepovoljniji razvoj situacije. To se vidi iz novih mjera štednje koje MMF želi nametnuti Tunisu, pravdajući ih nužnim zbog vanjskog duga. Rezovi potrošnje koje je prihvatila vladajuća Ennahda i njezini koalicijski partneri nisu zapamćeni ni za vrijeme diktature”, još 2013. je priopćio Narodni front, nakon čega su autori priopćenja likvidirani.

Tada su čak i Ujedinjeni narodi osudili kreditore i MMF i priopćili “kako kreditori ne bi smjeli uvjetovati smanjivanje vanjskog duga privatizacijom, liberalizacijom tržišta, ukidanjem protekcionističkih zakona o investicijama, te liberalizacijom financijskog tržišta”.

Narodni front se usudio od MMF-a tražiti da se prestane uplitati u unutarnja pitanja zemlje i da vrati sredstva koja su Tunisu oteta kroz dugogodišnje nepovoljne kreditne aranžmane.

Osuđena je i praksa tajnih sastanaka tadašnje islamističke vlade Tunisa s dužnosnicima MMF-a, Svjetske banke, Europske komisije ili bilo kojom drugom financijskom ili političkom institucijom.

Naravno da su nakon ovih zahtjeva dvojica istaknutih čelnika Narodnog fronta morala biti ubijena. Materijalni egzekutori su bili teroristi skupine Ansar Al-Sharia, ali je ona dogovorena na višoj razini, od strane Muslimanskog bratstva, vjerojatno uz zeleno svjetlo međunarodnih kreditora.

Može li Tunis izaći iz začaranog kruga?

Nakon sedam godina islamizacije društva i pojave naoružanih terorističkih skupina, te povratnika s bojišta u Siriji i Iraku, malo je vjerojatno da će pomoć siromašnima u iznosu od 57 milijuna eura, koju je obećao Mohamed Trabelsi, ministar za socijalna pitanja, smiriti situaciju.

Racionalna i objektivna analiza aktualnih događaja u Tunisu nudi samo jedan prijedlog, a to je zabrana Muslimanskog bratstva ili političkog islama, koji se u Tunisu pretvorio u “islamofašizam”, kako ga zove Rachid Barnat.

Stvarni neprijatelja Tunisa su iznutra i infiltrirali su se u sve pore društva i državne institucije. Mnogi su u Tunisu razočarani aktualnom vladom, koja je obećala da će ih osloboditi Rachida Ghannouchija i njegovih kriminalnih bandi. Međutim, to je nemoguće, jer je on odstupio s vlast pod uvjetom da zemljom upravlja iz sjene.

Nitko ne može osporiti da Tunis, nakon nekoliko godina promjena, doživljava ozbiljnu krizu koja obeshrabruje, ali koja je klica nove pobune.

Na gospodarskoj razini su Muslimansko bratstvo i aktualna vlast krivi zbog gubitka gospodarskih aktivnosti, posebno u području turizma, porasta potrošačkih cijena, porasta nezaposlenosti, osobito među mladima, nedostatak investicija, što je dovelo do pada kupovne moći koju prati opće osiromašenje.Jasno je da se, ako sve bude teklo istim smjerom, treba bojati pobune, koja je već u začetku.

Na kraju, nije sporno da se zemlja suočava s civilizacijskom krizom, jer se veliki dio populacije okrenuo reakcionarnom političkom islamu.

Apsolutno je jasno da ništa neće biti moguće sve dok se ne sruši tiranija Muslimanskog bratstva i dok se ne postigne kompromis između dva potpuno suprotna koncepta o budućnosti zemlje.

Bez utjecaja radikalnih islamista, glavne stranke u Tunisu stranaka bi se mogle složiti oko ovih glavnih ciljeva, prije svega oko neophodnih koraka za rješavanje krize u zemlje.

Visoka dužnosnica i političarka Tunisa, Abir Moussi, ovih je dana jasno rekla da Rachid Ghannouchi i njegovi ljudi moraju biti suđeni zbog financiranja njihove stranke od Katara i da Ennahdu treba zakonom zabraniti.

Međutim, malo je vjerojatno da će se udovoljiti njenim zahtjevima, a razvoj situacije na ulicama Tunisa prijeti eskalacijom u novi oružani sukob, posebice zbog povratka brojnih militanata iz Sirije i Iraka, gdje su se borili u redovima “Islamske države”.